Matteo Renzi pozvan je u Kvirinalsku palaču sutra u 10.30, gdje će mu predsjednik Republike povjeriti mandat za sastav vlade. Nije mandat dobio ni sinoć, na kraju ekspresnih konsultacija predsjednika Giorgia Napolitana s predsjednicima parlamentarnih domova, bivšim predsjednikom Ciampijem, te vođama parlamentarnih stranaka i grupa, a ni danas. Napolitano je sebi uzeo dan za razmišljanje, iako je Renzi bio i ostao jedini zbiljski kandidat.
Iza njega stoji Demokratska stranka koja ima 52 posto mandata u Zastupničkom domu, 30 posto glasova na lanjskim izborima, a 25 posto u anketama – previše da bi netko drugi preuzeo inicijativu, ali pretanko za nametanje volje, kako je iskusio Bersani. U Senatu demokrati nemaju sami većinu.
Aritmetika vlasti nije jedina Renzijeva briga. U međuvremenu ga je ošinuo i Vatikan, iako se Crkvi pošao umiliti i time što je u Firenzi kao gradonačelnik dao sazdati groblje za fetuse, zasad jedino u Italiji. Svejedno je vatikanski Osservatore Romano komentirao da će Renzijeva vlada nositi „istočni grijeh“ izdaje Enrica Lette i stavljanja osobnih ambicija iznad interesa nacije. Avvenire, dnevnik Talijanske biskupske konferencije još je oštriji: veli da „nije trebalo otpustiti premijera Cirenca poput Enrica Lette da bi se razapela sva država“.
Ponetko pretpostavlja da Letta i neki njemu bliski neće glasati za povjerenje Renzijevoj vladi. Luigi Zanda, demokratski vođa u Senatu, na to je zaprijetio da bi u tom slučaju bili isključeni iz stranke. Možda, ali to ne bi oživjelo vladu i Italija bi se našla suočena s izborima za 50-70 dana, a to znači samo koji tjedan prije preuzimanja predsjedanja Evropskom unijom.
Manji je problem potpredsjednik Lettine vlade Angelo Alfano, vođa Novoga desnog centra, ali Napolitana je ipak zabrinulo što je Alfano u konsultacijama rekao da je njegov uvjet pismeni ugovor o programu vlade, po njemačkom uzoru. To je, naravno, samo dizanje cijene.
Bruxelles očekuje od talijanske vlade da striktno poštuje obaveze, pošto je tek ove godine izišla iz procedure pretjeranog deficita. A Renzi obećava prekid s dosadašnjom praksom, bez obzira što to značilo.
Napolitano – kome Ustav daje velike ovlasti u krizama Vlade odnosno Parlamenta (on imenuje i premijera, i ministre na njegov prijedlog, što znači da može i ne imenovati predloženoga, što se i te kako događalo) – u toj situaciji hoće garancije da će ministar ekonomije biti lojalan Bruxellesu i Frankfurtu, da će ministar vanjskih poslova biti evropeist (zato je sigurno da ostaje Emma Bonino), a nadasve da će Ministarsko vijeće imati dovoljnu većinu i tako jamčiti stabilnost.
Renziju će dati mandat tek kada mu mandatar bude mogao jamčiti te točke