Dogodilo se neizbježno, katalizirano katastrofalnom odlukom američkog predsjednika Donalda Trumpa da istupi iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu: Teheran je napao izraelske snage. Uslijedio je moćan izraelski odgovor na iranske položaje u Siriji.
Situacija je izuzetno zabrinjavajuća jer je riječ o prvom izravnom sukobu dviju najvećih vojnih sila u regiji, koje ne priznaju jedna drugu, pri čemu Iran smatra da Izrael u ovom obliku ne bi trebao niti postojati. Izraelski udar na Siriju je najsnažniji od rata 1973., dakle jači od napada na sirijsku nuklearnu elektranu u gradnji 2007. godine.
Potvrđen napad Kudsa
Vijest je sljedeća: iranske snage na sirijskoj strani Golanske visoravni ispalile su oko 20 raketa na izraelske ciljeve na toj strateškoj visoravni, izvijestio je glasnogovornik izraelskih vojnih snaga pukovnik Jonathan Conricus.
Dodao je kako je potvrđeno da je riječ o projektilima snaga Kuds, elitnih jedinica Iranske revolucionarne garde kojima zapovijeda Kasem Sulejmani.
Prema riječima pukovnika Conricusa, Izrael je presreo “nekoliko” raketa i na njegovoj strani nije bilo žrtava ni ozbiljnije štete na ciljanim lokacijama. Nakon toga je uslijedila izraelska odmazda u kojoj su zrakoplovne snage napale niz iranskih vojnih postrojenja u Siriji, među kojima su: obavještajni centri (izraelska vojska ih naziva “radikalna osovina”) koji povezuju Iran, Siriju, libanonski Hezbolah i palestinski Hamas; niz logističkih centara; brojna spremišta oružja i streljiva te iranski lanseri s kojih su ispaljene rakete na Gazu.
Izraelska vojska izdala je priopćenje: “Ova iranska agresija je još jedan dokaz skrivenih namjera iza uspostave iranskog režima u Siriji i prijetnje koju to predstavlja za Izrael, ali i regionalnu stabilnost”.
Plan neće proći
Izraelska vojska, kojom zapovijeda general Gadi Eizenkot, poručila je “urbi et orbi” kako “neće dopustiti da se taj plan ostvari”. Odgovorom na iranski napad pokazali su da to nisu bile prazne riječi, nego da su i te kako spremni višekratno snažnije odgovoriti na svaki od napada.
Jeruzalem je o svojim planovima napada izvijestio Rusiju kako ne bi došlo do slučajnog stradavanja njihovih vojnika. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu u utorak je u Moskvi razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Jeruzalem se nadao da bi Rusija mogla odigrati ključnu ulogu posrednika te svojom snagom - treba podsjetiti da je iransko-sirijska vojska u jesen 2015. godine bila na rubu poraza te da je sadašnju situaciju, u kojoj Damask kontrolira većinu Sirije, omogućilo izravno rusko uključivanje u sukob (jasno da to Moskva nije napravila iz altruizma, nego kako bi sačuvala dvije čvrste uporišne točke na Mediteranu: pomorsku luku Tartus (o ruskoj luci na Sredozemlju maštao je još Petar Veliki) te zračnu Hmejmim) - ograničiti ambicije Irana. A iz Irana u četvrtak nije bilo nikakvih informacija vezanih za napad, pa čak ni uobičajenih optužbi na račun “cionističkog režima” (kako Teheran službeno naziva Izrael) i njegove agresije na Siriju, što je bila redovita praksa nakon svakog od izraelskih udara u toj zemlji. Nije stoga isključena opcija da je riječ o napadu koji je inicirala Revolucionarna garda kako bi izazvala kaos na Bliskom istoku te ga iskoristila za rušenje predsjednika Hasana Rohanija i bilo kakve ideje da se nuklearni sporazum sačuva u dogovoru s Rusijom, Kinom i EU.
Povlašten položaj
Garda je svjesna da jačanje Rohanija u odnosu na vrhovnog religijskog vođu Alija Hamneija predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovim ekonomskim interesima te povlaštenom položaju koji imaju u iranskom društvu.
Nije stoga slučajno što je iranski napad oštro osudila njemačka kancelarka Angela Merkel čija je vlada među prvima otvorila veze s Teheranom nakon ukidanja sankcija 2015. godine. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov pozvao je Iran i Izrael da ne pokreću poteze koji bi mogli pokrenuti spiralu nasilja, a slično je poručio i francuski predsjednik Emmanuel Macron.
Izraelska je vojska potvrdila da su iranske ofenzivne snage u Siriji nakon ovog napada vraćene nekoliko mjeseci unatrag, ali će sve snage i dalje biti u maksimalnom stanju pripravnosti jer su provokacije i dalje moguće. Ministar obrane Avigdor Lieberman rekao je kako se nada da je “ovo poglavlje zatvoreno te da su svi izvukli pouku”. Iz izraelske su vojske potvrdili da oni ne žele nastavak sukoba.
