Viktor Trumbetaš diplomirao je vojnu povijest i međunarodne odnose te magistrirao sigurnosne studije na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji. Uz međunarodno iskustvo i znanje nekoliko stranih jezika, bavi se analizama geopolitičke i vojne tematike.
Svijet strepi pred ekranima gledajući najveće izraelske masovne udare po iranskoj nuklearnoj infrastrukturi u povijesti, kao i iranske osvetničke udare dronovima i balističkim raketama po Izraelu.
Dok se puno i naširoko priča o iranskom nuklearnom programu i oružju za masovno uništenje, Izrael ostaje enigma među nuklearnim silama. Ne zato što mu nedostaje nuklearna moć, već zato što o njoj gotovo ništa službeno nije potvrđeno.
Izraelski nuklearni arsenal već je desetljećima obavijen velom tajne. Izrael nikada nije potvrdio ni demantirao njegovo postojanje, a službena politika ostaje strogo dvosmislena.
U nedostatku javnih izjava, informacije dolaze prvenstveno iz satelitskih snimki nuklearnih objekata i rijetkih svjedočanstava bivših zaposlenika - zviždača poput Mordechai Vanunua koji su navodno sudjelovali u razvoju vojnog nuklearnog programa.
Rad na nuklearnom oružju započeli davno
Prema dostupnim povijesnim izvorima i deklasificiranim dokumentima američkih obavještajnih službi, izraelski istraživački rad na nuklearnom oružju započeo je ubrzo nakon proglašenja neovisnosti 1948. godine.
Vojni aspekt programa kulminirao je, kako se vjeruje, netom prije Šestodnevnog rata 1967., čime je Izrael postao šesta država na svijetu koja je razvila nuklearno oružje.
Iako bez službene potvrde, u međunarodnim se krugovima gotovo konsenzualno prihvaća da je nuklearni kapacitet Izraela rezultat i vanjske pomoći, posebno od strane Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.
Vojni nuklearni program Izraela razvio se još u vrijeme kada su sve svjetske sile imale aktualne razvoje nuklearnih programa, poput Indije ili recimo Irana, tada pod SAD-u prijateljski nastrojenim šahom Mohammedom Rezom Pahlavijem.
Izraelski (ne)službeni stav oko nuklearnog oružja jest da ga nikada ne bi prvi upotrijebili te da se nuklearno oružje koristi isključivo kao sredstvo odvraćanja neprijatelja Izraela.
U tom kontekstu, oružje bi bilo korišteno samo u situaciji kada je opstanak države neposredno ugrožen, ili kao odgovor na napad neprijatelja oružjem za masovno uništenje - bilo kemijskim, biološkim ili eventualno nuklearnim.
Ovakav stav, premda kontroverzan, mnogi analitičari smatraju ključnim razlogom zašto je Bliski istok, usprkos brojnim krizama, izbjegao totalni rat još od 1973. godine.
PROČITAJTE VIŠE Iranski vrhovni vođa odgovorio Trumpu
Današnja situacija gledajući što se događa unutar Izraela - prvenstveno u Gazi i sada s Iranom de facto zatiče ratno stanje, ali još uvijek se sve susjedne zemlje suzdržavaju od direktne invazije na Izraelski teritorij. Postojanje nuklearnog arsenala, čak i bez službenih priznanja, nameće novu vrstu ravnoteže snaga i djeluje kao faktor odvraćanja koji je barem dosad sprječavao eskalaciju sukoba i posezanje za Izraelskim teritorijem.
Između 90 i 100 bojevih glava
Iako izraelska vlada nikada nije službeno potvrdila posjedovanje nuklearnog oružja, brojni pokazatelji upućuju na to da država Izrael raspolaže razvijenom i razgranatom nuklearnom infrastrukturom. Ključne lokacije koje se povezuju s tim programom uključuju postrojenje u Dimoni, gdje se nalazi nuklearni reaktor i pogon za preradu plutonija, te istraživački centar Soreq, poznat i kao ‘izraelski Los Alamos‘, koji se bavi razvojem i dizajnom nuklearnog oružja.
