U kratkim intervalima administracija Europske komisije (EK) počinje proizvoditi prijedloge za rješenje rastućih energetskih problema Europe koji svojim sadržajem počinju zabrinjavati jer se ne čini održivima, a kamoli uvjerljivima. Nakon što smo jučer na jutarnjem.hr prenijeli informacije o tome kako EK traži ovlasti proglašenje izvanrednog stanja kako bi državama članicama mogla diktirati mjere nužne za održavanje energetske sigurnosti, što je privuklo žestoke kritike poslovne zajednice, danas FT već izvješćuje o tome kako Komisija želi nametnuti limite veleprodajnih cijena plina kako bi jednim potezom zaustavila povećavanje energetskih problema te usporila inflaciju. Ovaj kreativni prijedlog europske birokracije dolazi dva dana nakon što je režim Vladimira Putina potpuno zaustavio isporuke prirodnog plina kroz Sjeverni tok 1 te je neskriveno poručio kako novo otvaranje plinovoda slijedi nakon ukidanja europskih sankcija nametnutih Rusiji zbog invazije na Ukrajinu. Situacija je vrlo neobična; Rusija ukida opskrbu plinom, a EK predlaže postavljanje limita na cijenu tog plina kojeg možda uopće neće biti. Dio politike europskih donosioca odluka počinje podsjećati na onu ‘Što se babi htilo, to se babi snilo‘, što se pak doima zastrašujuće zbog sveukupne kompleksnosti ekonomskih, sigurnosnih, političkih i socijalnih problema s kojima se može suočiti EU u slučaju da ne osigura minimalne razine opskrbe energentima tijekom zime koji će osigurati održavanje ekonomskih aktivnosti, kao i grijanje domova građana. Što uopće planira postići EK limitiranjem veleprodajne cijene ruskog plina koje na engleskom zvuči vrlo profesionalno („emergency wholesale price cap!“), ali se praktično čini luckastim.
Prema pisanju FT-a, dio plana jest limitirati najveći iznos za plaćanje plina koji se uvozi iz Rusije. Drugi dio plana jest uvesti limite koji će se razlikovati po zemljama članicama ovisno o tome kakav im je tzv. energetski miks (vrste izvora energije u ukupnom energetskom outputu). Uz to, na razini EU diskutira se o oporezivanju ekstraprofita koje realiziraju energetske kompanije zbog nabujalih cijena energenata, a pojedine članice, poput Njemačke, već su se odlučile na taj korak kako bi pomogle ranjivim skupinama potrošača. Govori se i o reduciranju potražnje za električnom energijom, kao i o pomoći za kompanije koje distribuiraju električnu energiju. Na stolu je cijeli set prijedloga, a dio tih prijedloga čini se kao plod nečije fantazije koji nema veze s realnim životom.
Uništiti Putina snagom volje?
Predsjednica EK, Ursula von der Leyen, upozorila je kako Putin koristi energiju kao oružje te je poručila „On će propasti, Europa će pobijediti“. Taj poklič von der Leyen zvuči vrlo simpatično, ali nejasno je kako će to EU pobijediti ako nameće limite cijene za energent koji je deficitaran. Der Leyen planira uništiti Putina snagom volje?
U osnovi ideja limitiranja cijene za stranu s kojom ste u nekoj vrsti ratnog sukoba čini se bizarnom, pogotovo jer je njezin timing povezan s ruskim prekidom isporuka. Tko, recimo, jamči da u slučaju postavljanja ‘najviše europske cijene‘ za ruski plin ruske izvozne kompanije neće aktivirati ‘force majeure‘ klauzule iz ugovora, što će pak samo povećati geopolitičku napetost te možda voditi – daljnjem rastu cijena. Prije se stoga čini kako je kroz priču o limitiranju cijene plina EK fokusirana na administriranje cijena po zemljama članicama. Prema pisanju FT-a članice EU bi se podijelile na ‘crvene‘ i ‘zelene‘ zone, ovisno o tome koje su članice najviše/najmanje energetski ugrožene zbog energetskih problema.
Nakon te podjele cijene bi se limitirale u ‘crvenim‘ zonama, dok bi mogle ostati ‘dovoljno visoke‘ u zelenim zonama. Niti ovo rješenje ne čini se manje čudnim od limitiranja najviše moguće europske cijene za ruski plin kojeg možda uopće neće biti. Zašto bi zemlje koje su manje energetski ugrožene u ‘zelenim‘ zonama plaćale više nego one u ‘crvenim‘? Koji od lidera ‘zelenih‘ zemalja može to objasniti svojim građanima i kompanijama?
