Prvi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj završio je očekivano, sadašnji predsjednik Emmanuel Macron i kandidatkinja radikalne desnice Marine Le Pen ulaze u drugi krug za dva tjedna. Drugi sraz njih dvoje nakon pet godina. Sraz koji neće podsjećati na situaciju iz 2017. godine jer je tada bilo jasno da Macron pobjeđuje. Još je bilo jako djelovanje republikanske fronte, odluke birača lijevog i desnog centra da se u drugom krugu ujedine iza bilo čijeg kandidata samo da zaustave radikalnu opciju. Ta je teza poznata i kao “u Francuskoj se u prvom krugu glasa srcem, u drugom glavom”.
Rezultate drugog kruga je s, ove pozicije, teško procijeniti. Jasno da će slijediti dva tjedna čvrste kampanje jer Marine Le Pen mora pobijediti ako želi sačuvati karijeru, dva poraza u drugom krugu bila bi pogubna za njezinu političku karijeru jer se na krajnjoj desnici javljaju nova lica, ona je tu već 11 godina na čelu stranke. Macron ne želi sada, u trenutku velike geopolitičke krize, napustiti predsjednički položaj jer je pred njim savršena prigoda da ostvari planove, francusko vodstvo u Europi. I da ostavi trag u Francuskoj provedbom reformi kako bi zemlju pripremio za novo industrijsko razdoblje.
Osvojeni glasovi u prvom krugu podsjećaju na stanje prije pet godina, Macron sada 28%, tada 24%, Le Pen sada 24%, tada 21%. Ali ostali rezultati pokazuju dubinu političke promjene kroz koju je Francuska prošla u tom razdoblju. Prije pet godina na trećem je mjestu bio François Fillon, kandidat Republikanaca, stranke desnog centra, s osvojenih 20 posto glasova. Valérie Pécresse, kandidatkinja te stranke sada osvaja 5%. Nije se pokazalo kredibilnom kandidatkinjom, ali teško da bi i itko od muškaraca koji su se njom natjecali za kandidaturu prošao bolje. Nije problem samo osoba, nevolja je stranka bez ideja.
S desnog je centra tako nestalo 15% glasova koji su otišli prema desnom krilu: najradikalniji desni kandidat Éric Zemmour je oteo 7% glasova Marine Le Pen, ali ih je ona nadoknadila i dopunila s još tri posto iz te biračke skupine. Pet je posto nestalo, skriveno je u skupini koja nije izašla na izbore - izlaznost je niža nego prije pet godina.
Radikalizacija je obilježje lijevog političkog spektra gdje su socijalisti gotovo pa nestali, njihova kandidatkinja Anne Hidalgo ostala je na 2%. Ukupno dvije bivše velike stranke koje su vladale Petom Republikom, Socijalisti i Republikanci sada imaju 7% podrške javnosti. Jean-Luc Mélenchon, čelnik radikalno lijeve Nepokorene Francuske, popeo se na treće mjesto s 19,5% glasova, koliko je imao i prije pet godina, ali tada je bio četvrti.
Radikalne političke opcije, lijevi Mélenchon i desni Le Pen i Zemmour, imaju ukupno 51% glasova. Centar, u kojem glavu riječ vodi Macron, može računati na 40%. Za radikalizaciju društva odgovornost snosi i sadašnji predsjednik kojeg s pravom prozivaju zbog elitizma, koji je zaslužio titulu ‘Jupitera’ koji s olimpskih visina gleda puk. Iako je proveo dobar dio planiranih reformi, a vjerojatno bi i više da ga nije usporila javnozdravstvena kriza.
Nedostaje mu potreban kontakt s ljudima koji su ga prije pet godina prigrlili kao novo lice i odgovor na nesposobnost starih i potrošenih stranaka. Sada ga doživljavaju kao bivšeg Rothschildovog bankara koji radi u korist bogatih. Presudno pitanje drugog kruga bit će Macronova sposobnost da zaustavi rast trenda popularnosti gospođe Le Pen. I da mobilizira birače centra, lijevog i desnog, da mu daju povjerenje. Posebno one koji nisu izašli u prvom krugu. A to će, posebno kad je riječ o lijevom spektru, biti teško. Jer, Le Pen je, nakon pojave Zemmoura, izgubila, što je i htjela, titulu liderice radikala i postala prihvatljiva i dijelu desnog centra. Posebno nakon refokusiranja kampanje na pitanje rasta troškova života iako Francuska ima jednu od najnižih stopa inflacije u Europi. Uz to, uvijek su joj na raspolaganju populistički alati poput najave da će smanjiti dob za odlazak u mirovinu dok svi znaju da se Macron zalaže za podizanje te stope sa 62 na 65 godina. Njezin je problem što nije sigurno hoće li Zemmourovi birači, nezadovoljni njezinim političkim obratom, biti skloni dati joj glas. Ili će apstinirati.
Ishod izbora će, dakle, biti, prvi put otkad je netko iz obitelji Le Pen u drugom krugu, neizvjestan. Ankete su govorile o razlici od 4-5 posto u korist Macrona, što je statistički gotovo pa nevažno.
U igri je puno toga. Gospođa Le Pen je ublažila retoriku, ali i dalje je to tvrda, desničarska priča, s tezama o reindustrijalizaciji, dok je Macron pokrenuo nove tehnologije. The Financial Times ju je nazvao, u naslovu, “Putinovim trojanskim konjem Zapada”. Prošlog su petka europska financijska tržišta bilježila oporavak, sva osim Pariza koji je pao za 2% jer su investitori zabrinuti zbog mogućeg dolaska populističke predsjednice na vlast. A u Pariz se slio dobar dio financijske industrije koja je napustila London nakon Brexita da bi mogla poslovati u EU.
Sliku dodatno zamućuje neizvjesnost izbora za Nacionalnu skupštinu u lipnju. Dosad su u pravilu pratili ishod predsjedničkih pa je Macronova stranka Republika u pokretu osvojila nadmoćnu većinu 2017. godine. Fragmentirana Nacionalna skupština uz kohabitaciju prijetila bi trajnom političkom krizom u Francuskoj s prelijevanjem na donošenja odluka u EU. To je scenarij koji EU i NATO, u okolnostima najveće geostrateške krize od kraja Drugog svjetskog rata, uz ranjiv ekonomski oporavak i prijetnju kineskog nastojanja da razbije EU, nikako ne bi trebao. Ostaje nam nadati se da su toga svjesne biračice i birači u Francuskoj.