Prosvjedi izazvani produbljivanjem iranske ekonomske krize traju već četvrti dan, šireći se s tradicionalnih teheranskih bazara na sveučilišta i brojne provincijske gradove. Frustracija zbog urušavanja nacionalne valute spojila se s dugogodišnjim pritužbama i nedostatkom političkih sloboda.
Štrajkovi i okupljanja započeli su u nedjelju, nakon što je novi pad rijala doveo do toga da jedan američki dolar sada vrijedi 1,45 milijuna rijala, pojačavajući pritisak na poduzeća i kućanstva koja se već bore s inflacijom od oko 50 posto i stagnacijom plaća. Usporedbe radi, prije samo godinu dana dolar je vrijedio 820 tisuća rijala, što znači da mjesečna plaća prosječnog Iranca zaposlenog na puno radno vrijeme danas vrijedi tek nešto više od 100 dolara. Sama kupnja osnovnih prehrambenih potrepština često proguta cijeli mjesečni prihod.
Po mnogočemu, ovi su prosvjedi slični onima koji su potresli Iran 2022. i 2023., ali i 2017. i 2019. godine. Prije svega, riječ je o nacionalno rasprostranjenim prosvjedima, koji nisu ograničeni na jednu ulicu ili kvart, što ih čini težima za suzbijanje. Drugo, i ovaj val započinje konkretnim povodom (sada ekonomskom krizom, a 2022. smrću Mahse Amini), ali se brzo pretvara u šire protivljenje cijelom političkom sustavu, koji desetljećima ne odgovara na zahtjeve građana.
"Ni za Gazu, ni za Libanon, neću žrtvovati svoj život za Iran", skandirao je jedan student, dok su se mogli čuti i brojni povici poput "smrt diktatoru", izvijestili su iranski reporteri za Al-Monitor. Mnogi su ponovno posegnuli i za sloganom "Žena, život, sloboda", simbolom prosvjeda iz 2022., što pokazuje kako se ekonomske pritužbe ponovno isprepliću s neriješenim političkim i društvenim zahtjevima.
Treća ključna značajka aktualnih prosvjeda jest činjenica da Iranci više ne vjeruju režimskom narativu i sve ga se manje boje. Unatoč tome što Islamska Republika na demonstracije odgovara represijom, policijskom brutalnošću, optužnicama i ubrzanim sudskim procesima koji su završavali čak i smrtnim kaznama, strah očito slabi. To postupno potkopava samopouzdanje represivnog aparata i podudara se sa širim društvenim otporom, osobito među mladima i ženama.
Ono što ovaj val prosvjeda čini drugačijim od dosadašnjih valova nezadovoljstva jest činjenica da su ga pokrenuli ulični prodavači i bazarski trgovci, povijesno možda najvažniji i najodaniji birači Islamske Republike. Godinama su vjerske institucije na vlasti bile neraskidivo povezane s ovim prodavačima. Iranski istraživač i novinar Mohammad Machine-Chian podsjeća da su upravo konzervativni trgovci financirali Islamsku revoluciju 1979. godine, unajmivši zrakoplov kojim se ajatolah Homeini vratio u Teheran.
No, čini se da je teokratska vlast na taj savez zaboravila i krivnju za ekonomsku krizu prebacuje upravo na njih. Trgovci su dovedeni u začarani krug: ako odbiju državom propisane cijene, optužuje ih se za špekulaciju i manipulaciju tržištem; ako ih poštuju, često si ne mogu priuštiti obnovu zaliha i postupno bankrotiraju. Istodobno, centralizirana raspodjela deviza za uvoz traje mjesecima, dok su izvoznici prisiljeni prodavati teško zarađenu stranu valutu uz gubitke zbog državnog pritiska.
Nestabilnost se dodatno pojačala prošlog tjedna, nakon najave nove politike cijena goriva, a objava proračuna za sljedeću godinu bila je kap koja je prelila čašu. S prihodima od nafte koji bi trebali pokriti tek oko pet posto administrativnih troškova, vlada nastoji zatvoriti proračunske rupe deficitarnom potrošnjom i znatnim povećanjem poreza. Istodobno, izdvajanja za sigurnost i obranu rastu. Prioritiziranjem vojske i represivnog aparata nad javnom dobrobiti, država je teret krize praktički prebacila na građane i trgovce, koji sada poručuju da neće biti ti na čijim se leđima financiraju državne vojne ambicije. Poruka s bazara dovoljno je jasna i glasna: gospodarstvo više ne može nositi teret obnove raketnog arsenala.
