U nastavku donosimo:
- stanje unutar sigurnosne elite Irana i razloge zašto kohezija ostaje netaknuta prema izvorima i diplomatima
- ulogu Revolucionarne garde i Basidža u održavanju poretka te što to znači za scenarije promjene
- procjene stručnjaka poput Valija Nasra i Paula Salema o realnim preduvjetima za slom režima
- što američke prijetnje i potezi Donalda Trumpa signaliziraju Teheranu i regiji
- iskustva i stavove iz iranske dijaspore, uključujući glasove poput Siamaka Namazija
- argumente analitičara Karima Sadjadpoura i Jacka A. Goldstonea o ideološkom trošenju sustava
- zašto se “venezuelski model” i drugi pritisci promatraju s rezervom u kontekstu iranske državne arhitekture
Unatoč svenarodnim prosvjedima u Iranu i godinama vanjskog pritiska, još nema naznaka raskola unutar sigurnosne elite Islamske Republike koji bi mogao dokinuti jedan od najotpornijih režima na svijetu, piše u analizi Reuters. Dodatni pritisak na iranske vjerske vođe vrši američki predsjednik Donald Trump, koji je više puta prijetio vojnom akcijom zbog okrutnog gušenja prosvjeda.
No, osim ako ulični nemiri i strani pritisak ne potaknu napuštanje redova u samom vrhu, režim će vjerojatno opstati iako je oslabljen, rekli su za Reuters dva diplomata, dva vladina izvora s Bliskog istoka i dva analitičara.
Iranska slojevita sigurnosna arhitektura, usidrena u Revolucionarnoj gardi i paravojnim snagama Basidž, koje zajedno broje blizu milijun ljudi, čini promjenu režima bez unutarnjeg raskola iznimno teškom, rekao je iransko-američki profesor politologije Vali Nasr, stručnjak za regionalne sukobe i vanjsku politiku SAD-a.
"Da bi takvo što uspjelo, morate imati mnoštvo na ulicama tijekom mnogo duljeg razdoblja. I morate doći do raspada države. Pojedini segmenti države, a posebno sigurnosne snage, moraju prijeći na drugu stranu", rekao je.
To se dogodilo u revoluciji 1979., kada je prebjegli časnik dao uhititi generale u vojsci, policiji i tajnoj policiji. Golema iranska vojska, sa svim svojim granama, ostala je tada bez zapovjedne strukture i urušila se u jedan dan, naveo je u članku za Jerusalem Post izraelski brigadni general Yitzhak Segev, koji je revoluciji svjedočio iz prve ruke kao vojni ataše i voditelj misije izraelskog ministarstva obrane u Iranu.
Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei, koji ima 86 godina, preživio je nekoliko prošlih valova nemira. Ovo je peti veliki ustanak od 2009., što je dokaz otpornosti i kohezije režima čak i dok se suočava s dubokom, neriješenom unutarnjom krizom, rekao je Paul Salem s Instituta za Bliski istok.
Da bi se to promijenilo, prosvjednici bi trebali stvoriti dovoljno snažan zamah kako bi nadvladali duboko ukorijenjene adute države: moćne institucije, znatan broj pristaša odanih klerikalnoj vlasti te geografsku i demografsku veličinu zemlje od više od 90 milijuna stanovnika, rekao je bivši američki diplomat i stručnjak za Iran Alan Eyre.
"Zombi režim"
Preživljavanje, međutim, ne znači i stabilnost, napominju analitičari.
Islamska Republika suočava se s jednim od svojih najtežih izazova od 1979. godine. Sankcije su ugušile gospodarstvo bez jasnog puta prema oporavku. Strateški je pod pritiskom Izraela i Sjedinjenih Država, njezin nuklearni program je unazađen, a regionalna "Osovina otpora" oslabljena teškim gubicima koje su pretrpjeli njezini saveznici u Libanonu, Siriji i Pojasu Gaze.