Nadalje, tu su i testna raketna baza Palmachim, gdje se ispituju rakete sposobne za nošenje bojevih glava, te objekti poput Yodefata, Be’er Yaakova i Kefar Zekharye, u kojima se odvijaju aktivnosti sklapanja, proizvodnje i skladištenja nuklearnog naoružanja.
Skladišni kapaciteti protežu se sve do istočne Galileje, gdje se u Eilabunu nalazi jedno od deponija nuklearnog oružja. Prema dostupnim procjenama, izraelski arsenal uključuje balističke projektile Jericho I i Jericho II, kao i taktičko nuklearno naoružanje u obliku artiljerijskih granata kalibra 175 i 203 mm.
Procjenjuje se za se broj izraelskih bojevih glava kreće između 90 i 100 komada, a da nuklearnog materijala ima za još nekoliko puta toliko.
Važno je naglasiti da Izrael nije potpisnik nijednog od glavnih međunarodnih sporazuma o neširenju oružja za masovno uništenje, uključujući i Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), čime dodatno održava politiku dvosmislenosti o svom nuklearnom statusu.
Izrael sudjelovao u širenju nuklearnog oružja
U tom kontekstu suzdržavanja Izraela od pristupanju NPT-u, postoje ozbiljne indicije da je Izrael sudjelovao u širenju nuklearnog oružja i to drugih zemalja. Naime, radi se o također nikada javno potvrđenom slučaju razvoja nuklearne bombe Južne Afrike pod apartheidskom vlašću.
PROČITAJTE VIŠE Što je to sinoć palo na Izrael? Protuzračna obrana kao da ne postoji
Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina Južna Afrika je razvijala nuklearno oružje uz dugoročnu pomoć Izraela, unatoč zabrani koju je nametnula Rezolucija 418 Vijeća sigurnosti UN-a.
Prema nekim izvorima, 1977. godine došlo je do razmjene tricija i uranija između dviju zemalja, a Izrael je kasnije pomogao i u razvoju balističkih projektila RSA-3 i RSA-4 koje su slične izraelskim raketama Shavit i Jericho.
Također se nagađa da je postignut sporazum o prijenosu vojne tehnologije i proizvodnji nuklearnih bombi. Tu vrijedi spomenuti i nikad realizirani sporazum o prodaji Južnoj Africi taktičkih nuklearnih bojevih glava kalibra 175 mm i 203 mm koji je naišao na otpor znanstvene zajednice Dimone, koja nije željela dijeliti ono što se u to vrijeme smatralo najsuvremenijom izraelskom tehnologijom.
Pojava dvostrukog bljeska iznad Indijskog oceana 1979. godine poznatijeg kao ‘Incident Vela‘, zabilježenog američkim satelitom, izazvala je sumnje u nuklearni test, vjerojatno izveden u suradnji Južne Afrike i Izraela, iako nikada nije službeno potvrđen.
Prema članku objavljenom 2000. godine u britanskom Guardianu, visoki zapovjednik Južnoafričke mornarice Dieter Gerhardt (inače osuđen za špijunažu u korist Sovjeta) otkrio je da je Izrael 1974. godine pristao naoružati osam projektila Jericho II za Južnu Afriku – i to ‘posebnim bojevim glavama‘.
U pozadini tog sporazuma stajao je tajni vojni dogovor između tadašnjeg izraelskog ministra obrane Shimona Peresa (kasnije izraelskog predsjednika) i južnoafričkog ministra obrane P. W. Bothe. Strogo povjerljivi zapisnici tog sastanka otkrivaju da je ‘ministar Botha izrazio interes za ograničen broj jedinica projektila ‘Chalet‘, ali pod uvjetom da su dostupne ‘odgovarajuće bojeve glave‘.
U dokumentu se dalje navodi da je ‘ministar Peres rekao da su odgovarajuće bojeve glave dostupne u tri veličine‘. Vjeruje se da se te ‘tri veličine‘ odnose na konvencionalno, kemijsko i nuklearno naoružanje. Korištenje eufemizma ‘odgovarajući teret‘ (eng. correct payload) ukazuje na izraelsku osjetljivost oko nuklearne teme – takva formulacija ne bi bila potrebna da se radi samo o konvencionalnom oružju.