Machine-Chian također ističe da je vlada mjesecima držala u ladici ostavku guvernera središnje banke Mohammada Reze Farzina, očito ga čuvajući kao žrtveno janje za trenutak eskalacije nezadovoljstva i kao mazanje očiju građanima, govoreći im da su im spremni ponuditi reformu. No, čini se da su građani prozreli ovaj blef režima i vijest o njegovoj ostavci u ponedjeljak nije pretjerano smanjila intenzitet prosvjeda.
Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian u neuobičajenom je istupu naložio ministru unutarnjih poslova da sasluša legitimne zahtjeve prosvjednika. Pezeshkian je rekao da mu je poboljšanje životnog standarda "svakodnevna briga" te najavio reforme bankarskog i monetarnog sustava. Iako je zapravo prilično neočekivano da se prosvjednicima nudi dijalog, umjesto automatskog ignoriranja zahtjeva, treba imati na umu da stvarnu kontrolu u državi ima vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei. A od njega ni traga ni glasa. Kao i uvijek kad dođe do krize, Hamenei se negdje sakrije i čeka dok sve ne prođe.
Malo je vjerojatno da će ovaj val prosvjeda dovesti do promjene režima. Izglednije je daljnje pojačavanje represije nego odustajanje Islamske Republike od regionalnih ambicija i vojne ekspanzije. Nedostatak vodstva i ujedinjene političke alternative slabi sposobnost prosvjednika da zadrže zamah i prijeđu na višu razinu. S vremenom među demonstrantima dolazi do zamora, dok sigurnosne snage paralelno pojačavaju represiju.
Spontane erupcije nezadovoljstva poput ove nagrizaju režim, ali kratkoročno. Čak ni smrt Hameneija, koji ima 86 godina i ozbiljne zdravstvene probleme, sama po sebi ne jamči promjenu sustava. Prema pisanju New York Timesa, Hamenei je nakon izraelskih bombardiranja Irana predložio tri kandidata za svog nasljednika u slučaju smrti, a nijedan od njih nije njegov sin Mojtaba. Samo Skupina stručnjaka, tijelo sastavljeno od 88 svećenika, zna tko su ti kandidati.
U tom će prijelaznom razdoblju Revolucionarna garda vjerojatno igrati ključnu ulogu. Iako Hamenei praktički kontrolira sve poluge vlasti, od pravosuđa i vojske do medija i vjerskih zaklada, bez potpore garde ne bi mogao vladati desetljećima. Kako bi osigurao njihovu lojalnost, omogućio im je goleme ekonomske privilegije, oslobađajući ih poreza i carina te dodjeljujući unosne državne ugovore, omogućivši im da dugi niz godina kontroliraju brojne sektore, od građevinarstva do poljoprivrede. Nakon njegove smrti, malo je vjerojatno da će se odreći stečene moći ili da će mirno dopustiti dolazak liberalnijih političkih snaga na vlast, iako su njihovi interesi vjerojatno više vođeni financijskim motivima, a manje islamskom ideologijom.
Povjesničar Shahram Kholdi ističe da Teheran ne smatra da je ovu 2025. završio u gubitku. Umjesto toga, tvrdi, islamski režim godinu promatra kroz prizmu preživljavanja, onu koja potiče prkos, a ne suzdržanost.
"Ako te nešto ne ubije, onda te ojača", sumira Kholdi za Iran International, opisujući ono što vidi kao temeljni mentalitet klerikalnog establišmenta nakon lipanjskog rata s Izraelom. Kholdi također kaže da uvjerenje da Iran nije izgubio 12-dnevni lipanjski rat s Izraelom čini budući sukob više, a ne manje vjerojatnim. Islamska Republika možda ulazi u 2026. oslabljena, ali i uvjerena da je potvrdila svoju sposobnost opstanka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....