BIJEG IZ PAKLA

Ispovijest novinara koji su posljednji ostali u Mariupolju: ‘Rusi imaju popis imena. I mi smo bili na njemu‘

Ako vas Rusi uhvate, natjerat će vas da pred kamerama kažete kako je sve što ste snimili laž, rekao im je ukrajinski policajac

Mariupolj

 STRINGER/ANADOLU AGENCY/Anadolu Agency via AFP

Novinarska ekipa AP-a više od dva tjedna dokumentirala je rusku opsadu ukrajinskog Mariupolja. Bili su jedini strani novinari koji su ostali u gradu. Tvrde da Rusi idu od kuće do kuće s popisom imena.

- I mi smo bili na tom popisu. Bili su nam sve bliže...

Izvještavali su iz bolnice i nakon što su se naoružani ljudi počeli vrzmati hodnicima. Kirurzi su im dali bijela odijela koja su im poslužila kao kamuflaža. Mstislav Černov je videonovinar, a Evgenij Maloletka fotograf. Ovo je njihova priča koju su podijelili s dopisnicom Lori Hinnant.

- Zora je i u bolnicu odjednom upada desetak vojnika, pitaju: 'Gdje su, zaboga, novinari?'. Na odorama imaju plave oznake, ukrajinske, ali svejedno me muči sumnja, možda su prerušeni Rusi. Istupio sam naprijed da se identificiram. 'Ovdje smo kako bismo vas izvukli', rekli su. Zidovi se tresu od topničke vatre koja dopire izvana, činilo mi se kako je sigurnije ostati unutra, ali ukrajinski vojnici dobili su zapovijed da nas povedu sa sobom.

Istrčali smo na ulicu, napustili liječnike koji su nas sklonili, trudnice i pacijente koji su pod kišom granata spavali na hodnicima jer nisu imali kamo. Osjećao sam se užasno ostavljajući ih. Deset minuta, koje su mi se činile kao vječnost, bježali smo kraj bombardiranih stambenih zgrada. Dok su granate padale u blizini, bacali smo se na tlo. Vrijeme se mjerilo koracima od jednog do drugog zaklona, tijela su nam bila napeta i jedva smo disali.

Stižemo do zamračenog podruma. Tek tad od policajca saznajemo zašto su ukrajinski vojnici riskirali živote kako bi nas izvukli iz bolnice. 'Ako vas Rusi uhvate, natjerat će vas da pred kamerama kažete kako je sve što ste snimili laž. Sav vaš trud i sve što ste učinili u Mariupolju bilo bi uzalud'. Policajac, koji nas je donedavno molio da pokažemo svijetu njegov umirući grad, sad nas moli da taj isti grad napustimo. Gura nas prema tisućama automobila koji su se spremali otići iz Mariupolja. Bilo je to 15. ožujka. Nismo imali pojma hoćemo li se izvući živi.

Kao tinejdžer koji je odrastao u Ukrajini, u gradu Harkovu, blizu ruske granice, naučio sam rukovati pištoljem, bio je to dio školskog programa. Činilo se besmislenim. Ukrajina je, mislio sam, okružena prijateljima. Izvještavao sam o ratovima u Iraku, Afganistanu i Nagorno-Karabahu, a kad su Amerikanci, a potom i Europljani, ove zime evakuirali osoblje svojih veleposlanstava iz Kijeva, kad sam vidio gomilanje ruskih trupa blizu ukrajinske granice, pomislio sam: 'Jadna moja zemlja'.

Znao sam da će ruskim snagama lučki grad Mariupolj biti strateški važan zbog njegova položaja na Azovskom moru. Zato sam se 23. veljače navečer sa svojim dugogodišnjim kolegom Evgenijem Maloletkom zaputio ondje u svom bijelom Volkswagen kombiju. U grad smo stigli u 3:30 ujutro, a rat je počeo sat kasnije. Otprilike četvrtina od 430.000 stanovnika Mariupolja otišla je tih prvih dana, dok su još mogli. Mnogi ljudi nisu vjerovali da nam je rat pred vratima, a kad su shvatili svoju pogrešku, već je bilo prekasno.

Bombe su počele padati jedna za drugom, Rusi su prekidali opskrbu strujom i vodom, zalihe hrane bile su pri kraju, ostali smo bez televizije, radija, signala za mobitel. Zbog nedostatka informacija nastao je kaos. Ljudi nisu znali što se događa i počeli su paničariti. A bez informacija iz grada koje bi bile odaslane u svijet, bez fotografija srušenih zgrada i umiruće djece, ruske snage mogle su raditi što su htjele. Zato smo riskirali - morali smo svijetu pokazati ono što smo vidjeli - i to je bilo ono što je Rusiju dovoljno naljutilo da nas počne progoniti.

Smrt je došla brzo. Dana 27. veljače gledali smo kako liječnik pokušava spasiti djevojčicu pogođenu gelerima. Preminula je. Umrlo je i drugo dijete, pa treće. Hitna pomoć prestala je preuzimati ranjenike jer ih ljudi nisu mogli nazvati bez signala na mobitelu, niti su se mogli sami kretati bombardiranim ulicama. Liječnici su nas molili da snimimo obitelji koje dovoze svoje mrtve i ranjene. 'Nitko ne zna što se događa u našem gradu', rekli su.

