VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Intrigantne informacije o iranskim dronovima, nova Prigožinova demonstracija moći i klopka za Ruse

Zima i blato u Ukrajini nisu zaustavili borbena djelovanja ni diplomaciju

Igor Tabak, ukrajinski tenkovi i ukrajinski vojnici tijekom ofenzive u oblasti Harkiv

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia

Nakon što je to bilo najavljeno krajem rujna, Vladimir Putin je u srijedu, 5. listopada, potpisao dokumente o aneksiji više ili manje temeljito okupirane 4 ukrajinske oblasti. Mjesec dana kasnije borbe se na svim bojišnicama nastavljaju kao da tih ruskih poteza nije ni bilo, a Ukrajina danas, u utorak 8. studenog, bilježi 258. dan intenzivnog ratovanja.

Dok se država svako malo nalazi pod restrikcijama potrošnje električne energije, baš danas je ukrajinskoj Vrhovnoj radi podnesen još jedan zahtjev za novo produženje izvanrednog stanja u zemlji – ovoga puta do 19. veljače iduće godine, nakon što 21. studenog istekne period od 90 dana usuglašen u kolovozu.

No, dok u krajevima bliže bojištu baš i nema mnogo šanse za obnovu sustava za grijanje, te opskrbu strujom i vodom, pa se stanovništvu dijeli ogrjevno drvo - u samom Kijevu i nizu okolnih oblasti problemi su jednako akutni, ali drugačije prirode. Budući je u ruskim napadima ondje uništen bitan dio elektroopskrbne infrastrukture, popravci bi mogli potrajati 3 do 5 tjedana kad ne bi bilo daljnjih ruskih napada – a oni ipak dolaze, u ponešto skromnijem opsegu, ali u dnevnome ritmu. Zato ne čudi ni da je u petak, 4. studenog, u Kijevu oko 450 tisuća potrošača završilo s isključenom strujom, a lokalne vlasti se aktivno pripremaju i za najgore razvoje situacije.

‘Toplinske točke‘ u Kijevu

Iako se nastoji spriječiti paniku, jasno se čulo da postoji mogućnost i širih evakuacija građanstva, s najavom barem 12 sati unaprijed, no da se za stanovništvo koje ostane u gradu sada priprema 528 „toplinskih točaka“ s javnim grijanjem, dok je plan – pripremiti oko 1.000 takvih lokacija. Osim pomoći europskih saveznika, koji aktivno šalju agregate, na djelu je i javna inicijativa lokalnih vlasti u brojnim ukrajinskim gradovima – gdje se nabavljaju agregati i zabrinuto gleda u nebo, nadajući se da će sve brojnija moderna protuzračna sredstva ipak pružiti i određenu zaštitu od daljnjih ruskih napada na elektroproizvodne kapacitete, ali i na nacionalnu infrastrukturu za prijenos struje. Do tada ostaje tek zabilježiti porast broja prometnih nesreća tijekom redukcija, koje su izgleda potrebnije za vikenda kad su svi kod kuće nego radnim danom.

I dok Europa razmatra svoj 9. po redu paket sankcija prema Ruskoj Federaciji, u Ukrajinu nastavlja pristizati i međunarodna vojna pomoć. Nakon američkog paketa objavljenog prošlog petka, čijih je 400 milijuna USD usuglašeno u okviru Inicijative za sigurnosnu pomoć Ukrajini (Ukraine security assistance initiative) – dakle, s osloncem na industriju i ponešto otegnutim pristizanjem na teren – nove pošiljke vojne pomoći najavile su Nizozemska i Velika Britanija.

Dok je jučer u Ukrajinu stigao barem jedan primjerak modernog američkog protuzračnog sustava NASAMS iz Norveške, Velika Britanija - uz slanje dodatnih raketa za njega - posebno ističe i svoj program obuke ukrajinske vojske, koji je do sada kod njih dovršilo oko 6000 Ukrajinaca, pod paskom instruktora iz 8 zemalja.

Novi nizozemski paket navodno je vrijedan oko 120 milijuna eura, od čega bi oko 45 milijuna trebalo biti usmjereno u načelno američki projekt financiranja modernizacije 90 čeških tenkova T-72 prije njihova postupnog slanja u Ukrajinu (prvih 26 već tijekom idućeg mjeseca). Kako se takve poslove sklapa pokazuje i vijest da će Češka uskoro od američkih marinaca dobiti još 6 borbenih Bell AH-1Z Viper i dva helikoptera UH-1Y kao nadomjestak za svoje helikoptere već prebačene u Ukrajinu. Ti donirani strojevi trebali bi biti opremljeni slično onima koje Češka već nabavlja nove iz SAD - četiri helikoptera AH-1Z Viper i osam helikoptera UH-1Y Venom, koji će biti isporučeni 2023. godine. O tom poslu se iz poduzeća Bell Helicopters i službeno čulo: „Zbog onoga što se događa u Ukrajini i zbog odnosa Češke prema Ukrajini, koja je ondje poslala stare helikoptere, sklopljen je dogovor između vlada Sjedinjenih Država i Češke da se dio neiskorištenih strojeva prebaci u Češku, uz one koje već proizvodimo za Češku”.

