STEVEN PINKER

EKSKLUZIVNO: JEDAN OD NAJTRAŽENIJIH SVJETSKIH INTELEKTUALACA ZA JUTARNJI 'Zavladala je sveopća kolektivna apatija, to može biti pogubno za svijet'

    AUTOR:
    • Đino Kolega

  • OBJAVLJENO:
  • 24.03.2019. u 13:30

Getty images

Ako konstruiraš sliku o društvu tako da sve njemu pripadajuće institucije i aktere vidiš kao degenerirane, tada je jedina nada spaliti carstvo na zemlji u nadi da će ono što izraste iz pepela biti bolje. To su nevjerojatno opasna i zapaljiva uvjerenja. To je ono što je dovelo nacizam u Njemačku, u weimarskoj eri, zaboga!

Dogovori sa Stevenom Pinkerom oko ovog intervjua trajali su otprilike godinu dana. Otkako je u veljači prošle godine izbacio šesnaestu knjigu “Enlightenment Now: The Case For Reason, Science, Humanism and Progress”, Pinkerov je itinerar preživio slom od barem desetak intervjua mjesečno. Kaže da angažman redovnog profesora na odsjeku psihologije na Harvardu i obilna medijska eksploatacija čine koktel za deprivaciju sna. Na njemu se to ne vidi. Svježe izbrijan, okrunjen gustim srebrnosivim loknama i najčešće u Connecticut Casual odjeći, izgleda poput umirovljenog golfera.

“Enlightenment Now” iscrpna je studija o prosvjetiteljskom humanizmu, krcata tehno-optimističnim grafovima koji kao da su poispadali s Descartesovih “Meteora”, precizna, polemička i, svakako, za histerično bolećivu epohu u kojoj je objavljena, uvredljiva, autoritarna i konzervativna. Pinkerov obračun s postmodernom, političkom korektnošću i religijskim fundamentalizmom osigurao je dovoljno žetona za kontinuirane napade s ljevice i desnice što, uobičajeno, garantira dobar publicitet i osjećaj nemjerljivog zadovoljstva. Takva ga reputacija uvodi u tzv. Intellectual Dark Web, svojevrstan kor enfant terriblesa, uglavnom angloameričke, intelektualne scene u kojoj su se, između ostalih, pronašle i figure poput Camille Paglie, Jordana Petersona, Jonathana Haidta i sl.

No, na stranu obračuni s političkom korektnošću i postmodernom, ono što njegove ideološke protivnike, populiste s ljevice i desnice, zaista šokira jest to što bazično tvrdi, i obilno statistički potvrđuje, da nam kao društvu i civilizaciji nikada nije bilo bolje. Zapadna civilizacija, kaže, ne nalazi se na rubu kolapsa, nije patrijarhalna, nije rasistička, seksistička ni izrabljivačka.

Dapače, bogatiji smo nego ikada u povijesti, stopa ekstremnog siromaštva u nekoliko je desetljeća desetkovana na manje od deset posto i u konstantnom je opadanju, stopa globalne pismenosti se udeseterostručila i više od 85 posto ukupne svjetske populacije danas je pismeno, životni se vijek povećao s 31 na 71 godinu u općem prosjeku, rodna jednakost nikad nije bila jednakija i, uopće, živimo u najboljim mogućim vremenima.

Odgovornost za ovakav steroidni boljitak leži isključivo u prigrljivanju ideja prosvjetiteljstva, odnosno u shvaćanju da se procvat naše vrste može ostvariti jedino ako znanje, razum i znanost, zajedno s moralnim kodovima humanizma, definiramo kao nosive civilizacijske stupove. Prema tome, zaključuje, svaka nužda za revolucionarnim političkim prevratom, lijevim ili desnim, u suštini je jalov i prežvakani impuls koji seže u klasične kontraprosvjetiteljske ideje sad već stare četvrtinu milenija.

Ovaj smo intervju vodili neposredno nakon što je Encyclopedia Britannica, u novom izdanju, ponovno uvrstila Pinkera među 100 najutjecajnijih znanstvenika od antike, u kronološkom redoslijedu koji počinje Hipokritom i završava mojim sugovornikom.