No tad je barem još postojalo jedno mjesto u gradu gdje smo mogli uspostaviti stalnu vezu, ispred opljačkane trgovine u Aveniji Budivelnjiv. Jednom na dan vozili smo se tamo i čučali ispod stepenica kako bismo učitali fotografije i videa te ih poslali u svijet. Do 3. ožujka u potpunosti smo ostali bez signala. Pokušali smo poslati video s prozora bolnice na sedmom katu. S tog mjesta vidjeli smo kako se posljednji komadići čvrstoga grada srednje klase - Mariupolja - raspadaju.

Nekoliko dana jedina veza koju smo imali s vanjskim svijetom bila je preko satelitskog telefona. A jedino mjesto na kojemu je taj telefon radio bilo je na otvorenome, tik uz krater od granate. Svi su pitali kad će rat završiti, no na to nisam imao odgovor. Svaki dan pričalo se kako će ukrajinska vojska doći i probiti opsadu. Ali nitko nije došao. Postao sam svjedok smrti u bolnici, vidio leševe na ulicama, desetine tijela gurnutih u masovnu grobnicu.

Dana 9. ožujka napadnuto je rodilište. Dim je sukljao, a spasilačke ekipe izvlačile su krvave trudnice iz ruševina. Baterije su nam bile pri kraju i nismo imali vezu za slanje fotografija. Policijski sat trebao je početi za nekoliko minuta. Policajac nas je čuo kako razgovaramo i odveo do izvora napajanja i internetske veze. 'Ovo će promijeniti tijek rata', rekao je. S obzirom na to da smo živjeli u potpunoj izolaciji, nismo znali ništa o rastućoj ruskoj kampanji dezinformacija kako bi se diskreditirao naš rad. Rusko veleposlanstvo u Londonu objavilo je dva tvita u kojima su fotografije AP-a nazvali lažnima. Tvrdili su da je trudnica na njima zapravo glumica. I napad na rodilište za njih je bio lažan.

U Mariupolju više nije radio niti jedan ukrajinski radio ili TV signal. Jedini radio koji ste mogli uhvatiti emitirao je ruske laži - govorili su kako Ukrajinci stanovnike drže kao taoce, pucaju na zgrade, razvijaju kemijsko oružje... Propaganda je bila toliko jaka da su neki ljudi s kojima smo razgovarali povjerovali u to, unatoč dokazima koje su vidjeli vlastitim očima.

Dana 11. ožujka nazvao nas je naš urednik i pitao možemo li pronaći žene koje su preživjele zračni napad na rodilište kako bismo dokazali njihovo postojanje. Shvatio sam kako je naša snimka morala biti dovoljno snažna da izazove odgovor ruske vlade. Našli smo ih u bolnici na prvoj crti bojišnice, neke s bebama, a neke u trudovima. Saznali smo i da je jedna žena izgubila bebu, a potom i vlastiti život. Popeli smo se na sedmi kat kako bismo poslali video. Gledali smo kako se tenk s oznakom 'Z' kotrlja uz bolnički kompleks. Bili smo okruženi - deseci liječnika, stotine pacijenata i mi.

Ukrajinski vojnici koji su štitili bolnicu nestali su. A put do našeg kombija, s našom hranom, vodom i opremom, prekrio je ruski snajperist koji je već pogodio liječnika koji je izlazio van iz bolnice. Sati su prolazili, u mraku smo slušali eksplozije, a onda su vojnici došli po nas. No nisam se osjećao kao da sam spašen. Činilo mi se kao da nas samo premještaju iz jedne opasnosti u drugu. Nigdje u Mariupolju više nije bilo sigurno. Možete umrijeti u svakom trenutku. Vojnicima sam bio nevjerojatno zahvalan, ali osjećao sam se tupo. Sramio sam se što odlazim.

Nagurali smo se u Hyundai s tročlanom obitelji i krenuli. Oko 30.000 ljudi napustilo je Mariupolj toga dana. Ljudi su bili nervozni, vrištali su jedni na druge. Svake minute preletio bi još jedan zrakoplov, opet zračni napad. Tlo se treslo. Prešli smo 15 ruskih kontrolnih točaka. Moje nade da će Mariupolj preživjeti polako su nestajale. Shvatio sam da se ukrajinska vojska neće uspjeti probiti do grada.

Sunce je već zalazilo kad smo stigli do mosta koji su Ukrajinci uništili kako bi zaustavili rusko napredovanje. Stražari na kontrolnoj točki broj 15 govorili su ruski s grubim kavkaskim naglaskom. Dok smo se zaustavljali kraj 16. točke, začuli smo glasove. Ukrajinske glasove. Osjetio sam ogromno olakšanje. Jedna majka koja je stajala ispred auta briznula je u plač. Bili smo vani. Bili smo posljednji novinari u Mariupolju. Sad ih ondje više nema.

Još uvijek smo zatrpani porukama ljudi koji žele saznati sudbinu svojih najmilijih koje smo fotografirali i snimali. Pišu nam, očajno i intimno, kao da nismo stranci, kao da im možemo pomoći. U nedjelju su ukrajinske vlasti priopćile da je Rusija bombardirala umjetničku školu s oko 400 ljudi u Mariupolju. Ali mi tamo više ne možemo stići...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. lipanj 2022 12:18