Talijanski sajam političke taštine kulminirao je u petak doslovce do posljednje sekunde. Tada je udarac gonga u studiju televizijske mreže La7 označio ponoć, početak dana šutnje uoči nedjeljnih parlamentarnih izbora, i prekinuo u zadnjoj riječi zadnjega gosta, Mattea Salvinija, vođu ksenofobne Lige (pun naziv: Liga za premijera Salvinija, članica evropske suverenističke stranke Identitet i demokracija).
Subotnja šutnja je, naravno, posve prividna. Sve što je rečeno u petak prevalilo se u dnevne novine, radijske i televizijske vijesti, dakako i na portale, ležeći kao olovna kapa nad moždanima milijuna talijanskih birača, barem onih koji kane sutra eventualno biti i glasači. I suodlučivati tko će sve ući u novi, suženi Parlament Republike.
Birališta su u nedjelju otvorena od 7 do 23. Minutu kasnije znat ćemo rezultate izlaznih anketa, četvrt sata kasnije bit će objavljene prve projekcije (iskustvo kaže da mogu pogriješiti za 1-2 posto). Prekasno za tiskane novine od ponedjeljka (davno su minula vremena kad se posljednje izdanje zaključivalo u 2 u noći), u pravi čas za portale (koji u nas odlaze spavati oko ponoći).
Pobijedi li Desni centar - kao što su jasno najavile predizborne ankete - čini se jasnim da će Giorgia Meloni biti premijerka. Tvrdi da pozicije u vladi i javnoj upravi neće dati privrženima nego kompetentnima. Dodajmo: pod uvjetom da joj to dopuste saveznici Salvini i Berlusconi (s Tajanijem).
I u talijanskoj praksi je običaj ucjenama uvjetovati partnera u političkoj vlasti, nije to samo odlika drugih.
Svetkovina demokracije
Izbori su, reče banalno netko, svetkovina demokracije. U hrvatskome je pak netko, neupućen u vlastiti jezik, ostavio englesku imenicu koju nije shvatio, pa napisao da su izbori festival demokracije. Kad je Italija posrijedi, taj neuki netko gotovo da je slučajno pogodio. Petak je bio nalik festivalu u Sanremu: svaki je solist interpretirao svoj estradni broj, manje ili više harmonično, manje ili više melodiozno, uresivši se retoričkim šljokicama, providjevši svoj nastup zvučnim i svjetlosnim efektima.
Svi politički vođe čije stranke pretendiraju na više od pet posto glasova jučer su održali završne mitinge, a zatim su – svaki u pola sata – prodefilirali pred Enricom Mentanom, urednikom informativnog programa La7, koji ih je, uljudno i blagoglagoljivo, ali usredotočeno, propitivao i o onome što su na mitinzima izbjegavali barem kao đavo krštenu vodu. Prije Salvinija došli su: Giorgia Meloni (Braća Italije, predsjednica Evropske konzervativne i reformističke stranke), Enrico Letta (Demokratska stranka, Stranka evropskog socijalizma), Giuseppe Conte (PoKret 5 zvjezdica, izvan evropskih stranaka), Carlo Calenda (Treći pol).
Na Mentanin izravan upit Meloni je rekla da njen model, bude li premijerka, neće biti Orbánova Madžarska, nego Kaczyńskijeva Poljska. Sada znamo. A otprije znamo da će nastojati izmijeniti Ustav tako da predsjedničkim sustavom zamijene parlamentarni – kao i u Turskoj, Rusiji, po Africi, ali prvenstveno u dvjema Amerikama. ¡Aquí tienes! (hrvatski: eto vam na!)
Znamo otprije još nešto: kako su podijeljeni glasači Desnog centra i Lijevog centra. Naime, od 20 talijanskih oblasti, u njih 15 na vlasti je Desni centar, u raznim omjerima. S druge strane u otprilike 80 posto najvećih gradova gradonačelnici su iz redova Lijevog centra, ponajprije iz Demokratske stranke (za koju zato zlobno kažu da vlada samo u zonama ograničenoga gradskog prometa). Za Lijevi centar glasa gradska buržoazija, etablirana, uglavnom više obrazovana. Ljevičari su periferiju prepustili desnici. Odnosno, siromašniji slojevi su izgubili nadu i povjerenje u ljevicu, pa se, žrtvovani u krizi, okreću radikalnoj desnici, kao i prije stotinjak godina.
Katolički lideri
Od petero intervjuiranih u studiju La7 samo su deklarirano katolički lideri Meloni (radikalna desnica) i Letta (umjerena socijalna ljevica) iznijeli jasne projekcije za sljedećih pet godina, u poreznoj politici, zapošljavanju, privrednom rastu i tako dalje. Prenositi ih ovdje hrvatskoj publici bilo bi dosadno.
Osobni je dojam potpisanog izvjestitelja da su njihove pozicije u pogledu konkretnih političkih poteza međusobno bliže nego ostalih pretendenata, pa i zato što su iznesene u realističnim granicama, za razliku od ostalih troje, te Silvija Berlusconija (Forza Italia, Evropska pučka stranka), koji su ispaljivali teško ostvariva obećanja, utoliko lakše ukoliko su bili svjesniji da neće doći na čelo vlade. Poput Ezopova magarca u lavljoj koži Calenda se nije ni pravio da će biti premijer, tvrdeći da će u Palaču Chigi vratiti nigdje kandidiranoga Marija Draghija – ali on i njegov pajdaš u Trećem polu Matteo Renzi tvrde da će baš ta njihova koalicija iz nužde biti najjača na izborima 2027. Živi bili, pa makar i to vidjeli.
Također je osobni dojam da Talijani neće birati na temelju izbornih obećanja. Dio njih će disciplinirano glasati za stranku za koju navijaju od stoljeća dvadesetoga, ali najviše njih će, kao i na nekim prethodnim izborima, glasati za nekakvu promjenu, samo da nisu više koji jesu sada. I tako svaki izbori iz uzavrela lonca nezadovoljstva izbace na površinu novi slanutak, koji zatim potone u vrtlog.