Nasr ne misli da je Islamska Republika dosegnula "trenutak pada", ali drži da "sada jest u velikim poteškoćama". Analitičari ističu da je iranski režim ideološki oslabljen i da u zemlji jača nacionalizam. Nacionalni interesi postali su ljudima važniji od šuplje ideologije i regionalnog avanturizma režima te žele normalan život. Mnogi podržavaju bivšeg prijestolonasljednika Rezu Pahlavija, koji živi u egzilu od 1979. godine. On ih ohrabruje i poručuje da želi pomoći Iranu u tranziciji prema demokraciji, a možda i služiti kao ustavni monarh ako ga narod izabere.
"Poput Sovjetskog Saveza osamdesetih godina prošlog stoljeća, Islamska Republika uglavnom je izgubila svoja uvjerenja. Samo mali postotak pripadnika režima istinski u njega vjeruje; većina je motivirana bogatstvom i privilegijama", napisali su američki politolozi Karim Sadjadpour i Jack A. Goldstone u članku pod naslovom "Hoće li iranski režim pasti?" za časopis The Atlantic.
Iranski režim je posljednjih desetljeća Revolucionarnu gardu pretvorio u vojno-industrijski kompleks iz kojeg proistječu mreže bogatstva i moći.
Siamak Namazi, iransko-američki poduzetnik kojeg je režim osam godina držao kao taoca, usporedio je iransku državu sa "skupinom suprotstavljenih mafija – kojima dominiraju Revolucionarna garda i njezini bivši pripadnici – čija najviša odanost nije usmjerena prema naciji, religiji ili ideologiji, već prema osobnom bogaćenju".
"Nijedan visoki zapovjednik Revolucionarne garde dosad nije prebjegao niti uputio čak i blagu javnu kritiku ajatolahu Hameneiju, unatoč godinama prosvjeda diljem zemlje i ciljanim izraelskim ubojstvima dvadesetak visokih dužnosnika u njihovim redovima", kazali su Sadjadpour i Goldstone. "Za mnoge od tih zapovjednika gubitak vlasti značio bi gubitak bogatstva, a potencijalno i života. Oni bi vjerojatno bili posljednji koji bi se okrenuli protiv režima. Da to učine, režim ne bi preživio."
"Islamska Republika danas je zombi režim. Njezin legitimitet, ideologija, gospodarstvo i najviši vođe su mrtvi ili na samrti. Ono što je drži na životu jest smrtonosna sila. Najvažniji element koji još uvijek nedostaje za potpuni revolucionarni slom jest trenutak u kojem represivne snage odluče da ni one više nemaju koristi od režima, a samim time ni volje ubijati za njega", zaključili su.
"Reformisti i konzervativci"
U Iranu postoji podjela na frakcije poznate kao "reformisti" i "konzervativci", no Segev je istaknuo da se to ne bi trebalo smatrati ozbiljnom prijetnjom opstanku režima. Obje skupine bore se za kontrolu nad istom vladajućom strukturom, uživaju njezine plodove i ne nude doista različite alternativne sustave, objasnio je.
"Podjela među njima ne može biti katalizator za duboku promjenu režima. Ako se u Iranu dogodi promjena, ona će doći iznutra, potaknuta kombinacijom pritiska javnosti, gospodarskog kolapsa, promjene lojalnosti i organizacijskih sposobnosti. To su ključni čimbenici koje treba pratiti kako bi se razumjelo je li zemlja na rubu povijesne prekretnice", smatra Segev.
Prosvjedi su počeli 28. prosinca prošle godine zbog kolapsa iranske valute i galopirajuće inflacije, no ubrzo su prerasli u otvoreni bunt protiv teokratskog režima i vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija. Za tjedan dana zahvatili su sve iranske pokrajine. Politički, nasilno gušenje prosvjeda dodatno je nagrizlo ono što je preostalo od legitimiteta režima.
Skupina za ljudska prava HRANA sa sjedištem u SAD-u objavila je u srijedu da je potvrdila smrt najmanje 2571 osobe – 2403 prosvjednika, 147 osoba povezanih s vlastima, 12 osoba mlađih od 18 godina i devet civila koji nisu prosvjednici. Uhićeno je više od 10.000 ljudi. Iranske vlasti nisu objavile službene podatke, a Reuters nije mogao neovisno potvrditi ove brojke.
