Većina izbjeglica u Tripoliju bez obzira na spol pokriva lice i na sam pogled prema kameri. Strah je gotovo opipljiv. “No face, no name” prve su riječi koje vam upute sugovornici . Razumljivo je, nekima životi ovise o tome. Nazir nam prepričava kako je rodbina njegova prijatelja nakon izjave za lokalnu libanonsku TV mrežu primila pozive iz Sirije u kojima im se oštro sugerira da pripaze što mali priča.
Mnogi od njih imaju rodbinu u Siriji, a neki su povezani s pobunjenicima. Zaštita identiteta, preporuke i vodiči gotovo su obavezni za bilo kakav ozbiljniji razgovor ili snimanje. Nakon dugog uvjeravanja Nazir me pristaje povezati s nekim obiteljima. Sjedamo u njegov automobil i nakon desetak minuta vožnje stižemo u istočni dio Tripolija. Uslijedilo je nekoliko kratkih poziva i počeli smo šetnju ulicama. Nakon desetak minuta vratili smo se gotovo do mjesta s kojeg smo krenuli i ušli u ograđeno dvorište četverokatnice. Očito je to bio ritual da se provjeri jesmo li sami.
Polulegalan status
Ulazimo u skučeno prizemlje bez prozora. Prostorija od 20-ak kvadratnih metara, s trošnim metalnim vratima, dom je mnogobrojne obitelji izbjegle iz Homsa. Dočekuje nas žena u tradicionalnoj crvenoj arapskoj halji, s rupcem oko glave koji pokriva sve osim očiju i dijela čela. Nudi nam mjesto na jastucima i sjeda sučelice. Četiri sina i dvije kćeri zaštitnički je okružuju. Oni su sretnici koji su od libanonskih prijatelja dobili ovu prostoriju na korištenje. Osim te prostorije koriste vanjski WC i priručnu kuhinjicu od nepuna tri kadrata. Sretni su jer ovakav smještaj može koštati i više od dvije stotine američkih dolara.
Ovdje su polulegalno pa povremeno dobivaju i pomoć u hrani, a što je najvažnije, nađe se i pokoji poslić. Nekoliko dolara dnevno osigurava razliku između potpunog beznađa i teškog izbjegličkog života. Mamel nam objašnjava da je u proteklih pet mjeseci, koliko se nalazi u Tripoliju, dobila nekoliko ponuda za posao. Za legalne poslove mora imati dozvolu sirijske vlasti koju onda potvrđuje u Libanonu. Takva dozvola rada mora se obnavljati kvartalno, što bi značilo da bi se povremeno morala vraćati u Siriju. To nikako ne želi dok se stanje ne smiri.
Pogled u strop
“Moja su djeca vidjela dovoljno patnji i stradanja. Oni su u dobi kada bi trebali uživati u životu. Trebali bi učiti stvari koje će im izgraditi osobnost, a samo slušaju o patnjama, ubijanju, ratovanju...” Širi ruke prema niskom klaustrofobičnom stropu i govori: “Uzdajem se u boga da će nam pomoći da sve ovo napokon stane.
Ipak, realnost ovih prostora stalni su neprekinuti ratovi. Više nije važno zašto se ratuje; svaka generacija od pamtivijeka prođe kroz nekoliko krvavih sukoba. Nisam sigurna može li se na ovim prostorima živjeti drugačije.” Tamno smeđe izražajne oči spuštaju se s plafona na istrošeni tepih koji prekriva goli beton. Ruke koje su se spremno digle prema bogu gotovo mlitavo padaju pokraj njezinih nogu. Nade je sve manje; ljudi bez zemlje, bez papira, bez posla, bez budućnosti... Troši zadnje rezerve psihičke stabilnost. Iskra koja se upali u njezinim očima vrlo brzo stapa se s okolinom i prelazi u tupilo.
Privid škole
Najstariji sin blago stavlja ruku na njezino rame. Bezglasno je ohrabruje. Vraća je u život. “Samo želim spasiti njih. Želim bolji život za svoju djecu. Nije li to ono čemu svaka majka teži. A što im pružam? Težak život bez budućnosti i nade. Ono što sam nekad prihvaćala kao normalno, danas je potpuno nedostupno. Na primjer, moja djeca ne mogu u školu. S obzirom na različitosti u sustavu školovanja, ako se i uspiju upisati, djeca se vraćaju u niže razrede. Uče gradivo koje su već djelomično prošli, a okruženi su puno mlađom djecom. To ih, naravno, frustrira i na svaki način obilježava. Osim toga, vratimo li se u Siriju, ti razredi im se neće priznati pa već sad zaostaju. U Tripoliju smo pokušali organizirati i neku vrstu škole. Ima tu jedan sirijski učitelj.
Mučna sjećanja
On okupi djecu, koja se ne mogu upisati u školu, i pokušava im odvratiti misli. Stvoriti privid školovanja. Jasno je da je to blijeda zamjena, ali ovdje se živi dan za danom. Svakodnevno se molim da nam ne zatreba doktor. Sam bog zna koliko bi nas to koštalo. Ja pak ne mogu pobjeći od pregledavanja televizijskih kanala s vijestima iz Homsa. Pažljivo analiziram svaki detalj. Koja je kuća razrušena, a koja spaljena. Prepoznajem li tijelo koje leži na ulici. Rijetki su trenuci kad vidim nekog živog, kad se razveselim. Previše je to i za mene, a kamoli za djecu.”
Oči ponovno svjetlucaju, ali ne zbog iskre života, polako se pune suzama. Mamel okreće glavu, očito je da je svladava sram zbog njezinih emocija. Pokušava se sakriti od pogleda djece. Bujica suza nježno se spušta tek nekoliko centimetara i natapa crnu tešku maramu. Rukom polako briše oči, ali suze postaju nezaustavljive.
Nije to isforsirani plač za medije. Neugodno joj je. Pa joj s prevoditeljem pokušavam osigurati neko vrijeme da izlije svoju tugu.Razgovaramo s djecom, okrećem priču na šalu i dječji smijeh odzvanja prostorijicom. Oni su još uvijek djeca i mogu uživati u životu. Mamel, kojoj to naravno nije pravo ime, pridružuje nam se.
Iako je prekrivena maramom, vidim kako se sitne borice pojavljuju oko njezinih vlažnih očiju. Oči joj se osmjehuju. Pruži li joj se životna prilika, zasigurno će je prihvatiti.
Nada u pelenama
“Rijetki su trenuci sreće”, kaže Mamel, “svakodnevni je život borba. Hvala vam što ste nas posjetili. Nasmijali ste ih, a i mene ste razveselili.
Dođite, pokazat ću vam nešto.” Vodi nas preko betonskog dvorišta. Ulazimo u prostoriju sklepanu od betonskih blokova. Sada sam tek shvatio zašto je Mamelina obitelj sretna. Ova je prostorija manja i jadnija čak i od njezine. Dok žena i djeca pripremaju ručak od sezonskog povrća, muškarac se igra s djevojčicom. “Ovo je naša budućnost. Ovo je beba rođena na prvi dan prosvjeda u Siriji; ako bog da da se sve ovo brzo završi, ona neće biti obilježena, možda se neće ni sjećati izbjeglištva”, govori nam Mamel. “Htio sam joj dati ime Daraa po mjestu gdje su počeli prosvjedi. Bilo me strah da joj se nešto ne dogodi zbog imena, da je ne obilježim. Hvala bogu, ima normalno ime, a možda će dobiti i normalan život. Inšalah.”