Dron ‘Čarobnjak‘

No, izgleda da ne spava ni domaća scena u samoj Ukrajini. Ondje se čulo o inicijativi koja donekle podsjeća na događanja iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata – naime, aviomodelari iz Dnjepra uspjeli su proizvesti dron nazvan „Chaklun“ („Čarobnjak“) za OS Ukrajine – izviđačku letjelicu dugog dometa i niske zamjetljivosti, doduše uz masivno korištenje komponenti iz inozemstva. Za jačanje domaće proizvodnje vjerojatno će pomoći i jučer objavljena nacionalizacija dionica 5 velikih poduzeća („Ukrnafta“, „Ukrtatnafta“, „Motor Sich“, „AvtoKrAZ“, te „Zaporizhtransformator“) koja će time iskliznuti iz ruku tamošnjih oligarha Konstantina Ževaga, Igora Kolomojskog, Konstantina Grigorišina i Vjačeslava Boguslajeva – ne bi li neposrednije pomogla obrambenoj proizvodnji, te izradi opreme za široko potrebne popravke infrastrukture.

Za to vrijeme je ponešto nejasniji jedan drugi ukrajinski industrijski poduhvat – kompletiranje te dovođenje u letno stanje još jednog primjerka ogromnog transportnog aviona An-225 Mriya. Nakon što je jedinstven operativni primjerak te letjelice uništen na aerodromu Antonov 27. veljače ove godine, sada navodno započinju projektni radovi da se osposobi nikad dovršeni drugi primjerak te zrakoplovne ikone. Navodno trenutno postoji oko 30 posto dijelova koji bi se mogli iskoristiti za drugi takav zrakoplov, kojeg bi se izgradilo kombinacijom nedovršenih segmenata, dijelova uništene letjelice te novih komponenti. Cijena te avanture još nije jasna, a nagađa se o iznosu od oko 500 milijuna eura.

Neizvjesna sudbina Starlink terminala u Ukrajini

Slično neizvjesna, iako bitno važnija, je i sudbina oko 20.000 Starlink terminala koji se trenutno nalaze u Ukrajini. Većina ih je kupljena vanjskim financiranjem, posebno od vlada Sjedinjenih Država, Poljske i Britanije, a od tog broja navodno ukrajinske medicinske ustanove koriste oko 400 terminala, dok ih je oko 1.300 u obrambenom sustavu (gdje su navodno koštali po 2.300 USD mjesečno po komadu). Dok se o nastavku financiranja te bitne usluge očigledno vrlo aktivno razgovara, u medijima se čulo da je barem dio te kvote već neko vrijeme završio blokiran – dok rat i dalje traje, a Elon Musk se zabavlja svojim preuzimanjem društvene mreže Twitter.

Nažalost, jednako je neizvjesno i pitanje međudržavnih odnosa Ukrajine i Irana, koji su se našli gotovo razvrgnuti po pitanju ruskog korištenja iranskih dronova na bojištima Ukrajine. Nakon što su tjednima tvrdili kako u Ukrajini nema iranskih dronova, iako ih se ruši velik broj na dnevnoj bazi – iranski službeni izvori su u subotu, 5. studenog, promijenili priču. Po novome, ipak je Ruska Federacija dobila ponešto takvih iranskih letjelica – ali mali broj i sve to nekoliko mjeseci prije početka rata u Ukrajini.

Osim što time nema ni riječi o iranskim instruktorima za takve letjelice, koje se navodno zapazilo iza ruskih linija bojišta, jednako kao ni potencijalnim iranskim balističkim raketama o čijem se slanju u Rusiju sve intenzivnije priča – ovo priznanje iz Irana ima i dodatnih problema.

Naime, kako se jučer čulo iz ukrajinskih vojnoobavještajnih izvora, izgleda da je barem dio segmenata na bojištu srušene bespilotne letjelice Mohajer-6 bio proizveden tek u veljači ove godine, pa je teško do Rusije mogao stići prije početka rata. Uz to, jednako se neugodnim pokazalo i pitanje preostalih komponenti ovog borbenog sustava, čiji je proizvođač (Iran) već dugo pod opsežnim sankcijama.

