Evropska unija je ovogodišnji laureat Nobelove nagrade za mir. Thorbjorn Jagland, predsjednik norveškoga Nobelova odbora (koji dodjeljuje samo nagradu za mir), obrazložio je odluku naglašavajući da je Evropska unija povezala Francusku i Njemačku, te da je ojačala demokraciju u južnoj Evropi, kao i u srednjoj i istočnoj.
Iako će ta odluka biti uvrštena u niz diskutabilnih odluka norveškoga Nobelova odbora, ona je apsolutno opravdana.
I nakon strašnoga prvoga i nakon užasnoga drugoga svjetskog rata bilo je pokušaja da se za budućnost osigura mir organizirajući svjetske organizacije koje bi pregovarale. Liga naroda je propala, Ujedinjeni narodi nisu odgovorili tom cilju, iako nisu posve beskorisni. Katolički političari, poput Roberta Schumanna i Konrada Adenauera shvatili su da stožerna točka nije u pregovorima (koji su samo metoda), nego u interesima (koji su motivi), te da se mir može osigurati samo ako je on zajednički interes - a interes je, kad su države posrijedi, ponajprije ekonomska kategorija.
U zapadnoj Evropi to je značilo u prvom redu mir između Njemačke i Francuske, i to takav u kojemu će i jednoj i drugoj biti osigurana privredna ekspanzija. Evropske zajednice, a za njima Evropska unija, dale su okvir u kojemu je primarni interes Francuske i Njemačke ostao mir. U tom pogledu Jagland je posve u pravu.
Isto vrijedi za južnu Evropu. Otvaranje prostora za relativno harmoničnu ekonomsku suradnju umanjilo je mogućnost povratka diktature u Italiju, koja je pod fašističkom vladom minirala Ligu nacija, a dalo je perspektive Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj kada su se izvlačile ispod jarma svojih diktatura. Standard života u Evropskoj uniji bio je atraktivan i za zemlje “realnog socijalizma” u srednjoj i istočnoj Evropi. I u tim pogledima Jagland je u pravu.
Evropskoj uniji je odano priznanje za ostvarivanje njezinoga prvotnoga i najvažnijeg cilja: izbjegavanje rata unutar svojih granica. Taj rezultat ne treba zahvaliti samo Uniji, ali je očito da je ona pružila i okvir i motiv da kompeticija ne iziđe iz miroljubivih okvira.
Za razliku od nagrade dane, na primjer, Obami, što je bila investicija u budućnost, zasad ne baš pokrivena, ili za razliku od nagrade Rabinu i Arafatu, što je također bila investicija, zasad posve bez pokrića - Nobelova nagrada Evropskoj uniji honorira period mira dulji od pola stoljeća.
U Hrvatskoj, koja još trpi posljedice rata nametnutoga joj prije dvadesetak godina, taj argument mora biti posebno na cijeni. Iako, s druge strane, upravo Hrvatska i poneka susjedna zemlja ima pravo i na grimasu skepse, znajući kako je baš u jugoistočnoj Evropi tadašnja Evropska zajednica teško omahnula i dala ruku ratu, ne samo jednim potezom.
S pravom joj se na nos može nabiti ponajprije shizofren a u dobroj mjeri i licemjeran stav spram krize u Jugoslaviji. Taj je stav, popraćen nedjelovanjem, ključno pridonio prvo rasplamsavanju, a zatim produljivanju užasnog sukoba u Bosni i Hercegovini, koji je okončan, zapravo, tek kada su se umiješale Sjedinjene Države Amerike.
Činjenica da je bilo dovoljno nekoliko ciljanih avionskih napada da se zaustavi krvoproliće i nametne kakav-takav mir zapravo je strahovita optužba protiv Evropske nije: je li trebalo čekati da pogine oko 68.000 ljudi, mahom civila, da ih oko 200.000 ostanu invalidi na ovaj ili onaj način, da se raseli više od milijuna?
Kad se pritom sjetimo uloga koje su u tome imali francuski predsjednik François Mitterrand ili francuski general Philippe Morillon, kada se sjetimo nizozemskih vojnika koji su 8000 civila u Srebrenici bez ispaljenog metka predali Mladiću da ih pokolje - niz kičmu moraju proći žmarci. U nešto manjoj mjeri isto se pitanje može postaviti za sukob u Hrvatskoj.
Da je Evropska unija, pošto je već nametnula tromjesečni moratorij na priznanje neovisnosti Slovenije odnosno Hrvatske, smjesta postavila promatrače na granice jugoslavenskih republika, ili barem na kompletne granice Bosne i Hercegovine - pokolji možda i ne bi bili izbjegnuti, ali bi bili bitno manji i u svakom slučaju lokalizirani. Ali Unija je oklijevala, kupovala vrijeme, plaćajući ga krvlju međusobno zakrvljenih balkanskih Slavena. To se ne može zaboraviti.