Memorandum britanskog diplomata Armstronga dodatno pojačava sumnje, ističući kako je interes Južne Afrike za projektile Jericho postojao isključivo zbog njihove sposobnosti da isporučuju nuklearne bojeve glave.
Budući da su Južnoafrikanci već imali sposobnost sastavljanja drugih vrsta bojevih glava (konvencionalne i kemijske), jedini teret koji im je mogao trebati iz Izraela bile su upravo – nuklearne bojeve glave.
U konačnici, dogovor nije realiziran, djelomično zbog visokih troškova, ali i zato što bi svaki takav sporazum morao biti odobren od strane izraelskog premijera, što nije bilo zajamčeno.
Dugotrajni arapsko-izraelski sukob
Izraelsko nuklearno odvraćanje može se objasniti kroz prizmu dugotrajnog arapsko-izraelskog sukoba. Izrael se gotovo 80 godina, od proglašenja neovisnosti 1948. godine, nalazi u više-manje trajnom sukobu sa svojim susjedima. U takvom okruženju, izraelske vlasti shvaćaju da će njihova egzistencija i sigurnost uvijek biti izloženi prijetnji od strane arapskih susjeda, koji su im bili otvoreno neprijateljski nastrojeni.
PROČITAJTE VIŠE ‘Amerikanci su obmanuli Irance, a Rusija i Kina su ih ostavili na cjedilu‘
Iako su postigli vojne pobjede u ratovima 1948. i 1956. koristeći konvencionalno oružje, ti uspjesi nisu jamčili kraj budućih ratova niti sigurnost države. Zbog toga su se izraelski čelnici odlučili za razvoj nuklearnog oružja – ne kao sredstva napada, već kao strateški alat odvraćanja. Samo njegovo postojanje i mogućnost upotrebe u slučaju ozbiljne prijetnje državnom opstanku bilo je dovoljno da spriječi protivnike u pokušaju zauzimanja izraelskog teritorija.
Unatoč tome, Izrael je sudjelovao u nekoliko ratova i nakon što se saznalo da posjeduje nuklearno oružje. No, upravo je ta činjenica ograničila opseg sukoba, posebice tijekom Jomkipurskog rata 1973. godine.
Tada su Egipat i njegovi arapski saveznici započeli rat protiv Izraela, ali su borbe uglavnom bile ograničene na područja Sueza, Sinaja i Golanske visoravni – teritorija koje je Izrael prethodno okupirao.
Egipatske snage nisu napredovale prema Jeruzalemu ili Tel Avivu, iako su, zahvaljujući iznenadnom napadu, imale povoljan položaj za to. Objašnjenje takve odluke leži u vjerojatnosti da je Egipat bio svjestan izraelskog nuklearnog arsenala i mogućnosti da bi konvencionalni poraz Izraela mogao rezultirati nuklearnim udarom na Kairo, Aleksandriju ili Asuansku branu. Izraelske bombe bile su pripremljene za upotrebu - Operacija Samson, a taj razvoj događaja mogao je biti ključni razlog zbog kojeg je egipatski predsjednik Anwar El Sadat odlučio krenuti putem diplomacije, što je rezultiralo Mirovnim sporazumom između Egipta i Izraela 1979. godine. Od tada, dvije zemlje nisu ponovno ratovale.
Nitko više ne pokušava uništiti Izrael
Nadalje, od otkrića da je Izrael razvio nuklearno oružje i završetka Jomkipurskog rata ranih 1970-ih, nijedna susjedna država nije pokrenula ozbiljnu vojnu ofenzivu s ciljem uništenja izraelske države.
Pustim verbalna prepucavanja i prijetnje lidera jedne ili druge strane. Sukobi koji su uslijedili nakon 1973. godine bili su ograničeni vojne naravi, usmjereni na neutralizaciju sigurnosnih prijetnji iz susjednih zemalja ili na unutarnje napetosti s palestinskim organizacijama.
Ti se sukobi više mogu promatrati kao dugotrajne domaće ili međunarodne pobune, poput izraelske intervencije u libanonskom građanskom ratu 1982. godine s ciljem protjerivanja PLO-a, ili ratova u pojasu Gaze tijekom 2000-ih.