Naime, većina u njemu pronađenih komponenti je iz SAD-a, motor mu je iz Austrije, laserski daljinomjer je kineski, a kamera japanska. Istraga u Austriji, po serijskom broju motora Rotax 912iS, pokazala je da on u Iran nije izvezen direktno iz Austrije, već je na put bez povratka krenuo iz Slovačke – gdje carina, izgleda, još i krajem travnja ove godine nije propisno razlikovala robu pod sankcijama te robu potencijalno dvojne (civilne i vojne) namjene od onoga što se smije izvoziti u Rusiju i Iran. Naime, temeljem istrage o avionskim motorima ondje je otkriven još i masivan popis raznih drugih sankcioniranih roba koje su izgleda mirno otišle u ruke raznih poduzeća za koja se zna da su povezana s ruskim obrambenim sektorom.

ASEAN, G7, G20..

Sve te sankcijske teme već jesu, a biti će i nadalje na dnevnome redu brojnih međunarodnih skupova, na kojima se okupljaju državni vrhovi raznih zemalja. Nakon sastanka skupa G7, koji je 3. i 4. studenog održan u njemačkom Münsteru, idućeg je tjedna na rasporedu summit zemalja ASEAN-a u Kambodži, pa onda i sastanak zemalja G20 15. i 16. studenog na otoku Bali u Indoneziji.

Dok se još nedavno činilo kako bi se u Indoneziji mogli oči u oči sresti Volodimir Zelenski i Vladimir Putin, kao i Joe Biden te niz čelnika zapadnih država – primicanjem tog skupa postaje sve jasnije da bi oni ipak vjerojatnije u radu tog skupa sudjelovali virtualno, radije nego da riskiraju kakav neželjeni susret uživo. Za to vrijeme, od 6. do 18. studenog, Ukrajina je na tapeti i međunarodnog sastanka COP27 (27. konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama) u Egiptu, a nakon svega toga u Kijevu smatraju diplomatski bitnim još i summit zemalja Frankofonije, zakazan od 20. do 21. studenoga na tuniskom otoku Djerba.

Važna uloga Turske

Na većini tih sastanaka sudjelovat će i Turska – država ponosna na svoju ulogu u ugovaranju i opstanku režima pomorskog izvoza prehrambenih roba putem „žitnih koridora“ na Crnome moru. Nakon što se taj izvozni sporazum od ljeta do danas pokazao izuzetno korisnim i produktivnim, i organizacija UN i sama Turska itekako žestoko rade na njegovu produženju nakon 19. studenog – dana kada službeno završava primjena njegovog prvog i za sada jednog ciklusa primjene uspješno usuglašenog s zaraćenom ukrajinskom i ruskom stranom.

Turskom nastojanju da se ovaj sporazum produži na godinu dana možda će dobro doći i odluka iz Ankare da se uvoz ruskog plina počne plaćati u rubljama, baš kako su to iz Moskve tražili, dok otvorenim ostaje i ruski prijedlog o uspostavi svojevrsnog izvoznog čvorišta za ruski plin u Turskoj. Dok je takva ideja itekako sporna u nizu EU i NATO članica, s kojima Turska održava dobre odnose – turski bi diplomati tim međunarodnim problemima mogli doskočiti odgodom donošenja ikakve odluke za iduću godinu.

Kako se čulo danas, oni bi prvo u siječnju ili veljači iduće godine željeli organizirati nekakvu „međunarodnu plinsku konferenciju“ o potencijalnom izvozu ruskog plina – nadajući se da do tada možda dođe i do kakvog razvoja stanja po pitanju rata Ukrajine i Rusije prije nego se baš nađu prisiljeni obznaniti ikakvu konkretnu odluku ili potez na tu bolnu energetsku temu.

Malo pomaka na terenu

Što se stanja na ukrajinskim bojištima tiče, ono je proteklih dana bilo vrlo dinamično – ali s malo vidljivih pomaka na terenu. Nije to ni čudo ako znamo da je vrijeme u Ukrajini sve hladnije, sa sve više blata, i praćeno olujama na Crnome moru koje su posljednjih dana u luke potjerale većinu ruskog ratnog brodovlja. Dok se sve više vidi ruske fortifikacijske radove u pozadini većine aktivnih borbenih linija, navodi obiju strana ukazuju na žestoko izmjenjivanje napada i kontranapada na barem četiri glavne borbene zone.

Prva od njih je područje na sjeveru Donbasa, na granici Harkivske i Luhanske oblasti, gdje ukrajinska strana i dalje aktivno nastoji izbiti na rusku utvrđenu liniju Troicke-Svatove-Kremina – i to posebice prilaskom gradu Svatove (sa sjeverozapada zapada i jugozapada), te prekidanjem ceste P66 od Svatove do Kremine. Ta su nastojanja naišla na jak ruski otpor, koji navodno u nizu protunapada agresore košta dosta ljudi (među njima i sve više mobiliziranih boraca s malo borbenog iskustava).