Mislite da čovjek ne uživa nikakvo zadano pravo da mu za života, ustvari, bude dobro?

- Apsolutno. Mislim, ljudska je priroda, čovjek kakvog poznajemo, rezultat jednog kompetitivnog procesa koji posreduje reproduktivni uspjeh i seksualna selekcija partnera. Te dvije koncepcije oblikuju fenomen ljudske egzistencije u svojem najbazičnijem, defaultnom obliku i pomoću njih definiramo, u osnovi, i naše tvorničke postavke. Ako, kao što tvrdim, ljudska priroda teži prema bijedi, bolesti i ranoj smrti, onda čovjeku može samo preostati da slavi civilizacijska dostignuća epohe koja je te tendencije promijenila kao nijedna druga prije.

Prosvjetiteljstva?

- Tako je. Pritom, naravno, mislim i na institucije s kojima nas je prosvjetiteljstvo upoznalo: liberalnom demokracijom, slobodnim tržištem, vladavinom prava itd., a koje su jedinstveno omogućile napredak u odnosu na zatečeno prirodno stanje. Nasuprot tome, paradigma koja je danas postala uvriježena jest da ljudska bića, jednom prepuštena vlastitim sredstvima, proizvode isključivo sklad, izobilje i jednakost sami po sebi pa se shodno tome na svaki defekt i nedostatak gleda kao na zločin, sramotu ili degeneraciju Edenskog vrta.

Dakle, ono što se može činiti kao moje optimistično stajalište o modernosti zapravo je posljedica realne procjene onoga što imamo pravo očekivati od zadanog ljudskog stanja. Svako izbjegavanje potpune entropije, mračnih stanja ljudske prirode, svako izbjegavanje ravnodušnosti prema općoj dobrobiti trebalo bi se slaviti kao mala pobjeda ljudske genijalnosti i empatije.

U suštini, prihvaćate shvaćanja o ravnodušnom kozmosu, ali vas, za razliku od egzistencijalista, njegova nezainteresirana narav ne deprimira, nego suprotno - u toj nekakvoj kozmičkoj apatiji nalazite razlog za slavljenje ljudske vrste koja nad njom svakodnevno trijumfira?

- Zar to nije prekrasno? Zar imamo pravo očekivati savršeno funkcionirajuću utopiju? Zaboga, naravno da svemir ne mari za naše blagostanje, stvari se raspadaju, to nam jamči drugi zakon termodinamike, evolucija nas je obdarila sebičnim, konkurentskim instinktima, no isto nam je tako odškrinula i stražnja vrata, da zaobiđemo te instinkte i nagone ako nam pođe za rukom odgojiti i njegovati takve tendencije. I u tome smo u velikoj mjeri uspjeli.

Stoga, ne želim i odbijam svaki ‘nedostatak nečega’ nazivati krizom. No, sklon sam misliti da su političke elite odustale od određenih javno-političkih mehanizama koji su očito funkcionirali u prošlosti. Danas naprosto nema dovoljno pobornika liberalne demokracije, prosvjetiteljskih vrijednosti, uopće institucija koje su tijekom desetljeća učinile enorman posao za našu vrstu. Na primjer, međunarodne organizacije, policijski i sudsko-pravni sustavi koji su njegovali i štitili vladavinu prava, odgovorne demokratske vlade itd.

To su institucije koje su bez presedana, revolucionarno poboljšale naše živote, ali su danas neumoljivo omalovažavane. Među intelektualcima, recimo, postoji tendencija da svaki neriješeni problem definiraju kao ‘simptom bolesnog društva’, svako odstupanje ujedno je i simptom nekakve gangrene u jezgri.

Romantiziranje prošlosti doživljavate kao svojevrsnu entropiju?

