Nakon zračnog napada na najveće svjetsko postrojenje za preradu nafte, Abkaik u Saudijskoj Arabiji, izgledalo je kao da je Bliski istok ponovno na rubu rata. Članovi vlade američkog predsjednika Donalda Trumpa izravno su krivili Iran, Trump je najavio da je Amerika, poput puške, “zapeta i spremna”, no potom se primirio i objavio kako čeka da mu Saudijci kažu što žele dalje učiniti.
Kada je državni tajnik Mike Pompeo stigao u srijedu u Rijad, pet dana nakon napada, čak je i najagresivniji član Trumpove vlade znatno ublažio svoje stavove i najavio kako Washington i njegovi saveznici tragaju za “mirnim rješenjem” situacije. U pozadini ovog složenog slučaja, kao i uvijek, nalazi se žestoka bitka Irana i Saudijske Arabije za dominaciju na Bliskom Istoku, zaljevski hladni rat, u kojem gotovo da i nema pozitivaca.
Današnje rastuće napetosti počele su prije nešto više od godinu dana, kada je Trump u svibnju prošle godine odlučio da se Amerika jednostrano povlači iz sporazuma o nuklearnom naoružanju s Iranom, koji je na tri godine koliko-toliko primirio tenzije u regiji. Sporazum je sklopila prethodna američka administracija, zajedno sa zemljama članicama Vijeća sigurnosti UN-a, Njemačkom i Europskom unijom.
Na pitanje zašto je američki predsjednik odlučio razvrgnuti sporazum s Iranom najbolje odgovara vic koji već par godina kruži internetom: kako nagovoriti Trumpa da promijeni žarulju? Recite mu da ju je Obama postavio.
Agresivno ponašanje
Trump je godinama kritizirao sporazum s Iranom, vjerujući da može postići bolji. Prilikom izlaska iz sporazuma najavio je kako će pronaći “stvarno, sveobuhvatno i trajno rješenje” koje bi trebalo spriječiti Iran da razvije nuklearno oružje. Nametnuo je sankcije Iranu, vjerujući da će Teheran time prisiliti da se vrati za pregovarački stol i pristane na ustupke koje bi potom mogao prikazati kao svoj veliki vanjskopolitički uspjeh, no ta mu se strategija obila o glavu.
Iran se nakon američkog povlačenja iz sporazuma počeo ponašati sve agresivnije u regiji, vjerojatno da bi zorno demonstrirao prednosti mirovnog sporazuma, ali i kako bi osigurao da u budućim pregovorima napušteni sporazum bude tek polazna točka, minimum ispod kojeg se ne ide.
Većinu svoje agresije Iran je usmjerio na najvećeg regionalnog suparnika, ujedno i najodanijeg američkog saveznika u regiji, Saudijsku Arabiju. Iranci su Saudijce odlučili udarati tamo gdje ih najviše boli i gdje će cijeli svijet osjetiti posljedice - proizvodnju nafte.
U svibnju ove godine neidentificirani napadači sabotirali su četiri naftna tankera u Omanskom zaljevu, od kojih su dva bila u vlasništvu Aramcoa, saudijske državne naftne kompanije. Prema UN-ovu izvješću, napad su odradile izrazito dobro obučene i obaviještene snage.
Tankeri su sabotirani stručno, s kirurškom preciznošću. Magnetne mine postavljene su na dijelove oplate pored pogonskih mehanizama, na mjestu gdje neće uzrokovati ni curenje nafte niti potonuće broda. Napadači su znali točne nacrte brodova, razumjeli se u strojarstvo, bili dovoljno dobro obučeni da brodovima priđu bez otkrivanja svoje prisutnosti i pobjegnu na sigurno prije nego što su eksplozije zatresle brodove. Za sobom nisu ostavili nikakve dokaze, no istraga UN-a zaključila je da je napad “morala sponzorirati neka država”. Iako se vjerojatno radilo o iranskim specijalcima, što su tvrdili i Washington i Saudijska Arabija, Teheran je zadržao dovoljno odmaka od napada da može nijekati bilo kakvu umiješanost.
SAD je odgovorio slanjem dodatnih 1500 vojnika u Perzijski zaljev, zajedno s izviđačkim letjelicama, ratnim zrakoplovima, vojnim inženjerima i drugim snagama. No, mjesec dana kasnije napadnuta su još dva tankera, ponovno bez ikakvih dokaza o tome tko su napadači.
Ubrzo je došlo i do izravnog sukoba američkih i iranskih vojnih resursa, kada je protuzračna obrana Iranske revolucionarne garde srušila najmoderniji američki izviđački dron Global Hawk u Hormuškom tjesnacu.
Trump je dan kasnije tvrdio kako je sve bilo spremno za odmazdu, zračne napade na iranska protuzračna postrojenja, no da je napad otkazao u zadnji čas, deset minuta prije planiranog početka, jer su mu vojni časnici rekli da bi u napadima poginulo do 150 ljudi. Odmazda je dan kasnije izvedena u obliku kibernetičkog napada, bez ljudskih žrtava.
