Još uvijek postoje trenuci kada se uštipnem: kada nas, uz ostatke purice i crnog vina, moji razvedeni roditelji počaste nekom internom šalom iz svog prošlog života. Kada, na šetnji prije ručka, moj tata i očuh šetaju u korak i razgovaraju o financijama, pa čak i osjećajima, povremeno. Kada svi razmijenimo darove, a najpažljiviji darovi nisu oni između muža i žene ili roditelja i djeteta, već oni koje su si dali razvedeni i kasnije ponovno vjenčani parovi, piše Clare Finney za The Guardian.
Ovo radimo već 25 godina, ovaj zajednički obiteljski Božić, s maćehom i očuhom, roditeljima i braćom i sestrama. Ali s vremena na vrijeme, sjetim se koliko je sve to čudno nekada bilo. Prvi put, kada sam imala 11 godina, sa strahom sam gledala kako na Badnjak moja mama ulazi u kuhinju koju je nekoć nazivala svojom. Unatoč početnim naporima da se pretvara da nije tako, bilo je jasno da još uvijek zna gdje se što nalazi - i da će sljedećih 48 sati biti lakše ako to prizna.
Na njezinu čast, mojoj uvijek pragmatičnoj maćehi to nije smetalo. Zapravo, uživala je u tome što nije morala pronalaziti lokaciju svake pojedine vilice i zdjele; obje su žene više voljele učinkovitost nego ceremoniju. Zajedno su gulile i sjeckale pastrnjak i krumpir, a ja sam promatrala, jedva se usuđujući vjerovati njihovoj sreći.
Kad sam na božićno jutro, mutnih očiju, ušetala u sobu koja je nekada bila soba mojih roditelja, a sada soba mog tate i maćehe, zatekla sam ih sve četvero, roditelje, očuha i maćehu, zajedno u krevetu, kako veselo čavrljaju. Čvrsto stisnuti, odjeveni u kućne haljine, nalikovali su obitelji Bucket u filmu ‘Charlie i tvornica čokolade‘. Ako je itko imao nelagodu - fizičku ili emocionalnu - nije to pokazivao. Moja mlađa braća već su bila tamo, nestrpljivo čekajući sa svojim čarapama, koje su svo četvero roditelja napunili, uz vrlo malo prethodnih konzultacija o tome tko što daje.
Dok su okolo letjeli papir i selotejp, naši roditelji, maćeha i očuh su jurili po darove koji su bili na krivom mjestu u krivo vrijeme ili s krivom osobom. Takve scene neće biti jedinstvene za našu obitelj, sigurna sam - ali dodatak lepršavih kućnih ogrtača na starim i novim supružnicima stvorio je nadrealnu pantomimu, i odahnula sam s olakšanjem kada sam došla do hladne, voštane klementine koja je signalizirala kraj moje čarape.
Sjećam se kako su moje dječje antene nervozno podrhtavale u to vrijeme, pitajući se kako će se ovaj nekonvencionalni Božić odvijati, ali nikada nisam naišla na nelagodu ili napetost koju sam očekivala. Odrasli su se ponašali - pa - kao odrasli, koji imaju djecu o kojima se moraju brinuti i za koju moraju stvarati Božić, i koji mogu kontrolirati svoje osjećaje. Bilo je, naravno, i ludih trenutaka - poput onih kada su moja mama i maćeha dugo raspravljale o tatinom hrkanju na drugi dan Božića ili kada je moja mama davala savjete kako napraviti nišnu salatu od grejpa i pinjola koju moj tata voli od djetinjstva. Ali ove „čudne“ razmjene postale su moja normalnost i s vremenom su doprinijele bezbrižnom drugarstvu svečane prigode.
Ove sam se godine udala, okružena obitelji i prijateljima. Ali kad sam se došla zahvaliti, vratila sam se na naš „čudni“ Božić. Razmišljala sam o razvodu – na dan svog vjenčanja, istina je – i o svemu što su moji roditelji, maćeha i očuh postigli, za sebe i za nas; kako me briga i ljubaznost koju su pokazivali jedno drugome u ovo i svako drugo doba godine toliko naučila o ljubavi.
Sljedeće godine, moj suprug i nova supruga mog brata pridružit će nam se za Božić – i dok su navikli na našu neobičnu dinamiku, radujem se što će i oni dobiti svečani koktel. Bit će dobro protresti stvari i podsjetiti se da Božić nikada nije fiksan; da iako su stare tradicije svete, novi ljudi ih mogu učiniti boljim, piše Clare Finney za The Guardian.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....