Unatoč nasilju, nijedna od tih situacija nije predstavljala ozbiljnu prijetnju opstanku izraelske države. U tom kontekstu, nuklearno odvraćanje dosad je odigralo jednu od ključnih uloga u sprječavanju eskalacije većih međudržavnih sukoba.
Postojanje oružja i visoka vjerojatnost njegove upotrebe usmjerili su i Izrael i njegove protivnike prema pregovaračkom stolu, što je rezultiralo nizom diplomatskih sporazuma s dugoročnim mirovnim učinkom.
Međutim, Hamasova operacija ‘Al Aksa‘ započeta prije skoro dvije godine je iz temelja prodrmala Izrael i ozbiljno poljuljala stabilnost države čiju cijenu najviše krvavo plaćaju stanovnici Gaze.
Tom akcijom je započeta regionalna spirala nasilja s obje strane koja se čas prelijeva s jednog teritorija na drugi. Izraelska intervencija i invazija Libanona krajem 2024. godine, razbijanje Hezbolaha, zatim trenutačni Izraelski preventivni napadi na iransku nuklearnu infrastrukturu i iranska odmazda su dovele cijelu regiju u ratno stanje koje traje već skoro dvije godine.
Napad na Iran nije prvi te vrste
Izraelski napadi na Iran koji se trenutačno odvijaju nisu jedini izraelski pokušaji slamanja suparničkih nuklearnih programa. Izrael je i prije poduzimao samoinicijativne preventivne akcije kako bi spriječila razvoj takvih prijetnji, poput operacija ‘Opera‘ 1981. napadajući reaktor Osirak i ‘Outside the Box‘ iz 2007. kada je Izraelsko ratno zrakoplovstvo bombardiralo potencijalno nuklearno postrojenje u Siriji pri čemu je navodno poginulo nekoliko sjevernokorejskih savjetnika.
PROČITAJTE VIŠE Trumpova nuklearna opcija, donosi odluku od koje su Obama i Biden zazirali
Ovakve ‘preventivne‘ operacije izazivaju kontroverze u javnosti jer se naizgled dopušta jednoj strani da izvodi na vlastitu ruku ozbiljne vojne akcije protiv drugih država i pri tome ne snose posljedice ili osudu međunarodne zajednice kakvu bi na primjer neke druge države dobile, da su se odlučile na takvo nešto.
Ali to je već domena visoke politike i tajne diplomacije. Isto to vrijedi i za proliferaciju nuklearnog oružja, čin za koji su na primjer Iran ili Sjeverna Koreja ozbiljno ‘nagrabusili‘ s međunarodnim osudama i sankcijama - Quod licet Iovi, non licet bovi!
Ostaje pitanje kako bi međunarodna zajednica, osobito SAD i Velika Britanija, reagirala u slučaju izraelske upotrebe nuklearnog oružja. Bez sumnje, Izrael bi pretrpio ozbiljne posljedice, a Bliski istok vjerojatno upao u totalno još goru katastrofu, jer kako kaže poslovica - ‘Ništa nije tako loše da ne može biti gore‘.
Iako je nuklearno odvraćanje umanjilo učestalost konvencionalnih međudržavnih ratova koji su uključivali Izrael, evolucija sukoba u 21. stoljeću, prvenstveno u odnosu Irana i Izraela, putem korištenja posrednika i proxy igrača na veliko i razvoja raketne i dronovske tehnologije, donijela je nestabilnost i pružila mogućnost eskalacije sukoba na novoj razini gdje se prijetnje više ne manifestiraju kroz klasične vojne invazije, već kroz sofisticirane napade iz zraka, cyber-operacije i djelovanje paravojnih skupina uz potporu stranih država.
Time je priroda sigurnosnih izazova postala nepredvidivija i difuznija, a sposobnost nuklearnog odvraćanja sve manje djelotvorna u sprječavanju tih oblika sukoba. U tom kontekstu, izraelska strategija odvraćanja suočava se s novim testovima - ne više samo u vidu očuvanja teritorijalnog integriteta, već i u osiguravanju kontrole nad hibridnim prijetnjama koje dolaze s više strana istovremeno. Budućnost regionalne stabilnosti stoga više neće ovisiti samo o nuklearnoj moći, već o sposobnosti prilagodbe sigurnosnoj dinamici novog doba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....