Delegirali smo energiju Rusiji, sigurnost Sjedinjenim Državama, a ključne perspektive Kini. Moramo ih ponovno preuzeti“, rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron u govoru na Sorbonni u travnju 2024.
Ta rečenica, po analitičarima, nije bila tek retorička figura. Ona je bila priznanje strateške pogreške Zapada i simptom dublje promjene globalnog poretka, koja se početkom ove godine vidi više nego prije.
Po prvi put nakon završetka Hladnog rata, vodeći politički lideri otvoreno priznaju da globalizacija – kakva je oblikovala svijet posljednjih trideset godina – više ne funkcionira kao stabilan i neutralan sustav, nego je izvor ranjivosti.
„Globalizacija je možda završila svoj put u svom sadašnjem obliku“, rekao je Sir Mark Tucker, predsjednik HSBC-a, jedne od najvećih globalnih bankarskih i financijskih grupacija. Slične ocjene iznijele su Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka i niz drugih međunarodnih institucija.
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) upozorila je da će svjetsko gospodarstvo u 2026. godini vjerojatno usporiti zbog rasta trgovinskih prepreka i geopolitičke neizvjesnosti.
Iako se očekuje da usporavanje bude blago zahvaljujući poticajnim makroekonomskim politikama i povoljnijim financijskim uvjetima, trend je jasan: globalna ekonomija ulazi u fazu političke fragmentacije.
U razdoblju nakon 1990-ih prevladavala je pretpostavka da će globalna trgovina, integracija tržišta i međusobna ovisnost država automatski proizvoditi stabilnost, mir i prosperitet. Globalizam je bio više od ekonomskog modela – bio je ideologija svijeta bez granica.
No posljednje desetljeće pokazalo je suprotno. Pandemija covida, rat u Ukrajini, rivalstvo SAD-a i Kine te energetske i tehnološke krize razotkrile su temeljnu slabost globalnog sustava: prekomjernu međuovisnost bez političke kontrole.
Nova paradigma
Američki predsjednik Donald Trump jasno je formulirao novu paradigmu: „Nikada više naša zemlja ne smije biti u situaciji da ne može proizvoditi ključne proizvode koji su nam potrebni jer ovisimo o stranim lancima opskrbe.“
Ta izjava nije bila samo politička poruka, nego najava radikalnog zaokreta američke politike. Američki Zakon o čipovima i znanosti (CHIPS Act), industrijske subvencije i trgovinska ograničenja prema Kini označili su kraj ere slobodne globalne trgovine.
Američki ministar financija Scott Bessent dodatno je naglasio: „Ne možemo dopustiti da zemlje koriste svoju tržišnu moć u ključnim sektorima kao geopolitičko oružje.“
Drugim riječima, ekonomija je ponovno postala instrument geopolitike.
Suvremeni svijet sve više nalikuje na sustav suprotstavljenih blokova.
Sjedinjene Države nastoje konsolidirati zapadni tehnološki i sigurnosni blok. Kina gradi paralelni globalni ekonomski i tehnološki sustav kroz inicijativu Pojas i put, digitalni juan i vlastite lance opskrbe.
Rusija koristi energiju i vojnu moć kao geopolitičko oružje. Europska unija pokušava izgraditi vlastiti model „strateške autonomije“.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen otvoreno je priznala novu realnost: „Moramo smanjiti naše strateške ovisnosti i izgraditi vlastite kapacitete u ključnim sektorima.“
Socijalna kriza
U tom kontekstu globalizacija se transformira u proces selektivne integracije: države više ne traže maksimalnu efikasnost, nego maksimalnu kontrolu.
Svjetska trgovinska organizacija taj proces opisuje kao „reglobalizaciju“, a ne deglobalizaciju – diversifikaciju i regionalizaciju lanaca opskrbe.
Nobelovac Joseph Stiglitz govori o kraju postojećeg modela: „Slobodna globalizacija nije učinila svijet pravednijim. Bez mehanizama redistribucije globalni sustav favorizira bogate države i korporacije na račun radnika i siromašnijih zemalja. Mnogi više ne žele ili ne mogu sudjelovati u tome na dosadašnji način.“
Kriza globalizacije nije samo geopolitička, nego i socijalna.
Iako je globalizacija povećala globalno bogatstvo, njezine koristi bile su nejednako raspodijeljene. U mnogim zapadnim društvima srednja klasa stagnira, industrijska radna mjesta nestaju, a osjećaj gubitka kontrole nad ekonomijom pretvara se u politički bunt.
Dani Rodrik, profesor s Harvarda, to opisuje poznatom političkom trilemom: „Nemoguće je istovremeno imati demokraciju, nacionalnu suverenost i potpunu globalnu ekonomsku integraciju.“
Novi model
Novi model globalizacije ne temelji se na slobodnoj trgovini, nego na strategiji.
Države štite ključne industrije, ograničavaju tehnologije, kontroliraju investicije i grade regionalne ekonomske zone.
Rodrik dodaje kako „globalizam nije bio samo ekonomski projekt, već i ideološki okvir, obećanje o svjetskoj zajednici, prosperitetu i međusobnoj povezanosti. No, za brojne birače i političke aktere postao je simbol nepravde.“
Neprofitna Zaklada za informacijsku tehnologiju i inovacije (ITIF) u svom izvještaju piše kako je stara globalizacija „propala“ te da je nužan novi model sa zaštitom domaćih industrija, tehnološkom suverenosti, strateškom kontrolom i selektivnom integracijom. Bez toga neće biti nikakvog globalizma.
Ekonomski istraživački centar McKinsey Global Institute (MGI) piše da „kompanije ne napuštaju globalne lance opskrbe; one ih redizajniraju. Umjesto maksimalne učinkovitosti, prioritet postaju otpornost, diversifikacija i kontrola nad ključnim komponentama.“
Dodaju kako ne postoji jedinstveni „kraj globalizacije“, ali transformacija je evidentna. Novo poglavlje koje raste jest digitalna globalizacija.
Iz ovog instituta zaključuju: ako je početak 21. stoljeća bio doba globalizacije, onda današnje desetljeće označava početak nove faze – doba geopolitičke ekonomije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....