Dok pustinjski vjetar brije njihova lica, stotine izbjeglica iz Venezuele s teškim koferima i pretrpanim ruksacima korača suncem užarenom cestom prema kolumbijskom gradu Maicao na granici.
Nekoliko desetina čeka na vrućini ispred migracijskog ureda, gdje su i improvizirane mjenjačnice u kojima venezuelanska valuta ne vrijedi gotovo ništa zbog hiperinflacije do koje je došlo pod palicom vlade predsjednika Nicolasa Madura.
Poluotok La Guajira postao je prva crta 'bojišnice'. Tamo Veneculeanci stižu gladni, žedni i umorni, često nesigurni u to gdje će prenoćiti, no otkrivaju kako su pobjegli od kobne sudbine koja ih je čekala u domovini.
Oni su među više od pola milijuna stanovnika Venezuele koji su prešli kolumbijsku granicu, mnogi od njih ilegalno, nadajući se da će pobjeći od siromaštva, sve većeg nasilja i nestašice hrane i lijekova u nekad prosperitetnoj državi koja je živjela od izvoza nafte, piše Reuters.
- Bilo je - ili se odseli i pokušaj ili umri od gladi. Ovo su dvije jedine opcije - kazala je 27-godišnja Yeraldine Murillo, koja je ostavila svog šestogodišnjeg sina u gradu Maracaibo, 90 km udaljenom od granice.
- Tamo ljudi jedu hranu iz smeća. Ovdje su sretni što mogu jesti normalno - kazala je Murillo koja se nada da će pronaći posao u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, i onda dovesti tamo i svog sina.
Oštrije kontrole
Egzodus iz Venezuele upalio je alarm u Kolumbiji - migracijski ured izvijestio je kako svakoga dana preko granice prelazi oko 2000 ljudi - a gradovi na granici sve su napučeniji, stoga je kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos kazao kako će ovog mjeseca morati postrožiti kontrole na granici.
Međutim, stanovnici Venezuele ne prelaze samo legalno granicu - procjenjuje se kako ilegalno oko 4000 migranata svakog dana pređe u Kolumbiju.
- Ostavljamo kuće, automobile, novac u banci - priča 51-godišnji Rudy Ferrer koji procjenjuje da oko 1000 Venecuelanaca spava na ulicama Maicaoa svake večeri, baš kao i on.
Mehaničar Luis Arellano i njegova djeca, koji su imali sreće pa su našli mjesto u prihvatilištu, kaže kako su ga dječje suze natjerale na bijeg.
- Jednog dana nisam im imao dati šta za jesti - priča dok jednom djetetu gura u usta žlicu riže.
Migranti tvrde kako kilogram riže u Venezueli košta gotovo duplo kao jedna minimalna mjesečna plaća - koja kada se preračuna, iznosi oko 50 kuna.
Nestašicu hrane migranti u šali nazivaju Madurovom dijetom, no to je itekako crni humor. Svi oni dok prelaze granicu danas izgledaju neusporedivo mršaviji nego na svojim putovnicama.
Prihvatilište im pruža hranu za tri dana te autobusnu kartu za one koji se pridružuju svojim obiteljima koje su ranije stigle u Kolumbiju.
Santos traži međunarodnu pomoć zbog velikih troškova koji su sada narasli na desetke milijuna dolara.
Traženje posla
Drugo prihvatilište nalazi se u 400 km udaljenom gradu, Cucuti, međutim toliko je krcato da ljudi spavaju na kartonskim kutijama vani, nadajući se da će se koje mjesto osloboditi.
- Bio sam u strašnoj depresiji. Razbolio sam se jedući truli krumpir, no bio sam toliko gladan da sam morao to jesti - kaže 48-godišnji mesar Jose Molina koji nije mogao naći posao te je ostavio sina i ženu prije četiri mjeseca. No toliko je obeshrabren da razmišlja o povratku.
- Moja žena kaže da je situacija sve gora i da pričekam. Ne želim im biti teret, ionako ni sami nemaju što za jesti.
I dok se neki domaćini osjećaju dužni ugostiti migrante, drugi prosvjeduju na ulicama jer strahuju da će izgubiti posao ako Venecuelanci prihvate jeftiniju plaću isplaćenu na crno. Također Kolumbijci brinu da će stopa kriminala porasti i podupiru policiju koja 'čisti' parkove i pločnike od migranata.
Očajni u traženju posla, neki migranti pretvaraju gotovo bezvrijedan novac u rukotvorine - pa torbe napravljene od novčanica prodaju u parkovima.
- Ovo je napravljeno od 80.000 bolivara - napominje 23-godišnji Anthony Morillo dok pokazuje na četvrtastu torbicu.
- Ovo ne vrijedi ni pola vrećice riže - zaključuje.