- Naravno, no čudno je kako nas nema više koji matematički mjerljiv fenomen kao što je opći ljudski progres percipiraju na jednak način. Na primjer, danas svi govore o ugroženosti manjina i kako manjine nikada nisu bile ugroženije nego danas. Zaboga, ugnjetavanje manjina bilo je neizrecivo intenzivnije i frekventnije u vrijeme Jim Crow zakona i linčevanja nego što je danas. Razina dohotka, obrazovanja i generalno uzevši sreće za Afroamerikance je, recimo, neusporediva nego prije samo 40-50 godina. Isto tako nikada nismo imali toliko žena koje sudjeluju u javnoj i političkoj sferi kao što je to slučaj danas.

Užas je brkati porast s općim postojanjem problema koji je, uzgred budi rečeno, u potpunom opadanju. No, to je naprosto način na koji mediji danas funkcioniraju. Tumače određenu kompenzacijsku tendenciju kao faznu promjenu. To je, na primjer, kao da izjaviš da globalno zagrijavanje ne postoji zato što si jutros bio prisiljen navući kaput.

U redu, no držeći se vaše teorije, tendencije prema entropiji su kontinuirane i bezvremenske.

- Čovjek ne može ne zapitati se nad takvim ponorom suodnosa kulturnog pesimizma i objektivne stvarnosti. Osobno smo poprilično u redu, no skloni smo misliti da naši sugrađani žive živote tihog očaja. Recimo, ljudi percipiraju javne škole kao katastrofalne, no smatraju da je javna škola koju pohađa njihovo dijete prilično dobro uređena. Ili, recimo, svoje uže susjedstvo percipiraju kao sigurno, no širu gradsku strukturu kao opasnu i nesigurnu. Javnost se prezentira kao bjednija i jadnija nego što zapravo jest. Naravno, određeni dijelovi svake populacije često žive u zaista bijednim okolnostima, ali pogriješimo kada te okolnosti prenesemo u kolektivno stanje, kada se cijela zemlja smatra očajnom, to naprosto nije istina.

Takvi obrasci napredak čine inherentno nevidljivim, a s političkog aspekta ljude guraju u naručaj populističkih elita. Ta naprosto pogrešna shvaćanja nacionalnih trendova proizvode biračke obrasce koji nekritički napadaju na institucije, pojačavaju kulturni pesimizam čak i kada podaci pokazuju poboljšanje globalnih ljudskih potencijala. Razvijamo lažne teorije o svijetu, lažne vijesti, često potaknuti i tendencijom novinarstva da katastrofe, nasilja ili nesreće opisujemo kao ‘newsworthy’.

Govorio sam o tome, mnogi novinari, recimo, vjeruju da je njihova osobna profesionalna misija istaknuti krize, katastrofe i korupciju te da je izvještavanje o pozitivnim trendovima ustvari nasjedanje na korporativni PR ili državnu propagandu. Egzaktno razumijevanje svijeta, naravno, uključuje svijest o problemima, ali negdje se valjda moraju isporučiti i trendovi njihova rješavanja, inače ljudi postaju fatalisti, cinici, a sve nauštrb toga što se kontinuirani trendovi ljudskog napretka sustavno ignoriraju.

Zašto? Koja je konkretna prijetnja od takvog antiinstitucionalnog pesimizma? Radikalizacija?

- Između ostalog, svakako. Optimizam, u naravi, predstavlja mnogo manji moralni rizik. Pesimizam i cinizam u kombinaciji, posljedično i neosporno, dovode do fatalizma, do osjećaja da se već stoljećima tuširamo u vlastitim pogreškama i da nikad neće biti bolje. Naravno da fatalizam, prije ili poslije, radikalizira ljude.

Ako konstruiraš sliku o društvu tako da sve njemu pripadajuće institucije i aktere vidiš kao degenerirane, korumpirane ili obmanute, tada je jedina nada, ustvari, spaliti institucije i spaliti carstvo na zemlji u nadi da će ono što izraste iz pepela biti bolje. To su nevjerojatno opasna i zapaljiva uvjerenja. To je ono što je dovelo nacizam u Njemačkoj, u weimarskoj eri, zaboga. Sveopća kolektivna apatija. To je moralni rizik koji pošto-poto valja izbjegavati.

