Najmoćnije iransko oružje nije ni dron, ni balistički projektil, ni mina

Pijesci Iraka i planine Afganistana podsjetili su američku vojsku na staru, neugodnu istinu: geografija odlučuje ratove. Vode uz Iran sada ponavljaju istu lekciju, piše britanski The Telegraph.

Iranski adut? Hormuški tjesnac.

Napadi na brodove u tjesnacu možda jesu protuzakoniti, ali Iranci nikada nisu skrivali da će to učiniti. Još 2018. general-bojnik Mohammad Ali Jafari, tadašnji zapovjednik Revolucionarne garde, jasno je poručio:

„Natjerat ćemo neprijatelja da shvati: ili će Hormuški tjesnac biti otvoren svima — ili nikome.”

Taj uski prolaz jedina je morska arterija za izvoz nafte i ukapljenog plina iz Kuvajta, Iraka, Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Spaja Perzijski zaljev s Omanskim zaljevom. Tankeri koji ga prođu ili nastavljaju prema istoku — Kini, Indiji i Japanu — ili skreću prema Crvenom moru i Sueskom kanalu.

No prava snaga Irana leži u samoj prirodi tog prostora. Uskoća, plićina i skriveni zaljevi čine Hormuz idealnim mjestom za mine i brze čamce natovarene eksplozivom. Posade tankera to znaju. I zato je taj tjesnac opasniji od bilo kojeg drona ili rakete u iranskom arsenalu.

Najuži dio širok je tek 21 milju, između poluotoka Musandam u Omanu i iranskog Bandar Abbasa. Unutar toga postoji koridor od samo šest milja za tankere: po dvije milje u svakom smjeru, s tampon-zonom između. Veći dio tog prolaza nalazi se u omanskim vodama, gdje je more dublje; bliže iranskoj obali dubina pada ispod 15 metara.

Duž obale, raspršene među surovim planinama i uskim ravnicama, nalaze se stotine sela — često s kućama od trske — koja sada dijele prostor s naftnim terminalima. Zagros planine pritišću obalu, a more se često sudara s okomitim stijenama. Povezivanje svih tih zajednica uvijek je bilo teško, gotovo nemoguće, navodi britanski medij.

‘Grad raketa‘

Zato nijedan od deset najvećih iranskih gradova nije ovdje. Nema ničega nalik Dubaiju. Najveći grad je Bandar Abbas, s nešto više od pola milijuna stanovnika — kaotična mješavina Perzijanaca, Bandarija i Baluča.

Govori se bandari dijalekt, varijanta farsija. Sjevernije, oko Bušehra, miješaju se Perzijanci i Arapi; još dalje prevladavaju Luri, dok na samom vrhu Zaljeva, prema Iraku, dominiraju Arapi.

Zajedničko im je da su Iranci — i da žive u jednom od najsiromašnijih i najnerazvijenijih dijelova zemlje. Nisu nužno ni za ni protiv režima, ali među Balučima i Arapima povremeno tinja oružani otpor.

Hormuški tjesnac čuvaju i otoci. Najvažniji su Hormuz, Kešm i Harg — svi s iranskom vojnom prisutnošću, a posljednja dva krcata oružjem.

Kešm, najveći otok, dominira ulazom u tjesnac. Ima oko 150 tisuća stanovnika i poznat je po mangrovama — ali, navodi se, prava se priča skriva ispod zemlje. U špiljama i tunelima Iran je izgradio „grad raketa”: stotine brzih čamaca i projektila spremnih za udar.

Otok ima dugu vojnu povijest: Portugalci su ovdje gradili tvrđave, Britanci koristili baze. Ako se američki marinci ikada iskrcaju, vrlo je moguće da će to biti upravo ovdje.

Harg je pak srce iranskog izvoza nafte — još jedna očita meta u slučaju kopnenog sukoba.

Sve to zajedno diže cijenu rata — i cijenu nafte, plina, osiguranja. Posljedično, i hrane, jer trećina sirovina za gnojiva prolazi kroz Hormuz.

Čak i kad bi sukobi stali, opasnost ne bi nestala preko noći. Mine u tjesnacu mogle bi ga učiniti neprohodnim tjednima. Iranci navodno već imaju postavljene mine koje reagiraju na promjene tlaka — dovoljno pametne da razlikuju tanker od manjeg broda. U tako uskom prostoru dovoljno je blokirati tek mali dio prolaza da sve stane.

I more radi za Iran

Razminiranje je opcija — ali u ratu to je lutrija s visokim ulozima, analizira The Telegraph. Amerikanci razmatraju konvoje s ratnim brodovima kao pratnjom. Izvedivo, ali opasno — i pravno sklisko.

Geografija ovdje igra za obranu. Čak i more radi za Iran: visoka slanost ubrzava koroziju ratnih brodova i smanjuje njihovu operativnu učinkovitost.

Obala je razlomljena, nalik norveškim fjordovima. Iz svakog zavoja mogu izroniti dronovi, mini-podmornice ili čamci s eksplozivom. Reakcijsko vrijeme bilo bi minimalno.

Konvoj tankera mogao bi ući ravno u zamku: mine, obalne rakete, dronovi iz zraka i s mora, pa čak i „ribarice” pune eksploziva. Za zaštitu bi bila potrebna stalna zračna pratnja i neprekidno izviđanje.

Deset tankera zahtijevalo bi najmanje pet ratnih brodova — uz spori minolovac na čelu. I čak tada, stručnjaci procjenjuju, promet bi pao na tek deset posto normalne razine.

Pravni problem je jednako nezgodan: prema pomorskom pravu, konvoj preuzima nacionalnost ratnih brodova koji ga štite. Drugim riječima, tanker pod pratnjom može postati legitimna vojna meta.

Iran ima još jedan geografski adut: tjesnac Bab el-Mandeb, „Vrata suza”, između Adenskog zaljeva i Crvenog mora, unutar dometa jemenskih Huta — iranskih saveznika. Ako se i oni aktiviraju, rat se širi poput požara.

U klasičnom ratu SAD ima ogromnu nadmoć. No Iran ne igra tu igru. Njihova strategija je asimetrična — iscrpljivanje, dugotrajnost, politički pritisak.

Nije slučajno da su staru Asirci Perzijski zaljev zvali — Gorko more, zaključuje britanski The Telegraph.