Srbijanski mediji kraj godine dočekali su radno i svečano - "Gavran 145 postao svjetski hit", "Svjetski vojni stručnjaci oduševljeni našom namjenskom industrijom", "Napadi na Vučića nemaju veze s demokracijom, nego s rušenjem Srbije".
Sreću i veselje potaknuo je tweet o sustavu besposadnih borbenih dronova Gavran 145 koji je Srbija samostalno dizajnirala i proizvela i sada ga uvodi u operativnu upotrebu svojih oružanih snaga.
Srbija doista jest regionalni lider vojne industrije, a za Hrvatsku je naročito bolno što ju je Srbija pretrčala tamo gdje smo bili svjetski lideri - u proizvodnji i upotrebi dronova. Hrvatska vojska je tijekom Domovinskog rata, uz vojsku Izraela i SAD-a, bila jedina oružana snaga u svijetu koja je koristila dronove.
Bespilotne letjelice HV-a koristile su se za izviđanje, a na Južnom bojištu i za korekciju vatre po srpskim položajima. Nakon rata, potpuno smo se odrekli tog iskustva, znanja i sposobnosti i dopustili da nas u tome preteknu baš svi.
Srbija je još 2022. prikazala borbeno djelovanje sustava dronova Gavran 145. Prije toga serijski je proizvela vlastiti izvidnički mini dron Vrabac, dron srednjeg dometa (200 km, 10 sati leta) Pegaz za praćenje i označavanje ciljeva, lebdeće First Person View (FPV) streljivo Komarac, naoružano kumulativnim minama od 90 mm, multikopter IKA-20 koji može ponijeti minobacačke granate, te konačno i spomenuti sustav Gavran.
Hrvatska je, s druge strane, tek u rujnu prikazala borbeno djelovanje vlastitog drona koji je predstavila osječka tvrtka Orqa, a neposredno pred Božić ministar obrane Ivan Anušić dobio je na stol prezentaciju jednog većeg višenamjenskog drona. Ukratko, na polju znanja i iskustva u ovom segmentu danas brutalno zaostajemo.
Gavran 145 uistinu je zanimljiv borbeni FPV dron srednje klase, namijenjen uništavanju oklopnih vozila ili utvrđenih objekata. Riječ je o letjelici sklopljenih krila smještenoj u kontejneru iz kojeg se ispaljuje pomoću raketnog motora. Na oklopno taktičko vozilo "Aleksandar Ujedinitelj" može se montirati osam, a na kamion FAP 2028 stane 21 do 27 Gavranovih kontejnera, što je već prilično velika koncentracija dronova.
Usput, ako vam je smiješan izbor imena srbijanskog oklopnog vozila napravljenog na američkom podvozju, sjetite se da je Hrvatska prije tjedan ili dva potpisala namjeru da, zajedno s Kosovom i Albanijom, radi na razvoju sličnog vozila imenom Shota.
Nakon ispaljivanja iz kontejnera, dva metra dugi Gavran uključuje dvotaktni motor i uz pomoć digitalne mape i inercijalne navigacije leti u područje djelovanja. Svih dvadesetak dronova u zraku može biti za samo pet minuta. U zoni djelovanja kruže i snimaju teren te sliku u realnom vremenu šalju operaterima na zemlji. Jedan operater istodobno može voditi tri drona, odrediti i "zaključati" metu koju onda jedan ili više dronova mogu napasti pod kutem od 15 do 75 stupnjeva, što znači da tenkove napadaju s gornje strane, gdje je oklop najtanji.
Gavranova tandemska kumulativna bojna glava dovoljna je da probije čelični oklop od jednog metra. Dakako, Gavran može nositi i klasične rasprskavajuće glave, ali i termobaričku bojnu glavu od 122 mm i 13 kg. Ova bespilotna letjelica u zraku može ostati 10 sati, a leti na radnoj visini od 500 do najviše 2000 metara, brzinom od 150 km na sat, što je 2,5 km u minuti. Dolet joj oko 150 km.
Dizajnirali su je stručnjaci Vojnotehničkog instituta i tvornice UTVA, kompozitnu konstrukciju izradila je tvrtka BB Composite, a iza cijelog projekta stoji Jugoimport SDPR, koji proizvodi i sofisticirane borbene sustave poput samohodne haubice Nora, kopnenog besposadnog vozila Mali Miloš, modernizira tenkove, topove i proizvodi još čitav niz druge vojne opreme.
Gavran, jasno, nije neko čudo tehnike u svjetskim razmjerima. Njegova slabost je sustav upravljanja na bojištu s intenzivnim elektroničkim ometanjem, a prednost mu je svakako cijena i mogućnost zasićenja protuzračne obrane istovremenim napadima svih dronova koje sustav nosi.
No to je manje važno. Važnije je da se ovaj sustav može nastaviti razvijati, a Srbija, sasvim jasno, ima stručnjake koji znaju kako. Hrvatsko znanje na ovakav način (još) nije uvezano s Ministarstvom obrane, iako postoje naznake da ministar Ivan Anušić ima volje to mijenjati.
Mnoge europske države trude se same proizvesti dronove, iako se oni razmjerno povoljno mogu kupiti i na tržištu kod velikih i etabliranih proizvođača kao što je turski Bajraktar ili izrealski Elbit. Ukrajinski primjer pokazao je koliko je važno da inženjeri tijekom rata ne sjede u rovovima, nego svoje znanje kreativno pretoče u inovaciju, pa i improvizaciju novih borbenih sustava koji se brzo trebaju prilagoditi stanju na bojištu.
Poljska je u svibnju ove godine s domaćom WB Grupom potpisala ugovor o kupovini 10.000 Warmate dronova, odnosno lebdećeg streljiva (namjerno se izbjegava hrvatski prijevod "lutajuće streljivo" jer ono ne luta, nego se njime upravlja sa zemlje). Rumunjske tvrtke Carfil SA i IAR iz Ghimbava u stanju su godišnje proizvesti po 3500 dronova, što je dovoljno za iznos.
Hrvatska Orqa već odavno proizvodi komponente za ukrajinske dronove, a surađuje i s renomiranim europskim tvrtkama kako bi sve komponente za takve letjelice bile domaće, europske proizvodnje. Orqa, dakako, nije jedina koja ima znanje, ali vapi za domaćom institucionalnom podrškom. Malo ljudi zna da takvog znanja imamo i u Splitu, u tvrtki Alpha Sagittarius, koja je nastala na jednom studentskom projektu FESB-a i danas se uglavnom bavi rojevima dronova za svjetlosne efekte.
Još iz onih studentskih dana, od 2016. razvijaju i aerodrinamički jako zanimljivo "leteće krilo" Vector. Riječ je o tri različite varijante - jednog klasičnog čvrstog krila s potisnim motorom i dugog dometa, jednog sa sposobnošću vertikalnog slijetanja i polijetanja srednjeg dometa, te jednog multikoptera.
Srbija je u svoj potencijal odlučila ulagati. Hrvatskoj netko tek treba reći da potencijal kojeg se namjerno odrekla još uvijek postoji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....