Pojedini europski lideri, poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, podržavaju ideju zajedničke europske dobave plina, kao i plan limitiranja cijene, ali nije objasnio kako bi funkcionirao taj mehanizam. Čak je teško dešifrirati što će točno za pojedine članice značiti poruke državnika iz najutjecajnijih članica EU. Macron je rekao: „Podržavamo mehanizam doprinosa koji će ciljati energetske operatore, one čiji su troškovi proizvodnje puno inferiorniji prema cijenama na tržištima“. S obzirom da će ovu rečenicu teško objasniti ekonomsko-energetski gurui donosimo je u cijelosti na engleskom jeziku: „We support a contribution mechanism that would be targeted at energy operators, those whose production costs are far inferior to the sale price on markets.“ Tu izjavu Macron je dao nakon razgovora s kancelarom Scholzom. Radi li se o uvođenju neke vrste energetske uravnilovke na razini EU tj., pojednostavljeno rečeno, znači li to da će nečije energetske troškove plaćati – netko drugi?
Ispod je grafikon koji pokazuje kretanje cijene električne energije u grupi glavnih gradova članica EU (Zagreb ima jednu od najnižih cijena – je li to dobro ili bi moglo ispasti loše zbog planova EK?)
Shizofrena situacija
U kolovozu je prosječna cijena energije za domaće potrošače u najvećim europskim zemljama bila 67 posto više nego godinu dana ranije, dok je električna energija skuplja 114 posto. Vlade država vide kako možda niti ukupni program pomoći težak na razini EU 379 milijardi eura neće biti dovoljan pa pokušavaju ‘izumiti‘ mehanizam koji će im omogućiti kontrolu veleprodajne cijene plina. Čini se da su se EU-birokrati poveli za idejom članica G7 nacija koje su se dogovorile limitirati cijenu ruske nafte na 40-60 dolara, što je također eksperiment koji još nikada nigdje nije proveden. Nije jasno zašto bi Rusija, recimo, prodavala svoju naftu po cijeni od 50 dolara za barel, ako je cijena nafte porijeklom iz Saudijske Arabije trenutačno iznad 90 dolara za barel. No, s obzirom da su pritisci cijena u pojedinim, inače racionalnim zemljama, doista ekstremni, čini se da zdravorazumski fokus na to što je na tržištu moguće ili nije, poprilično popušta. Primjerice, Nizozemska se suočava s trostruko višim cijenama plina, a Velika Britanija (koja se izborila za Brexit) ima porast cijena struje od 178 posto, pa sada zaziva solidarnost EU. Situacija postaje shizofrena, pogotovo jer su sve velike članice već povukle niz poteza sa subvencijama i djelomičnim limitiranjem tržišnih cijena, te praktično nakon pandemije ponovo gledamo svojevrsno natjecanje političara u širenju državnog intervencionizma kao rješenja za najveće probleme.
Treba dodati kako još stižu komentari poslovne i stručne zajednice na ideju EK da stekne pravo proglašavanja izvanrednog stanja te zapovijedanja kompanijama u dobavi, proizvodnji i isporukama proizvoda kako bi održali sigurnost lanaca opskrbe. Reuters tako prenosi informaciju o zabrinutosti grupe članica EU koje u osnovi poručuju da EK pokušava prigrabiti izvršne ovlasti nalik onima koje se viđaju u kineskom državnom kapitalizmu. No, Komisija inzistira da njihov prijedlog može omogućiti brzu i učinkovitu reorganizaciju lanaca opskrbe i dizanje opskrbe u slučaju kriznih događaja. Kazne za one koji bi se opirali diktatu Komisije bile bi drakonske. Za velike kompanije ne bi, primjerice, bio toliko zabrinjavajuća kazna za davanje ili zatajivanje (osjetljivih) poslovnih informacija od 300.000 eura, koliko penali od 1,5 posto dnevnog prometa za odbijanje vođenja proizvodnje/isporuka prema diktatu Komisije.
Pojedini ekonomski eksperti upozoravaju i na činjenicu da EK traži ratne ovlasti u situaciji kad EU jest u ozbiljnom geopolitičkom sukobu s Rusijom, ali oficijelno nije u ratu.
Ugledni ekonomist Daniel Lacalle je, primjerice, prokomentirao kreativne prijedloge EU-birokrata riječima: „Budite uplašeni, vrlo uplašeni“.