Nije li to suštinski ono što postmodernizam jest? Sveopća kolektivna apatija? Sve društvene institucije i akteri su degenerirani, korumpirani i obmanuti jer ne postoje nekorumpirani institucionalni odgovori? Korumpirani u odnosu da na njih utječe neka partikularna hegemonija, moć i nečije znanje, čisto da razjasnim o kakvoj korupciji govorim. Dakle, nema pravih odgovora, mogu se samo postaviti okviri episteme unutar koje će neko pitanje imati ili nemati smisla. Zar to nije ultimativni način za nekoga baciti u depresiju?

- Slažem se u cijelosti. U suštini postmodernizma jest omalovažavanje razuma, objektivnosti i istine. Zato je ova knjiga ujedno i reakcija na taj zeitgeist. Svaki argument koji sve predstavlja kao relativno, kojemu su sva znanja kontingentna, inherentno potkopava i vlastitu tvrdnju da je univerzalan i objektivno istinit. Znanost, koja je tako dugo koristila čovječanstvu, sada najednom izaziva ogorčenje u nekim disciplinarnim područjima, naročito u onima koja se tiču humanističkih i društvenih znanosti.

Kada sam razgovarao s Jordanom Petersonom, on se kontinuirano vraćao na shvaćanje da je to zato što je akademska humanistika u cijelosti prigrlila kulturni marksizam.

- Između postmodernog identitarijanstva i marksista zaista postoji preklapanje, ali ne tek iz razloga što su brojni postmodernisti ustvari i marksisti, nego i zato što jedni i drugi dijele zajedničku fundamentalnu pretpostavku - da je intelektualni sukob, dakle sukob znanja, ustvari rezultat klasne borbe između različitih grupa.

Za stare marksiste te grupe su ekonomske klase, za postmoderniste najčešće rase i rodovi, kao što si spomenuo. No, rezultat toga banalnog pristupa je zaključak da dominantnim idejama, odnosno dominantnim znanjem, raspolaže najmoćnija grupa u danom sukobu. Na primjer, vjerovati u jednu tako očiglednu činjenicu kao što je, recimo, da je zadatak znanstvenika i akademske zajednice ustvrditi koje su hipotetske premise istinite, a koje lažne, unutar takvog okvira razmišljanja naprosto je nemoguće.

U redu, no zar to ne zvuči kao krajnje pogibeljna operacija? Upustiti se u osvajanje cijelog jednog polja ideja tako da se odreknete akademskog autoriteta koji ako ništa, a ono jamči uvjerenje da vaša načela nisu vezana uz hegemoniju određene grupe?

- Jedno od objašnjenja koje je, recimo, meni interesantno jest ono koje se osvrće na to da su postmodernističke ideje postale popularne upravo u trenutku kasnih 60-ih i 70-ih kada su sveučilišta, kako ti je poznato, krenula u svoju ekspanziju. Pritom su novoproširene humanističke odjele naprosto preuzeli današnji postmodernisti koji su zatim otvaranjem novih humanističkih odjela, kolegija i disciplina sebi i svojim učenicima priskrbili moć i akademski autoritet.

Nezadovoljnike, kritičare i one koji su se protiv novostvorenih disciplina, načela i uvjerenja pobunili naprosto su prozvali izvaninstitucionalnima. To je, u konačnici, rezultiralo time da se određene klase hipoteza i teorija naprosto danas, na sveučilištima, više ne spominju, cijela desetljeća u različitim poljima disciplina.

Identitetske politike preuzele su cijeli narativ?

- Rekao bih da jesu. Etnički, rodni, seksualni i rasni identitet. To su otprilike najspominjanije kategorije, eventualno možemo pridodati određene zdravstvene teškoće, naročito invalidnost. “Ja kao crnac”, ili “Ja kao gay osoba”, tako se počinju rečenice. Kao prvo, razum ovisi isključivo o postojanju objektivne stvarnosti i univerzalnih standarda logike. Kao što je rekao Čehov, ne postoji nacionalna tablica množenja. Tako ne postoji ni LGBTQ ili crnačka tablica množenja.

