Dopisnica New York Timesa iz Bejruta Vivian Yee svojoj redakciji nije uspjela poslati izvještaj o silovitim eksplozijama u libanonskom glavnom gradu u minutama nakon što su se one dogodile. Naime, i ona sama je bila jedna od žrtava detonacija koje su oštetile dobar dio ovog bliskoistočnog velegrada, u kojem ona živi protekle dvije godine.
Nakon nekoliko sati općeg meteža i neizvjesnosti, tijekom kojih njezina redakcija s njom nije uspijevala ni stupiti u kontakt, napisala je osobnu priču o danu kakav ni Bejrut, koji je prošao kroz izuzetno mnogo teških situacija, ne pamti, a koji ni ona sasvim sigurno nikada neće zaboraviti.
Naslovila ju je 'Bila sam oblivena krvlju i ošamućena. Neznanci iz Bejruta ponašali su se kao da smo prijatelji', a prenosimo je u nastavku.
Baš sam krenula pogledati video koji mi je prijateljica poslala u utorak poslijepodne uz poruku 'izgleda da gori luka' kad mi se cijela zgrada protresla, kao da ju je nešto prestravilo, nakon najdubljeg praska koji sam ikada čula. Uznemireno i naivno otrčala sam odmah do prozora, a zatim i natrag za radni stol da provjerim ima li kakvih vijesti.
Zatim je uslijedio mnogo veći prasak, ali ovoga puta se činilo kao da se sam njegov zvuk rasplinjuje. Komadići razbijenog stakla razletjeli su se posvuda. Bez ikakvog razmišljanja sakrila sam se pod radni stol.
Kad se činilo da se zemlja uz veliku škripu konačno prestala otvarati, u prvi mah nisam vidjela ništa od krvi koja mi je liptala niz lice. Nakon što sam isplakala krv, pokušala sam baciti pogled na svoj stan koji se u hipu pretvorio u ruinu. Žuta ulazna vrata su bila odbačena nasred kuhinjskog stola. Nisam mogla naći ni putovnicu, a kamoli neke cipele s malo debljim potplatom.
Kasnije, jedna mi je Bejrućanka ispričala kako su ljudi njezine generacije, odrasli tijekom 15-godišnjeg građanskog rata u Libanonu, odmah nakon prve detonacije instinktivno otrčali na svoje hodnike kako bi pobjegli od stakla za koje su znali da će se razbiti.
Ja nisam tako dobro utrenirana, ali Libanonci koji su mi pomogli u satima koji su uslijedili pokazali su mirnoću koja dira u srce, a koja je posljedica činjenice da su već prošli kroz toliko mnogo katastrofa. Gotovo svi oni su za mene bili potpuni neznanci, ali baš svaki od njih ponašao se prema meni kao da smo prijatelji.
Kad sam sišla u prizemlje, nastojeći izbjeći ogroman razbijeni prozor koji se opasno nakrivio nad stubište, moj kvart, inače pun predivne arhitekture starog Bejruta, izgledao je kao s fotografije nekog od ratova koje sam pratila izdaleka. Kao usta bez ijednog zuba.
Netko je naišao na motociklu i, vidjevši moje krvavo lice, povezao me. Kad nismo mogli više prići bliže bolnici jer su nam put blokirale hrpe automobila i razbijenog stakla, sišla sam s motora i nastavila pješice.
Činilo se da je svatko koga bih ugledala ili krvario iz otvorenih rana ili je bio sav u improviziranim zavojima. Svi osim jedne skockane žene u topu otkrivenih leđa koja je šetala psića na uzici. A samo sat vremena prije, svi smo bili šetali pse, provjeravali email ili kupovali namirnice. Samo sat vremena ranije, nije bilo krvi.
Kad sam došla pred bolnicu, zatekla sam starije pacijente kako ošamućeni sjede u invalidskim kolicima priključeni na infuziju. Jedna je žena ležala na tlu točno pred ulazom u razoreni hitni trakt, bila je sva crvena, jedva se micala. Bilo mi je jasno da ne primaju nove pacijente, ponajmanje nekoga tko je, u usporedbi s ovim ljudima, imao sreće kao ja.
Uočio me neki Youssef, posjeo me i počeo mi čistiti i prematati lice. Kad se uvjerio da mogu dalje sama, otišao je, a ja sam odlutala dalje, nastojeći se sjetiti u koju bih drugu bolnicu mogla pokušati otići.
Uto sam naletjela na prijatelja mog prijatelja, kojega sam prije toga vidjela tek nekoliko puta, a on mi je previo ostale rane. Posjekotine mi je dezinficirao libanonskim nacionalnim pićem arakom, žesticom s okusom anisa.
Njegov cimer je za to vrijeme, dok sam im ja ručnike mrljala vlastitom krvlju, čistio terasu njihova stana. - Ne mogu se sabrati ako nije čisto, pojasnio je.
Do tog trenutka nisam imala ni najmanjeg pojma što se uopće moglo dogoditi u Bejrutu. Netko je pričao da je u luci eksplodirao vatromet. Tek kasnije su libanonski dužnosnici potvrdili da je na mjestu eksplozija bila uskladištena ogromna količina eksplozivnih tvari zaplijenjenih prije nekoliko godina.
Mimoilazila sam se s drugim preživjelima, svi su hodali brže od vozila zaglavljenih u metežu. Tko god bi odavao dojam da je prošao bez ozljeda, od ostalih bi dobio usklik koji bi u grubom prijevodu značio 'Hvala Bogu, dobro si'.
I tako sve do kraja večeri. I nakon što su me kolege s posla pronašli, i nakon što mi je jedan vozač - zove se Ralph - u prolazu ponudio prijevoz do druge bolnice koja još prima pacijente, i nakon što sam na čelu dobila 11, a na nozi i po rukama još nekoliko šavova, svi su mi stalno ponavljali: Hvala Bogu, dobro si.
- Hvala vam, odgovarala sam im. Doista hvala, i ne samo na lijepim željama.