Slično je stanje i na krajnjem jugozapadu ukrajinskog bojišta – u okupiranoj enklavi koju Rusi drže na desnoj obali Dnjepra, koja čini zapadni rub većinski okupirane Hersonske oblasti. Dok se ondje ustrajno sluša vijesti o nekom navodnom povlačenju snaga – za sada je tek jasno da ondje okupatori rotiraju postrojbe te intenzivno uništavaju infrastrukturu. Dok se u pozadini sadašnje bojišnice izgleda grade neke dodatne utvrđene linije, čini se da ondje na prvoj crti sve češće završavaju mobilizirane snage, dok se elitnije postrojbe polako povlači u pozadinu i odmara za neka buduća djelovanja.

Naravno, cijenu okupacije tu posebno skupo plaća do 70 tisuća ukrajinskih civila koje čeka zima bez struje, vode i grijanja, u podrumima iznad kojih tutnje borbe.

Radovi na obnovi ‘Krimskog mosta‘

Osim što u toj zoni ruska logistika itekako pati pod stalnim preciznim udarima raketnog sustava HIMARS, posebno treba istaknuti i radove na obnovi „Krimskoga mosta“ koje Rusija aktivno provodi. Nakon što su se u javnosti pojavili prikazi prefabriciranih betonskih struktura kojima će se nadomjestiti uništene cestovne dijelove tog mosta – danas je izgleda počela i njihova montaža na licu mjesta, zbog čega je većinu dana taj prometni pravac bio zatvoren za promet automobila.

image

Rusi popravljaju uništeni cestovni dio ‘Krimskog mosta‘

Pa ipak, posebnu pažnju treba koncentrirati na središnji dio ukrajinskoga bojišta – i to posebice zone oko gradova Bahmut i Donjeck, budući su tu borbe zadnjih dana bile najintenzivnije. Iako se s ukrajinske strane čuje da je pritisak ondje bio izuzetan, ali da pomaka nema – ruska je strana spominjala barem privremeno zauzimanje sela Ivangrad na samom jugu Bahmuta.

Jednako se tako i s bojišta oko Vugledara (oko 50 km jugozapadno od Donjecka) čulo o ruskome upadu u selo Pavlivka, neposredno južno od Vugledara. Doduše, dok su ruski izvori to tumačili tek korakom u napredovanju – s ukrajinske strane se čulo kako su ondje agresori zapravo ušli u klopku, u neugodnu situaciju da nastoje držati mjesto do kojeg su svi prilazi pod čvrstom vatrom branitelja, tako da nema ni napredovanja, ali ni povlačenja, dok je opskrba bez težih žrtava praktično pa nemoguća. Imajući u vidu te opise stanja, ne čude ni vijesti o prebacivanju velikih konvoja ruske vojne opreme i ljudstva u tu zonu ratišta, sve tamo južno od okupiranog Mariupolja pa na sjever.

Bjeloruska ispomoć u obuci

Za to vrijeme, posebno je zanimljivo vidjeti da Jevgenij Prigožin, osnivač privatnog vojnog poduzeća „Wagner”, ne prestaje forsirati svoj ojačani politički položaj u Ruskoj Federaciji. Nakon uspješne smjene pojedinih zapovjednika kojima nije bio zadovoljan na bojištima, a onda i osnivanja vlastitog lanca tehnoloških parkova za navodni razvoj vojne industrije – izgleda da njegova nova ideja zadire u samu strukturu sigurnosnog sustava Ruske Federacije. Naime, u toj ionako visoko militariziranoj državi Prigožin se sada izgleda zalaže za formiranje čitave jedne nove mreže naoružanih postrojbi širom raznih oblasti Rusije.

Te postrojbe bi trebale biti lokalno zasnovane na „centrima za obuku građana”, a materijalnu osnovu im ne bi osiguravala država (kao vojsci, policiji i oblasno ustrojenoj Rosgvardiji), već „regionalni biznis“.

Dok takve inicijative već svojom javnom pojavom pokazuju koliko je u zadnje vrijeme opao utjecaj redovitih resora obrane i unutarnjih poslova u Ruskoj Federaciji – onda niti ne čudi da smo već prije nekoliko tjedana imali pravo u pretpostavci da okupljanje ruskih vojnih snaga u Bjelorusiji zapravo predstavlja susjedsku ispomoć u obuci mobiliziranog ljudstava više nego išta ofenzivnoga u smjeru Ukrajine.

Naime, dok se do danas tek nagađalo da paralelno uvježbavanje oko 220 tisuća mobiliziranih građana i oko 120 tisuća ročnika tijekom mjeseca studenog ove godine predstavlja nemoguću misiju za Ministarstvo obrane Ruske Federacije – sada se tu i službeno čulo da raspored ljudstva u Bjelorusiju predstavlja svojevrsni izlaz iz problema, tamošnjom provedbom „borbene obuke“ koja nije moguća kod kuće u Rusiji.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. siječanj 2023 02:57