U nastavku donosimo:
- raspravu Instituta Quincy o geopolitičkim posljedicama za Europu između Rusije i SAD-a
- stavove Pascala Bonifacea (IRIS) o percepciji prijetnje i učinku na europski suverenitet
- argumente Zoltána Koskovicsa o očekivanjima Washingtona i europskoj obrani
- teze Zacharyja Paikina o statusu Europe, ulozi Ukrajine i pomaku američkih prioriteta
- iskustva i stavove sudionika o političkoj tjeskobi, pouzdanosti saveza i strateškoj autonomiji Europe
Europa je desetljećima uvjeravala samu sebe da geopolitika ima pravila, da su saveznici pouzdani te da je suverenitet svetinja - barem na europskom kontinentu. No, jedna oštra transatlantska rasprava u utorak pokazala je da se te pretpostavke, nakon svih tih desetljeća, urušavaju.
Naime, na panelu Instituta Quincy, posvećenom posljedicama prijetnji američkog predsjednika Donalda Trumpa koje je uputio Grenlandu i Venezueli, visoki europski i sjevernoamerički analitičari iznijeli su sumornu dijagnozu - Europa je prikliještena između Rusije, od koje strahuje, rata u Ukrajini koji ne može riješiti i Sjedinjenih Država kojima više ne vjeruje, ali koje joj i dalje očajnički trebaju.
A ono što se u svemu tome iskristaliziralo kao rezultat nije jedinstvo, već tjeskoba oko uloge Rusije u europskoj budućnosti, oko pouzdanosti Washingtona i oko pitanja je li se Europa potiho na kraju sama uvjerila u vlastitu stratešku nemoć, kako prenosi Kyiv Post.
Rusija kao egzistencijalni neprijatelj ili strateški alibi?
Pascal Boniface, osnivač i direktor Francuskog instituta za međunarodne i strateške odnose (IRIS), doveo je u pitanje ono što je nazvao sve iskrivljenijom europskom percepcijom prijetnje. Rusija, utvrdio je on, nije na pragu toga da krene u pohod na Europu. Moskva se muči da pokori Ukrajinu - zemlju s oko 30 milijuna stanovnika - što ideju da bi mogla vojno nadvladati Europsku uniju od 450 milijuna ljudi čini krajnje nevjerojatnom.
To, međutim, ne znači da Rusija ne predstavlja prijetnju. Boniface je priznao da Moskva ima sposobnost destabilizirati Europu putem kibernetičkih operacija, političkog uplitanja i posredničkih sukoba, osobito u Africi. No, odbacio je prevladavajući narativ o neizbježnoj ruskoj invaziji na Europu kao pretjeran i - posebno važno - politički paralizirajući.
Opasnost je, upozorava on, psihološke naravi. Uvjerivši samu sebe da je Moskva egzistencijalna prijetnja, Europa se dovela u stanje u kojem vjeruje da samo SAD može jamčiti njezin opstanak, čime si oduzima sposobnost da se odupre američkom pritisku, čak i kada taj pritisak potkopava europski suverenitet.
Zoltán Koskovics, direktor Geopolitičkog odjela pri Mađarskom centru za temeljna prava, ponudio je realističniji okvir. Washington, istaknuo je on, više ne očekuje da Europa bude prijateljski nastrojena prema Rusiji, ali očekuje da "stabilizira" svoj odnos s Kremljem. Taj narativ, naglasio je Koskovics, proizlazi izravno iz američkih strateških dokumenata. Dugoročna američka pretpostavka, naime, jest da bi Europa trebala biti sposobna sama balansirati Rusiju, što je stav koji Mađarska uglavnom dijeli.
Zachary Paikin, istraživač na Institutu Quincy, otišao je i korak dalje, tvrdeći da je europska rigidnost prema Rusiji vođena manje sigurnosnim razlozima, a više pitanjem statusa. Okončanje rata u Ukrajini pregovorima, rekao je on, zahtijevalo bi tretiranje Rusije kao ravnopravnog aktera, a europski čelnici strahuju da bi to umanjilo položaj Europe u međunarodnom poretku.
Rat u Ukrajini i zamrzavanje europske strategije
Ta tjeskoba oko statusa, sugerira Paikin, potiho je učvrstila europski pristup Moskvi i produžila sukob. Pitanje Ukrajine nadvijalo se nad svakom razmjenom mišljenja, ne samo kao bojište, već i kao mentalni okvir koji oblikuje europsku politiku.
Boniface je ustvrdio da je Europa Ukrajinu učinila središnjim stupom cijelog svojeg strateškog svjetonazora, često nauštrb stvarnosti, dok europski čelnici, kako je rekao, govore kao da je Rusija spremna marširati na Berlin, iako je Moskva i dalje zaglavljena u istočnoj Ukrajini.
Paikin je, pak, opisao Ukrajinu kao pitanje kroz koje je Europa prepustila svoju stratešku autonomiju Washingtonu. Toliko snažnim vezivanjem vlastitog kredibiliteta i moralnog autoriteta uz Kijev, Europa je Sjedinjenim Državama predala dominaciju nad eskalacijom, čime je ograničila vlastitu sposobnost manevriranja u trgovini, diplomaciji, pa čak i u teritorijalnim sporovima poput Grenlanda.
Koskovics je Ukrajinu uklopio u širu kritiku stanja Europe. Rat je, kako je rekao, dio šire institucionalne i moralne krize - uz masovne migracije, kriminal i pad povjerenja u političke institucije - koja potiče rast populističkih stranaka koje obećavaju manje ideološku, a više interesno utemeljenu vanjsku politiku.
Kada je Kanada u pitanju, istaknuo je Paikin, Ukrajina za tu zemlju predstavlja drukčije ograničenje. Ottawa je i dalje čvrsto vezana uz NATO i pod utjecajem je snažne domaće ukrajinske zajednice, što svaki značajniji zaokret prema Rusiji čini politički teškim, čak i ako kanadske elite privatno smatraju da su tvrdnje o ruskoj invaziji na Arktik prenapuhane.
SAD: Saveznik ili ideološki protivnik?
A ako Rusija predstavlja europski strah, SAD je njezina dilema. Boniface nije štedio Trumpa, opisujući ga prije kao grabežljivca nego kao zaštitnika. Trump je otvoreno doveo u pitanje Članak 5. NATO-a, ismijavao europske čelnike i pokazivao više osobnog poštovanja prema Vladimiru Putinu nego prema tradicionalnim saveznicima Washingtona. Prema Bonifaceovu mišljenju, ideja jedinstvenog "zapadnog svijeta" više nije stvarna jer Trump odbacuje multilateralizam, međunarodno pravo i vrijednosni okvir kojeg se Europa još uvijek drži, iako nesavršeno.
Koskovics se, pak, usprotivio toj "pogrebnoj" retorici i ustvrdio da ono što se urušilo nije Zapad, nego liberalna tehnokratska ideologija. Trumpov sukob s Europom, smatra, ideološki je, a ne civilizacijski - Washington želi da Europa kontrolira migracije, napusti birokratski način upravljanja i preuzme odgovornost za vlastitu obranu, uključujući i obranu od Rusije.
Paikin je, pak, ponudio hladniju, pragmatičnu interpretaciju - SAD je, kako je rekao, sve više usmjeren na "hemisfersku" dominaciju i natjecanje s Kinom. Europa je pritom i dalje važna, ali daleko manje nego prije. Taj pomak ostavlja Bruxelles izloženim, osobito budući da se i dalje oslanja na Washington, a pritom odbija diverzificirati svoje strateške odnose.
Problem statusa i strateškog poricanja
U podlozi rasprava o Rusiji, Ukrajini i Trumpu provlačila se dublja nelagoda - europski strah od gubitka relevantnosti, kako je izvijestio Alex Raufoglu, dopisnik Kyiv Posta iz Washingtona. Paikin je tvrdio da burna europska reakcija na Trumpove prijetnje i zahtjeve po pitanju Grenlanda - znatno glasnija od reakcija na ranija kršenja međunarodnog prava drugdje - odražava iznenadnu spoznaju Europe da je sada i sama ranjiva. A u pitanju nije samo teritorij, nego i status.
Boniface se složio s tim, istaknuvši da je europsko jedinstvo protiv Trumpa bilo izazvano jednako javnim bijesom kao i načelima. Trump je danas izrazito nepopularan diljem Europe, što nacionalnim čelnicima političko popuštanje čini skupim.
Koskovics je upozorio da sadašnji stav Europe - moralizirajući, podijeljen i strateški ovisan - riskira ubrzavanje njezina pada. Bez reformi, kako je sugerirao, i sama bi se Europska unija mogla raspasti pod vanjskim pritiscima.
Europa je zarobljena između Rusije koju ne može poraziti, rata koji ne može okončati i Sjedinjenih Država na koje se više ne može osloniti, ali od kojih ne može pobjeći, a hoće li to dovesti do istinske strateške neovisnosti ili do dublje ovisnosti prerušene u prkos, ostaje nejasno. No, jedno je sigurno, zaključili su analitičari - razdoblje u kojem je Europa mogla podrazumijevati istovremeno zaštitu, prestiž i moralni autoritet završilo je, a ovaj put Washington možda neće priskočiti u pomoć, kako je prenio Kyiv Post.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....