Je li Trump stvarno bio zabrinut zbog gubitka ljudskih života, nikad nećemo doznati. Vrlo vjerojatno su mu dužnosnici Pentagona - inače najobrazovanije skupine državnih zaposlenika - jasno dali do znanja da bi zračni napadi doveli do eskalacije sukoba iz kojeg bi teško izašli kao pobjednici. Takvu su poruku vjerojatno iščitali i u Teheranu: Trump kada prijeti, blefira.
Saudijska Arabija na papiru je izuzetno moćna vojna sila, s trećim najvećim vojnim proračunom na svijetu, iza SAD-a i Kine. No u praksi se pokazala kao papirnati tigar. Rat u Jemenu protiv Hutija, koji su uz podršku Irana svrgnuli prosaudijskog predsjednika, traje od 2015., a stručnjaci su ga proglasili “višegodišnjim patom”.
Kampanja zračnih udara
Uz sve svoje oružje i vojnu tehnologiju, Hutiji su ukopani u svojim pozicijama. Kampanja zračnih udara i lokalne borbe prouzročile su jednu od trenutačno najvećih humanitarnih katastrofa, a UN upozorava da obje strane vjerojatno čine ratne zločine. Na saudijskoj strani nalaze se i američki i britanski vojnici, koji asistiraju u zapovjednim centrima za zračne napade, no Hutiji su svejedno u stanju izvesti zračne udare na ciljeve u Saudijskoj Arabiji, poput civilnih zračnih luka.
Iran Hutijima pruža vojnu pomoć, dostavlja oružje i podupire ih koliko može. Udari na Saudijsku Arabiju koje Huti provode ispunjavaju iranske strateške ciljeve, a najvjerojatnije su poslužili i kao praktičan alibi za napad na Abkaik, koji gotovo sigurno nije lansiran iz Jemena. Hutiji su spremno preuzeli odgovornost, predstavljajući se time kao kredibilnija vojna sila nego što stvarno jesu, dodatno sramoteći saudijsku vojsku, a Iranu su dali sve što mu treba da pred međunarodnom zajednicom može tvrditi kako s napadima nema nikakve veze.
U izravnom sukobu Saudijske Arabije i Irana vojni analitičari tvrde da “ne bi bilo pobjednika”. Iran ima dvostruko više vojnika od Saudijaca, no iranski zrakoplovi su stari i očajnički im treba modernizacija. S druge strane, Iranska revolucionarna garda ostavlja dojam znatno bolje organizirane vojske, i puno bolje motivirane. Saudijskom Arabijom vlada nepotizam, i na odgovorne se pozicije postavljaju odani i podobni, a ne sposobni, što se očituje i na učinak njenih vojnih snaga.
SAD nema više ozbiljne rezerve pješadije koju bi mogao poslati u sukob - većina američkih vojnih divizija izmorena je godinama ratova i mirovnih akcija u Iraku i Afganistanu. Bez “čizama na tlu” nema ni kontrole teritorija, a Iran bi vjerojatno bio u stanju odbiti bilo kakav pokušaj invazije. Sukob bi se time sveo na prepucavanje zračnim i raketnim napadima, u kojima bi najveća žrtva bilo svjetsko tržište energenata. Kroz Hormuški tjesnac, između Irana i Saudijske Arabije, prolazi petina svjetske proizvodnje nafte.
Slaba obrana
Iran ima na raspolaganju doslovno tisuće raketa, kojima bi mogao gađati naftna postrojenja, vojne baze, uključujući i američke baze na teritoriju Saudijske Arabije, te gusto naseljene gradove. Saudijska Arabija ima stotinjak raketa, kineske proizvodnje, i dosta slabu proturaketnu obranu, kao što su pokazali i napadi na Abkaik.
Izravni sukob uzrokovao bi teške ekonomske gubitke Saudijskoj Arabiji, vjerojatno potpuno razotkrio njenu vojsku kao papirnatog tigra, a američke gubitke - zrakoplova ili vojnika u bazama - Trump bi jako teško opravdao pred domaćom javnosti. Ni Trump niti Saudijci, dakle, ratom ne mogu dobiti ništa, dok iranski vođe vjeruju da nemaju što izgubiti.
Sankcije koje je SAD nametnuo Iranu, i za koje pritišće sve svoje saveznike da ih se pridržavaju, žestoko su pogodile iransku ekonomiju, ovisnu o izvozu nafte, do te mjere da je inflacija već dosegnula 40%. Iran hitno treba uspjeh, prije nego što gospodarski utjecaj na njegove građane počne ozbiljno ljuljati podršku režimu. Za Iran, koji također vjerojatno ne želi rat, otvoreni bi sukob najizglednije bio kohezivni element za njegove građane, dok bi gotovo sigurno poljuljao i Trumpa i al-Saudije.