Što je najgore, i po samu Uniju, taj njezin strahovit promašaj nije bio posljedica neke politike, pa makar i pogrešne - nego njezine nesposobnosti da ima zajedničku politiku, ponajprije vanjsku i sigurnosnu. U tom pogledu promašaj je bio zapravo neizbježan. Uzroci tog promašaja ni do dana današnjega nisu otklonjeni.
I Kosovo i Bosna i Hercegovina prijete reprizom: da se iz žarišta nestabilnosti pretvore u žarište sukoba, koji bi barem indirektno mogao involvirati i Rusiju i Sjedinjene Države Amerike, a time zapravo i većinu Zemljine sjeverne hemisfere. Iako je ta opasnost i te kako uočena, Evropska unija nije poduzela još niti jedan ozbiljan i dugoročan korak da to presiječe.
Ipak, potrebno je i te promašaje, koji su nam takoreći pod nosom, a i one druge, staviti u kontekst Unije, nastale sa zadatkom da promičući suradnju, privrednu i političku, stvori uvjete da se ne ponovi opći rat u Evropi, nakon masovnih klaonica 1914-1918 i 1939-1945.
Evropski političari s dobro uočili zadatak, vizionarski su našli mehanizme kako da taj zadatak etapno ostvare, postigli su na tom putu mnogo, pa i više nego su mnogi očekivali. Promašajima na tom putu nazivamo, pak, izostanak onih postignuća koje su članice sadašnje Unije same sebi postavljale, potpisale, a onda propustile postići.
U privredi, promašaj je jedan, ali zaista makroskopski: Evropska unija nije integrirala svoje proizvodne i razmjenske resurse tako da zaista odgovori izazovima globalizacije i da se konstituira ako ne kao vodeći, a ono barem kao ravnopravan partner u nadmetanju/suradnji s ostalim gigantima, kao što su Sjedinjene Države Amerike ili Japan, sada već i Kina ili Indija, a sutra vjerojatno Brazil, i tako dalje.
Još 1980 su tadašnja Zapadna Njemačka, Francuska i Italija bile na trećemu, četvrtome, odnosno petom mjestu liste najrazvijenijih industrijskih zemalja, proizvodeći oko 6, odnosno 5, odnosno 3,5 posto svjetskoga brutoproizvoda. U posljednjih četvrt stoljeća njihov udio se stalno smanjuje, pa će tim trendom za sljedećih 25 godina njihov ukupan udio spasti na ukupno oko 6 posto svjetskoga brutoproizvoda, koliko je imala sama Zapadna Njemačka.
Euro nije dovoljno iskorišten kao poluga razvitka, iako je omogućio neke nesumnjive uspjehe. U prvih osam godina eurske zone (u početku: SME), na njezinu području otvoreno je oko 13 milijuna radnih mjesta, dok je u osam prethodnih godina broj radnih mjesta porastao na istom području samo za 3 milijuna. Neodgovoran odnos prema euru u platnim bilancama južnoevropskih (bivših diktatorskih) zemalja doveo je sav uspjeh u pitanje.
Još u Maastrichtu je politička unija stavljena kao ključan cilj, važan i hitan koliko i monetarna unija, jer je bilo jasno da bez nje nema efikasnog odlučivanja, pogotovo u krizi - što se sada i dokazalo. Prije osam godina referendumi u Nizozemskoj i Francuskoj onemogućili su Evropski ustav, već ratificiran u većini članica. I to ne zbog njegova sadržaja, nego zbog unutrašnjih natezanja. Mario Monti je tada smatrao da zemlje gdje je Ustav pao imaju moralnu dužnost izići iz Unije. Sada plaćamo cijenu, pa i u Hrvatskoj, jer kriza eura i nas kači.
U svemu tome glavni problem je sebičnost, ali ne “sveti egoizam” nacija, jer bi one od jače privredne i političke integracije imale i ekonomske, a i globalne političke koristi, nego nacionalnih političkih klasa, koje ne žele iz ruku ispustiti poluge privilegija, mogućnost da dijeleći poslove i privilegije kupuju klijentelu koja će im na izborima uzvraćati glasovima i držati ih u sedlu, unatoč šteti koju čine i naciji i Evropi kao cjelini. U tom pogledu većina članica EU nije ništa bolja od Hrvatske. U tom je pogledu EU bila balkanizirana i prije negoli su u njezino članstvo počele ulaziti ostale balkanske zemlje nakon Grčke. Ipak, ni sve to nije još bitno ugrozilo mir u Evropi. Utoliko je Nobelova nagrada za mir ovaj put opravdana.