4. travnja, kad je njegov grad bio okružen sa svih strana, 16-godišnji David se ukrcao na autobus iz Mariupolja za Rusiju. Na pitanja ruskih vojnika odgovarao je točno ono što je mislio da bi željeli čuti, piše Guardian.
‘Kimao sam glavom i govorio: ‘Da, da, želim ići u Rusiju‘, kaže David. ‘Nije bilo moguće ići u Ukrajinu. Pa sam mislio otići u Rusiju i onda brzo prijeći u Bjelorusiju.‘
No kad je autobus u kojem je bio David stigao na odredište, grad u zapadnoj Rusiji, lokalne su ga vlasti poslale u dom za djecu jer je bio mlađi od 18 godina. Kazali su mu da mora ostati ondje dok ne postane punoljetan i oduzeli mu putovnicu.
David je osam mjeseci živio u ruskom domu za djecu iz kojega je naposljetku izašao zahvaljujući ogromnom trudu bivšeg voditelja omladinskog kluba, koji je pobjegao u Kijev drugog dana rata, te mreže ruskih volontera koji su, operirajući iz sjene, pomagali deportiranim Ukrajincima da napuste Rusiju.
David, koji nije želio otkriti svoje prezime, jedan je od nekoliko tisuća ukrajinske djece i tinejdžera za koje se vjeruje da su deportirani i odvedeni u Rusiju bez pratnje odraslih osoba. Za razliku od Davida, za većinu druge djece vjeruje se da su iz ukrajinskih sirotišta i njihova odredišta nisu poznata.
Prema javno dostupnim podacima Rusije, najmanje 4000 ukrajinske djece posvojile su ruske obitelji. Ukrajina kaže kako se takvi potezi Rusije mogu kvalificirati kao genocid jer se radi o nasilnom prebacivanju djece iz jedne nacionalne grupe u drugu.
Nadareni glazbenik
David je glazbeni izuzetno nadaren mladi čovjek i ima raspon glasa od čak četiri oktave. Ta je činjenica promakla njegovoj majci, no drugi su primijetili njegov glazbeni talent. On je tako postao jedino dijete u zboru koje je dobivalo honorar da pjeva u crkvi u Mariupolju.
Prije invazije, David se odselio iz stana svoje majke i živio kod različitih prijatelja. Njegova je majka bila teška alkoholičarka, a David se prisjeća kako je često prvo kupovala piće pa tek onda sve ostalo.
Dva dana prije invazije je David - s grupom svojih prijatelja iz mariupoljske LGBTQ zajednice - sudjelovao u pro-ukrajinskim demonstracijama. Na prosvjedu je David otpjevao ukrajinsku himnu, ali nije zadovoljan kako je to ispalo. Ipak kaže: ‘Ma nema veze, glavno je da sam je otpjevao.‘ Tri dana nakon invazije, ponovno je pjevao himnu na glavnom trgu u Mariupolju kad su Rusi već stigli na lijevu obalu rijeke Kalmius koja teče kroz grad.
‘Nakon 1. veljače u gradu više nije bilo struje i interneta i shvatio sam da je gotovo‘, kaže David. ‘Grad je već bio podijeljen. Ljudi s lijeve strane rijeke imali su nekoliko dana, ako ne i sati da pobjegnu. Ja sam živio na desnoj obali.‘
David kaže kako je dan prije invazije bio u kući svoje bake. Ostao je ondje sve do 8. ožujka - koji se u Ukrajini slavi kao Dan žena - kad je odlučio pokušati posjetiti majku koja ga je čekala. Granate su pada svuda uokolo. Grad je bio opkoljen i David kaže kako je krao po susjedstvu - kao i svi ostali - kako bi preživio.
Kad je stigao do svoje majke, ona je bila jako sretna što ga vidi, no ona je tada već počela živjeti s čovjekom kojeg David opisuje kao ‘kompletnog pro-ruskog šmokljana‘. Bile su dostupne samo dvije radio stanice, jedna pro-ukrajinska, a druga pro-ruska. Ova druga se slušala kad god je muškarac bio budan.