Nakon napada vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamenei nije ni riječju spomenuo sam napad, no jasno je dao do znanja koji su njegovi uvjeti za bilo kakve pregovore sa SAD-om. “Ako Amerika povuče svoje riječi i vrati se nuklearnom sporazumu, koji su prekršili, smiju sudjelovati u sastancima s potpisnicima sporazuma”, rekao je Hamenei. Prevedeno, ako se Trump pospe pepelom smije sjediti u kutu.
Iran svojim ponašanjem igra opasnu igru, hodajući po samoj granici dopustivog, kockajući se da će u konačnici time potaknuti međunarodnu zajednicu da prisile SAD i Saudijsku Arabiju na postizanje diplomatskog rješenja, te da druga strana ima više za izgubiti.
Kada je Trump priprijetio “zapetim” američkim oružjem, Iranci su odlučili prokazati njegov blef i zaprijetiti “otvorenim ratom” u slučaju bilo kakve odmazde za napad za koji ne preuzimaju odgovornost. Ministar vanjskih poslova Irana Javad Zarif u četvrtak je zatražio da Rijad smjesta objavi dokaze na temelju kojih tvrde da je napad izveden iz Irana, a odbio je ponuditi bilo kakve dokaze da su ga izveli Hutiji uz vrlo logično objašnjenje: “Ne mogu znati da su ga oni izveli jer sam samo čuo njihovu izjavu. Znam da ga mi nismo izveli. Znam da su oni izjavili da su ga izveli”. Teret dokaza je, stoga, na Saudijcima i SAD-u.
Novi problem
Trump je od ministarstva financija za sada zatražio dodatne sankcije protiv Irana, što bi mogao biti znak da su se iranski vođe ipak preračunali. No, učiniti Iran još očajnijim samo podiže opasnost da će ga gurnuti preko ruba. Bez povratka za pregovarački stol, Iranu ne preostaju druge opcije osim dalje prikrivene agresije protiv Saudijske Arabije i američkih interesa u regiji, što Saudijci, čini se, žele izbjeći po svaku cijenu.
Pompeov poziv na “mirno rješenje” mogao bi biti apel za povratak u pregovore, no tu će se sve strane suočiti s novim problemom za koji su u potpunosti same krive - niti jednoj se strani više ne može vjerovati.
Na putu za Saudijsku Arabiju Pompeo je “oprao” novinare što prenose izjavu Hutija o preuzimanju odgovornosti. “Ne biste smjeli napisati ‘Hutiji su rekli’, već ‘poznati lažljivci Hutiji su rekli sljedeće’”, rekao je Pompeo, nesvjestan ironije svojih riječi.
Predsjednik Trump već je u ožujku ove godine prešao granicu od 10.000 laži izgovorenih u svojem mandatu, a nakon tog datuma dnevni prosjek lažnih i zavaravajućih tvrdnji porastao je s 13 na 20. Njegova sklonost laganju ide toliko daleko da nije prihvatio da je greškom naveo Alabamu kao jednu od saveznih država kojima prijeti uragan Dorian, već je markerom docrtao krug na službenu mapu prijetnje uragana kako bi obuhvatio i Alabamu.
Iran je, s druge strane, također država bez ozbiljnog kredibiliteta u međunarodnim odnosima. Teheran je pismeno obećao Gibraltaru da naftni tanker Grace 1 neće prekršiti sankcije EU protiv Sirije i prevesti naftu u sirijsku rafineriju, što je bio preduvjet da Gibraltar oslobodi zaplijenjeni tanker 15. kolovoza. Tri tjedna kasnije, sateliti su uslikali Grace 1 ispred sirijske luke Tartus.
Saudijske vlasti također se nisu iskazale, svojim ponašanjem nakon ubojstva novinara Jamala Khashoggija u saudijskoj ambasadi u Turskoj. Službena priča vlade mijenjala se gotovo svakodnevno, kako su izbijali novi dokazi, a na kraju su žrtvovani svi sudionici ubojstva kako bi se zaštitio najvjerojatniji naručitelj, krunski princ i de facto vladar Saudijske Arabije Muhamed Bin Salman.
Međunarodna diplomacija ovisi o kredibilitetu i povjerenju, valuti koja kronično nedostaje i Trumpu, i Muhamedu Bin Salmanu i Aliju Hameneiju. Zadnji sporazum, u kojem je sudjelovala i EU i sve članice vijeća sigurnosti, predstavljao je pokušaj da se sudjelovanjem više strana s različitim interesima u regiji osigura kredibilnost koja bi izostala u bilateralnim dogovorima, no Trump je nemuštim, jednostranim potezom znatno oslabio kredibilnost takvih rješenja u budućnosti.
Unatoč napetostima, trenutno stanje na Bliskom istoku za sada se ipak kreće u smjeru diplomacije. Goruće je pitanje može li znatno oslabljeni mirovni proces vođa bez međusobnog povjerenja dovesti do rezultata prije nego što Iran napravi pogrešan korak u svojem plesu po rubu, koji bi odmazdu i potpuni rat učinio neizbježnim.