Čak je i taj aspekt politike identiteta - da muškarac, u suštini, ne može razumjeti što znači biti žena, da bijelac ne može razumjeti što znači biti crnac - nevjerojatno korumpiran ako ga se pažljivije ispita. Zašto? Zato što efektno potkopava jednu od najvećih epifanija prosvjetiteljstva - da su ljudi opremljeni sposobnošću za suosjećajnu imaginaciju, što im omogućava da cijene patnju drugog bića. Uz to, u posljednje se vrijeme sve češće i agresivnije govori o tzv. kulturnoj aproprijaciji.

Čini mi se, osobno, da je upravo to najgora nova identitarijanska kategorija. Kao da ima nešto loše u tome kada, recimo, bijelac nastoji prenijeti iskustva crnca ili obrnuto. Bilo kakva nada u dobrobit, u bolje, sigurnije, ljepše sutra može se ostvariti tek podupiranjem univerzalnih ljudskih interesa, umjesto ovim zbrajanjem interesa po skupinama u tom nekakvom natjecanju nulte sume.

Da, no ima li smisla govoriti o kapacitetima ljudske prirode u postmoderni, u epohi koja ju ne priznaje? Na primjer, reći da postoje prirodne razlike između žena i muškaraca danas je vulgarno, čak i u znanstvenim kategorijama.

- Pretpostavka je da ako vjerujete u postojanje ljudske prirode, u taj determinizam, da se opirete nadi u progres i da se odričete vjere u ljudsko bolje sutra. No, ljudsku prirodu čini mnogo dijelova, a zajedno s lošim, korumpiranim aspektima ličnosti stanuju i mnoge plemenite, poput one da se osmisle nove ideje i da se dijele kroz jezik. I u pravu si, postaje sve rizičnije govoriti o razlikama žena i muškaraca čak i ako je jedina istinski temeljna razlika seksualnost.

Među muškarcima, recimo, postoji mnogo veća želja za seksom s različitim partnerima nego među ženama - i pritom je muškarac spreman primijeniti različite agresivne taktike kako bi privukao što veći broj seksualnih partnera. To je neosporna biološka činjenica. U nedavnim seksualnim skandalima, nakon kojih je iniciran MeToo pokret, mogli smo primijetiti da nema baš mnogo žena koje su tendenciozno masturbirale ispred svojih zaposlenika i podređenih. Tu je razlika između spolova poprilično oštra. Ostale razlike nisu temeljne, ali su kvantitativne. Postoji statistički značajna razlika u preslagivanju životnih prioriteta.

Muškarci imaju impuls da, u prosjeku, teže ostvarivanju profesionalne moći i karijernog uspjeha, stjecanju statusa. Žene, s druge strane, u prosjeku, pridaju veći značaj obiteljskom životu, posvećenije su općem ostvarenju ljudskog blagostanja i dobrobiti, zastupljenije su u humanitarnim organizacijama, u rehabilitacijskim, pedagoškim disciplinama... Također postoje i osjetne psihološke razlike koje, u prosjeku, mogu biti manje zastupljene, ali stvaraju razlike u ekstremima.

Tko nosi taj teret nepotrebnog izjednačavanja pravednosti i jednakosti? Feminizam?

- Apsolutno. Pravednost nije isto što i jednakost. Dakle, žene moraju uživati jednaka prava kao i muškarci, bez obzira na to jesu li kopije muškaraca ili nisu, dijele li s muškarcima različite idiosinkrazije ili ne dijele. Stoga mislim da je bila velika pogreška feminističke reakcije 70-ih povezati pitanje ženskih prava i žensku sličnost, odnosno istovjetnost s muškarcima.

To je potpuno nebitno. No, nažalost, paradigma se odvijala kako se već odvijala i sada je utemeljena kao neka forma religije u mnogim lijevo-liberalnim krugovima. Žene i muškarci su identični i ako u to ne vjerujete, ako proklamirate biološke i psihološke razlike spolova, tada ste izdajnik i poričete borbu za žensku jednakost.

U redu, predajete na Harvardu. Kakva je harvardska perspektiva što se tiče te nekakve lijeve akademske ortodoksije, liste zabranjenih tema i, uopće, slobode govora?