“Izraelci nisu zainteresirani za sukob s Iranom”, izjavio je Norman Roule, dugogodišnji operativac CIA-e zadužen za Bliski istok, za portal The Cipher Brief. “No, Izraelci ne mogu tolerirati da se u Siriji postave sustavi projektila zemlja - zemlja usmjereni prema Izraelu i zato će nastaviti ono što su i dosad redovito radili: nastojat će uništiti ova postrojenja prije nego što postanu operativna”.
Prijetnja ostaje
Iran će, prema njegovu mišljenju, i dalje predstavljati prijetnju. “Iranska je moć ograničena na nekoliko propalih država sa snažnom šijitskom zajednicom, a to su Jemen, Sirija, Irak i Libanon. Ne očekujem da bi Iranci ostvarili točke uporišta u drugim zemljama, ali oni imaju snagu za poduzimanje terorističkih i kibernetičkih operacija protiv naftne i druge infrastrukture u regiji, uključujući i Izrael.”
Izrael bi se mogao naći pod udarom s čak tri strane
Jedan od ključnih strateških problema Izraela je ranjivost s više točaka. Iako su Egipat i Sirija u ratu 1973. godine naučili da ni izravni napad iz dva smjera nije dovoljan da se pobijedi Izrael, geopolitička situacija sada se bitno promijenila. Izrael je napustio pojas Gaze i predao ga Palestincima 2005. godine, no umjesto da ondje počne gradnja buduće Palestinske Države, militantni pokret Hamas protjerao je pripadnike palestinskog Fataha i preuzeo vlast. Počeo je s terorističkim napadima na Izrael koji su doveli do dva rata. Hamas je pozvao da se 15. svibnja krene u veliki marš prema Izraelu kako bi se “došlo do posjeda predaka koji su protjerani”, a lider pokreta Jahja Sinvar izjavio je kako su tisuće Palestinaca spremne poginuti u maršu.
Veliko je ipak pitanje kakav će biti odaziv i hoće li doći do ozbiljnijih sukoba koji bi mogli prerasti u rat. Naime, isti je dan najavljeno i premještanje američke ambasade u Jeruzalem, što bi moglo izazvati ozbiljne palestinske prosvjede u tom gradu. Palestinci smatraju da bi Istočni Jeruzalem trebao biti glavni grad njihove buduće države.
Ključni je problem što su Palestinci trenutačno bez snažnog vodstva: lider Palestinske samouprave Mahmud Abas je star, Hamas nikad nije kontrolirao, a i u Fatahu se samo priča o njegovu nasljedniku. Izraelu tako prijeti Hamas s juga, ali i radikalni Palestinci sa Zapadne obale. No, oni su bitno manji problem.
Pravi je protivnik na sjeveru, i to je Hezbolah. No, oni su sada zabavljeni formiranjem nove vlasti nakon izbora prošli vikend te su i dalje snažno angažirani u Siriji. Jedini rat koji je Izrael vodio a da u njemu nije pobijedio, bio je u ljeto 2006. godine s Hezbolahom i završio je primirjem, sportskim rječnikom rečeno neriješeno.
Otad je Hezbolah očvrsnuo u sirijskom ratu, dobio dodatno naoružanje i obuku od Irana te je najveća sigurnosna prijetnja Izraelu sa sjevera. Strateška noćna mora za izraelske generale tako glasi: ljudski marš Hamasa prema granici, napad Fataha u Jeruzalemu te udar Hezbolaha.
U tom bi se slučaju i moćni izraelski ratni stroj našao u teškoćama. No, to bi značilo uključivanje SAD-a na strani Izraela i eskalaciju krize. Prava noćna mora.
Golanska visoravan - kritična točka Bliskog istoka
- Plato između Izraela i Sirije iznad Galilejskog jezera, dug 65 kilometara i širok 25 kilometara. Na jugu je visoka 700 metara, na sjeveru do 1200 metara. Oko 1150 km² s oko 40.000 stanovnika, židovski doseljenici, Druzi
- Riječ je o ključnoj strateškoj točki prostora juga Sirije, Libanona, Izraela i Jordana jer kontrolira vodu rijeke Jordan
- Izrael ju je okupirao u ratu 1967. godine, dio je izgubio u Yomkipurskom ratu 1973., ali i dalje kontrolira većinu područja. Aneksiju je objavio 1981. godine, ali ona nije međunarodno priznata
- Između Izraela i Sirije je “ničija zemlja” na kojoj se nalazi 1100 plavih kaciga koje su sprečavale da dođe do sukoba Sirije i Izraela