‘Nisam mogao spavati‘, kaže David. ‘Nisam mogao suspregnuti svoj bijes. Želio sam znati zašto to moramo slušati. Je*eni Vladimir Solovjov!‘, kazao je, misleći pritom na najistaknutijeg ruskog propagandista. David je opisao kako se propaganda promijenila u svega nekoliko dana. U početku su Ukrajinci bili dobri, a onda su svi iznenada postali nacisti koje je trebalo pobiti.
Njegova je majka rekla da slušaju rusku radio stanicu jer ‘oni govore istinu‘. Tada je počela optuživati Davida da je Ukrajinac, dok se ona izjašnjavala kao Ruskinja. David se nakon toga vratio baki, s kojom se otprije slagao u pogledu ruske propagande. Po ulicama i u dvorištima kuća mogli su se vidjeti leševi u različitim stadijima raspadanja.
Kad je David stigao do bake, ona je već bila na izmaku snaga. Umrla je dva tjedna nakon što je on napustio Mariupolj.
Evakuacija u Rusiju
U njihov dio grada ušli su ruski vojnici. Zaustavili su ga na ulici i natjerali da se skine u donje rublje i stane uz ogradu.
‘Pitali su me jesam li vidio ukrajinska vojnike‘, kaže David.
Ruske su vlasti počele ljudima nuditi evakuaciju i David je odlučio iskoristiti priliku. Mlada žena koja je sjedila s njim u autobusu pretvarala se da je njegova skrbnica dok su prilazili kontrolnoj točki i prolazili filtraciju. No u Rusiji mu je žena rekla da se ne može o njemu brinuti nakon čega je odveden u dom za djecu.
David je kazao zaposlenicima doma da se želi vratiti u Mariupolj. Pokušao je nazvati majku i nagovoriti je da dođe po njega, no ona je odbila.
Tijekom tog vremena, David je utjehu pronalazio u svojoj glazbi. Skriven u ormaru, snimio je dva albuma na mobitelu koji mu je bivši voditelj kluba za mlade poslao preko lanca ruskih volontera. Njegova je glazba miks tradicionalne ukrajinske glazbe s poezijom i elektronskom glazbom. U opisu albuma koji je objavio na internetu, David je napisao: ‘Nadam se da će u ovome uživati i oni koji ne vole folk glazbu. Nažalost, mene su deportirali baš kao i Tarasa‘ - misleći pritom na poznatog ukrajinskog pjesnika koji je zbog ukrajinskih nacionalističkih učenja bio prisiljen živjeti u Rusiji.
Dom za djecu bio je prilično depresivno mjesto, kaže David. Obroci, vrijeme koje su provodili vani i odlasci na spavanje bili su pažljivo isplanirani i bilo je vrlo teško pronaći neko vrijeme za biti sam. U ruskoj su ga školi stavili u razred s dvije godine mlađim učenicima kako bi mogao pohvatati rusku povijest i ostale aspekte ruskog kurikuluma.
David je vrlo jasno izražavao svoje pro-ukrajinske stavove i protivljenje invaziji, što se ljudima oko njega nije sviđalo. Maltretirali su ga. Jedan mu je dječak zaprijetio da će ga istući. ‘Uhvatio sam ga za ruku, stavio je na svoje lice i rekao mu da me udari.‘
Početkom listopada David je otkrio da bi mogli doći po njega ako njegova majka za to da odobrenje nekoj trećoj osobi. ‘Bio sam u šoku‘, kaže David. Zaposlenici doma za djecu su mu rekli da mu nisu ponudili tu opciju jer je, kako su kazali, Davidova majka prema njemu bila indiferentna.
Preko iste mreže ruskih volontera koji su mu dostavili mobitel, napravljen je plan da se Davida izvuče iz Rusije. Bili su potrebni tjedni da se Davidovu majku nagovori da ode do javnog bilježnika u Mariupolju kako bi potpisala pristanak, i ona je to naposljetku napokon učinila.
‘Prikupili su novac za bilježnika i sve ostalo. Doveli su me natrag u Ukrajinu posve besplatno‘, kaže David. Putovanje je trajalo tjedan dana. Na svakoj etapi puta pratili su ga novi volonteri koji su s njime proveli noć da bi se onda zaputili u novu dionicu putovanja.
David sada živi u jednom hostelu u Kijevu te planira snimiti treći album pod svojim umjetničkim imenom TRUFFIKSS. Na tom će albumu, kaže David, biti i živih instrumenata, a ne samo elektronike.