U bolnici Mečnikova u ukrajinskom gradu Dnjipropetrovsku već dvadeset dana s gelerom u desnom kuku i petnaest šrapnela po cijelom tijelu leži 21-godišnji Zagrepčanin Andro, inače pripadnik elitnog bataljona Azov, u kojem se nalaze strani borci. Andro je ranjen 4. rujna u blizini ukrajinskog sela Širokina, dok je zajedno sa svojim suborcima zaustavljao napade ruske vojske, piše Slobodna Dalmacija.
U Ukrajinu je otišao s namjerom da logistički pomogne ukrajinskoj vojsci, ali kada se suočio s pravim valom izbjeglica iz Donbasa i Luganska, kada je čuo njihove tragične sudbine, odlučio je i sam uzeti pušku u ruke.
Platio put do Kijeva
– Smeta mi kada pripadnike našeg bataljona Azov mediji nazivaju stranim plaćenicima. To nije točno, barem to mogu reći za ljude koji su se dva i pol mjeseca borili sa mnom na prvim crtama bojišnice. Mogu to otvoreno reći, ja sam svoj put iz Zagreba do Kijeva sam financirao. Javio sam se najprije zapovjedniku, Francuzu Gastonu Bessonu, koji živi u Puli i s njim sve dogovorio u vezi sa svojim odlaskom iz Zagreba. Išao sam preko Budimpešte i promijenio pet vlakova dok nisam došao do Kijeva. Cijeli put je koštao oko sto eura. I sad, recite mi, kakav sam ja to strani plaćenik ako do dana današnjega za svoj ratni angažman nisam dobio ni jednu grivnju, ni jedan euro, ni jednu kunu. A to niti ne tražim! Ja sam idealist, borac za pravdu koji je uvijek na strani slabijih. Jednostavno, nisam mogao više mirno gledati što neprijatelj radi ukrajinskom narodu – kazuje Andro, koji će se od zadobivenih ozljeda oporavljati najmanje šest mjeseci.
– Svaki dan me u bolnici obilazi dvadesetak volontera. Ma moram vam reći da ovdje imam status narodnog heroja. Ukrajinci svakodnevno bdiju uz moj krevet, najbolji liječnici su mi na usluzi. Jednostavno, trude se na sve načine pokazati svoju zahvalnost za moju žrtvu u obrani njihove zemlje. Posjetio me i fizioterapeut nogometnog kluba Dnjipro Ivan Porobija i nogometaš Mladen Bartulović – govori nam mladi ratnik, koji priznaje kako do dolaska u Kijev uopće nije znao rukovati oružjem niti je služio vojsku.
– Ali, nema toga što se ne može naučiti. Čim sam došao u Kijev, otišao sam na četiri tjedna obuke u mjestu Urzufu. Tamo su nas, otkrit ću vam i to, vrhunski strani stručnjaci obučavali na imanju bivšeg premijera Viktora Janukoviča. Nakon obuke s dijelom bataljuna Azov, upućen sam na prvu crtu bojišnice u mjesto Ilovaisk, nekoliko kilometara od Donjecka. Nas iz Azova je bilo oko 200, a ukrajinskih snaga oko pet tisuća. E sad, u dva i pol mjeseca nisam sreo ni jednog Hrvata, Srbina, Bosanca ili Slovenca ni na jednom ratištu, osim, naravno, zapovjednika Gastona Bessona koji je Francuz. Ali u mom bataljonu Azov, ne znam je li to ikome poznato, bilo je i 30 posto Rusa izbjeglih s Krima i Donbasa koji se jednako hrabro bore kao i svi mi dragovoljci iz svijeta. Ovo je rat za cjelovitost Ukrajine, a ne etnički rat kako uporno ističe Vladimi Putin – poučava nas Andro.
Istina o konvoju
I što se zapravo događalo u Ilovaisku, o kojem su mediji često izvještavali...
– Morali smo se najprije povući zbog snažnog granatiranja, ali smo nakon nekoliko dana planirali udariti s novog puta prema Ilovaisku. Ta je kota bila bitna jer bismo zauzimanjem toga grada potpuno okružili separatiste u Donjecku – objašnjava nam Andro.
I dok je je cijeli svijet bio zauzet humanitarnim konvojem koji je iz Rusije trebao ući u Ukrajinu, ruska je vojska, po Andrinim riječima, već bila prešla granicu Ukrajine kod Novoazovska i Amvrosijvke.
– Tjedan dana nakon povlačenja iz baze Uzuf poslali su nas selo Širokino koje se nalazi na pola puta između Novoazovska i Mariupolja kako bismo spriječili rusko napredovanje. Bila je to mala grupica koja je, kao klin, bila ispred prve crte fronte. Tu smo se borili devet dana zaustavivši napredovanje regularne ruske vojske. Bili smo u jednoj školskoj zgradi i odolijevali, a onda je za nas nastupilo pet sati pakla. Rusi su nas gađali minobacačima, raketama “grad”, uraganima. Spalili su sva okolna polja da otežaju naše povlačenje. Bili smo odsječeni.
Regularna ukrajinska vojska devet dana nije nam dolazila u pomoć. Nije nam došlo teško naoružanje, pa smo ja i još trojica mojih kolega iz Azova (dva Francuza i jedan Šveđanin) odlučili vozilom napustiti kotu nakon izlaska pod paljbom iz zgrade škole. No, nismo uspjeli. Nakon udara minobacačke granate, naš automobil je sletio s ceste, a ja sam ranjen u kuk i gelerima po cijelom tijelu. I ne znam što tome dodati? Nije mi žao što sam ranjen, jer ako sam svojim zaustavljanjem neprijatelja spasio i jedan život ljudi koji su uspjeli pobjeći i tako se spasiti, moja žrtva nije bila uzaludna – zaključuje 21-godišnji Andro svoju priču.
Na frontu su me poslali s kalašnjikovom
Teško je boriti se protiv Rusa jer je njihova vojska bolje naoružana i bolje organizirana od Ukrajinaca.
– Eto, ja sam na frontu poslan s kalašnjikovom A-74, dakle automatskom puškom starom četrdeset godina. A neki su imali i oružje staro pedeset godina. Ovi separatisti nisu toliko opasni i dalo bi se njih pobijediti, ali ruska vojska je vrlo profesionalna i dobro naoružana. Kad sam se borio u Ilovaisku, separatisti nisu bili u stanju pogoditi gotovo ni jedan naš cilj, ali na fronti u Novoazovsku, gdje je bila ruska vojska, sve je temeljito pogođeno, spaljeno i srušeno – napominje Andro.
Geler je ostao u kuku
Andro će rehabilitaciju najvjerojatnije nastaviti u Zagrebu, gdje dolazi za nekoliko dana. Liječnici su odlučili ne vaditi mu geler iz kuka, što je njemu sada manje bitno. Stalno inzistira da napišemo sljedeće: "U Azovu nema fašista, desničara, rođenih ubojica ni plaćenika. A upoznao sam više od pola bataljuna. Posebno hrvatski mediji to ističu i to mi jako smeta."
Azov je u sustavu policije
– Azov, moj bataljun, pod ingerencijom je ukrajinske policije. Ako je suditi po raspoloženju Ukrajinaca, običnog naroda, a i vlasti, mislim da nas Kijev neće zaboraviti – kaže nam Andro, koji je odbio fotografiranje. Uglavnom zbog ruskih tajnih službi i Interpola, koji njega i suborce tretiraju kao plaćenike i sumnjive kriminalne tipove...