Prema podacima organizacije za ljudska prava Iran Human Rights (IHRNGO) objavljenima u srijedu, poginulo je najmanje 3428 prosvjednika. Udruga sa sjedištem u Oslu smatra da bi stvarni broj poginulih mogao biti znatno veći.
Trump važe opcije
Ono što izdvaja ovaj trenutak i podiže uloge, istaknuli su analitičari, jesu Trumpova eksplicitna upozorenja da bi ubijanje prosvjednika moglo potaknuti američku intervenciju. Trump je zaprijetio i carinama zemljama koje trguju s Iranom. To se u prvom redu odnosi na Kinu, koja je najveći iranski trgovinski partner. Slijede Irak, Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska te Pakistan, Afganistan, Indija i Rusija.
Teheran je upozorio američke saveznike na Bliskom istoku, od Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata do Turske, da će napasti američke baze na njihovom tlu ako Washington napadne Iran, rekao je visoki iranski dužnosnik u srijedu za Reuters. Dužnosnik je dodao da su izravni kontakti između iranskog ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija i američkog posebnog izaslanika Stevea Witkoffa obustavljeni.
Trumpov interes za prosvjede vjerojatno je taktičke, a ne ideološke prirode, rekao je Paul Salem. Cilj bi mogao biti slabljenje države dovoljno da se ishode ustupci kao što su ograničenja nuklearnog programa. Bijela kuća nije odgovorila na upit za komentar o Trumpovim ciljevima u Iranu. Sve veći odjek u nekim krugovima u Washingtonu i Jeruzalemu ima "venezuelski model", rekli su jedan diplomat i trojica analitičara. Taj model predviđa uklanjanje iranskog vrhovnog vođe uz slanje signala ostatku državnog aparata da može ostati na svojem mjestu pod uvjetom da surađuje.
U slučaju Irana to bi, međutim, naišlo na goleme prepreke – sigurnosnu državu utvrđenu desetljećima, duboku institucionalnu koheziju te mnogo veću i etnički složeniju zemlju, napominje Reuters. Hamenei, za kojeg se već dugo govori da je slabog zdravlja, pritajio se tijekom 12-dnevnog rata, kada je Trump, prema pisanju američkih medija, odbio izraelski plan da ga ubiju. Hamenei je poznat po tome da živi skromno i ponekad duboko pod zemljom.
Dva regionalna dužnosnika i dva analitičara rekla su Reutersu da bi strana vojna akcija mogla razlomiti Iran po etničkim i vjerskim linijama, posebno u kurdskim i sunitskim beludžistanskim regijama koje imaju povijest otpora. David Makovsky s Washingtonskog instituta rekao je da, ako Trump bude djelovao, očekuje brzu akciju snažnog učinka, a ne dugotrajnu kampanju - što je u skladu s predsjednikovom preferencijom u nedavnim sukobima.
"On traži tu jednu gestu koja bi donijela preokret, ali koja bi to bila?", upitao je Makovsky. Opcije se kreću od pomorskog pritiska na iranske pošiljke nafte do ciljanih vojnih ili kibernetičkih napada, ali sve nose ozbiljne rizike. Moguće su i druge mjere koje ne bi išle do samog korištenja sile, rekli su svi izvori, poput vraćanja pristupa internetu putem Starlinka kako bi se prosvjednicima pomoglo u komunikaciji.
Bijela kuća i State Department nisu odgovorili na pitanja Reutersa o tome kakvu bi akciju, ako ikakvu, Trump mogao poduzeti. "Trump ponekad koristi prijetnje kako bi odgodio odluke, ponekad kako bi odvratio protivnike, a ponekad kako bi signalizirao da se zapravo priprema intervenirati", rekao je Makovsky. "Ali još ne znamo što je od toga u ovom slučaju posrijedi."