- Reći ću samo da mislim da od znanstvenih disciplina, na američkim sveučilištima, tek psihologija i ekonomija drže kakav-takav balans u ideološkoj ravnoteži. Što se tiče akademskih i intelektualnih sloboda, odnosno njihova sve učestalijeg zatiranja, riječ je o trendu čije će se posljedice tek sabirati. To je proces koji je, s jedne strane, cijelu akademsku zajednicu beskrajno unazadio, naročito ako uzmemo u obzir administrativnu i studentsku birokraciju koja inzistira na takvoj politici i koja nema apsolutno nikakvog poštovanja prema akademskim i intelektualnim slobodama, a s druge, otvorio nišu različitim ispolitiziranim kritičarima da odbacuju sve što dolazi sa sveučilišta, čak i materiju koja je intelektualno besprijekorna.

No, isto tako, problem je u tome što se akademici i znanstvenici ne mogu nadati shvaćanju društvenog svijeta ako se neke ideje kontinuirano ne testiraju, a druge se, pritom, uopće ne spominju ili je o njima nepoželjno uopće diskutirati. Zabrane dovode do potencijalno vrlo opasnih zaključaka. Isto tako, takve i slične antiliberalne budalaštine tvrde akademske ljevice diskreditiraju ostatak znanstvene zajednice, uključujući velik broj umjerenih znanstvenika koji svoju osobnu politiku drže podalje od vlastitih istraživanja.

Ali, služe i kao pogonsko gorivo alt-rightu i radikalnoj desnici uopće. Svaki put kada se tema od javnog i akademskog interesa pomete pod tepih pod firmom neke invektive, dijaloški se osnažuje valjda svaka politička platforma od centra nadesno. Tu se jasno, danas, detektira politička privlačnost desnice koja u usporedbi s ljevicom izgleda poput punk pokreta. Nedavno sam pričao s jednim švedskim analitičarem koji kaže da ljevica u mnogočemu podsjeća na konzervativce s početka 20. stoljeća. Uzevši u obzir tu tektoniku i propadanje srednjostrujaške političke kulture, kako da se postavi nekakav klasičnoliberalni centar, a da se pritom ideološka pozicija jasno isprofilira kao klasičnoliberalna, umjesto kao ona koja je prisiljena birati strane?

- Za početak, moramo biti otvoreni oko toga kako stoje stvari. Ljevica se u jednakoj mjeri pridružuje desnici u portretiranju svijeta kao septičke jame rasizma, nejednakosti i terorizma. Ako se liberalni centar i klasični liberali pod tim fenomenološkim pritiskom jednostrano razoružaju i počnu slagati s populistima jedne ili druge strane, tada, u suštini, predaju oružje u ruke svojih najljućih neprijatelja. Naravno, vjerojatno najočitiji političar danas koji je kapitalizirao taj osjećaj sveopće društvene katastrofe je Trump.

No, Trump nikad ne bi uspio da se neki od njegovih najljućih neprijatelja na lijevoj strani političkog spektra nisu složili s paradigmom da je američko društvo rupetina rasizma, nasilja i opće društvene katastrofe. Da su društveni problemi apsolutno izvan kontrole, da institucije nisu sposobne nositi se s njima itd. I ne samo da je ljevica otvoreno poduprla ovaj narativ društvene katastrofe, nego je i svoj vlastiti elektorat ostavila potpuno ravnodušnim u situaciji kada se biralo između Hillary Clinton i Trumpa, otvoreno potičući mnoge mlade birače da ostanu doma. Svi znamo kako je to završilo.

Dakle, otpor prema kolektivnim fikcijama i, pretpostavit ću, prosvjetiteljski humanizam?

- Uvijek. Ideali prosvjetiteljstva proizvod su najistančanijeg ljudskog rezoniranja i ljudskog razuma. I ta privrženost racionalnom, individualističkom manirizmu našeg bića, koje je prosvjetiteljstvo tako spremno odnjegovalo, kako bi kontroliralo nagone koji se priklanjaju kolektivnom autoritetu, plemenskom poimanju društva i mističnim praznovjerjima, jedini je razuman put.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo