U medijima koji u pravilu donose provjerene informacije – kao što su Bloomberg, Reuters ili The Guardian – još prije početka tobože „presudnog“ izvanrednog europskog summita na temu Grenlanda (zapravo odnosa sa SAD-om) pojavile su se informacije da je među ključnim EU institucijama te europskim liderima već prevladao stav kako treba ići prema obnovi ratifikacije trgovinskog sporazuma sa Sjedinjenim Američkim Državama jer je Donald Trump reterirao.
Europa protiv vlastitih interesa
Nakon noćnog sastanka na kojem se očekivano potvrdila vjernost Grenlandu i Danskoj, potvrđeno je da je Europa spremna na još jednu tihu političku kapitulaciju tj. na nestvarno brzu obnovu postupka ratifikacije trgovinskog sporazuma sa SAD-om nakon donedavno nezamislivih prijetnji Donalda Trumpa, kao i niza potpuno neumjesnih političkih prozivki. Riječ je o procesu ratifikacije koji je tek nedavno bio formalno suspendiran upravo zbog otvorene političke agresije SAD-a prema Grenlandu i Danskoj, a u osnovi je EU pristala na krajnje nepovoljan trgovinski sporazum, kao i niz drugih ustupaka MAGA administraciji, jer su pojedini lideri očajnički željeli nepredvidljivog Trumpa kao moćnog saveznika za nastavak obračuna s režimom Vladimira Putina.
Dojam je da EU i dalje preferira ukrajinske interese nad europskim te ignorira interese europskih poreznih obveznika; građana i biznisa. Otvara se pitanje da li je EU usvojila model instant političkog samoponižavanj/dodvoravanja kao strateški modus operandi. Ova teza nije cinizam nego prepoznavanje činjenica.
Europska spremnosti na dodvoravanje sve bizarnijim prohtjevima MAGA predsjednika postala je, primjerice, tema koja šokira iskusne politologe, kao što je Nathalie Tocci . Govoreći o „golf diplomaciji“ predsjednika Alexandera Stubba s američkim predsjednikom rekla je „Smatram to duboko neugodnim“, dodavši pritom da joj je „Alex“ blizak prijatelj. „Jednako ponižavajuće je talijanska premijerka Giorgia Meloni koja se smiješi dok Trump hvali njezin izgled. Ništa manje nedostojanstveno nije bilo to što je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte Trumpa nazvao ‘taticom’, ili to što mu je njemački kancelar Friedrich Merz poklonio rodni list svojega djeda.“
Sve to dodvoravanje ima visoku cijenu za europske porezne obveznike, ali se čini da dio lidera EU procjenjuje da niti jedna cijena nije previsoka ako im omogući nastavak rata u Ukrajini. Teško je proniknuti drugi motiv. EU je, podsjetimo, kroz sporazum s SAD-om najavila obvezu od 750 milijardi dolara kupnje američke energije (uglavnom LNG, nafte i nuklearnih goriva) tijekom sljedeće tri godine.
Trgovinski sporazum bez stvarnih jamstava
To je dio šireg dogovora o trgovini i investicijama koji su predsjednica Ursula von der Leyen i američki predsjednik Donald Trump predstavili u srpnju 2025. nakon sastanka u Škotskoj. Sada EU lideri iznova pokazuju spremnost da se vrate temeljima ovog sporazuma, iako je Bijela kuća jasno demonstrirala da ju u osnovi zanima primiti europski novac, dok u osnovi obvezu obračuna u Ukrajini u ime Europe nisu nikada niti potpisali.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu EU i njezine države članice preuzele su obveze koje su de facto učvrstile SAD kao nezamjenjivu vojnu silu na europskom kontinentu. Samo u razdoblju 2022.–2025. europske članice NATO-a povećale su obrambene proračune za više od 200 milijardi eura godišnje, pri čemu je velik dio tog novca završio u američkoj vojnoj industriji – od borbenih zrakoplova F-35, preko protuzračnih sustava Patriot, do streljiva i logistike.
Ovisnost kao svjesna strategija
Ukupna vojna, financijska i humanitarna pomoć Ukrajini iz Europe do danas premašuje 140 milijardi eura, dok su Sjedinjene Države osigurale dodatnih više od 170 milijardi dolara. No ključna razlika nije u iznosima, nego u strukturi: Europa financira rat, ali ne upravlja ratom. Zapovjedne, obavještajne i strateške poluge ostaju čvrsto u američkim rukama.
Istodobno, EU je pristala na trajno razmještanje dodatnih desetaka tisuća vojnika na istočnom krilu NATO-a, povećala izdvajanja prema cilju od najmanje 2 posto BDP-a za obranu – što za Uniju znači više od 350 milijardi eura godišnje te prihvatila dugoročnu energetsku reorganizaciju u kojoj je američki LNG postao ključna zamjena za ruski plin, uz znatno više cijene za europsku industriju.
Ponovimo; sve to učinjeno je s jednim strateškim ciljem: sačuvati Sjedinjene Države kao vodeću vojnu silu i glavnog saveznika, jer europske političke elite smatraju da bez Washingtona nije moguće nastaviti obračun s režimom Vladimira Putina u Ukrajini. Drugim riječima, EU je svjesno prihvatila duboku vojnu, energetsku i industrijsku ovisnost kako bi održala američku prisutnost i volju za konfrontaciju s Moskvom.
Nakon što je američki predsjednik Grenland proglasio američkim interesom, EU kao da je na trenutak shvatila da Amerikancima plaćamo politički reket a ne stratešku zaštitu, pa se opet „nešto dogodilo“… Suspenzija trgovinskog sporazuma EU–SAD nakon američkog pritiska oko Grenlanda činila se kao trenutak povlačenja crvene linije, ali je obnovljena po „hitnom postupku“. I to u trenucima dok je ostaje nejasno što zapravo sadrži famozni „okvir za Grenland“, koji je glavni politički tajnik NATO saveza skandalozno pregovarao iza leđa Danske i Grenlanda.
Nema javnog dokumenta, nema pravno obvezujućih jamstava, nema potvrde da je politička prisila trajno odbačena. Ako se u takvim okolnostima EU vraća ratifikaciji trgovinskog sporazuma, tada se ne radi o pragmatičnom realizmu, nego o tihoj političkoj kapitulaciji te naglašavanju poniznosti starog kontinenta.
Naravno, nakon noćnog summita Eu deklarativno čvrsto stoji iza Grenlanda i Danske, ali je nejasno kako točno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....