Statistika je poražavajuća. Na svim razinama i posvuda. Primjerice, u SAD-u, američki građani prema nekim procjenama u samo jednoj sekundi ispiju 1500 plastičnih bočica za vodu te njih 80 posto, iako se one mogu reciklirati, bace u običan koš za smeće. Ili nama mnogo bliže, europski kontinent - jeste li znali da prosječan europski građanin u godinu dana baci čak 174 kilograma ambalaže, dakle plastike, papira i kartona te stakla... Gdje su tek ostaci hrane, tekstil, elektronika, namještaj...
Da, brojke su zastrašujuće i mogli bismo ih nabrajati unedogled. No u ovom smo se tekstu odlučili za drugačiji pristup - baviti se onim što svatko od nas može učiniti u svom svakodnevnom životu kako bi barem malkice poboljšao situaciju. Rješenje dolazi u obliku engleskog termina "zero waste", odnosnu u prijevodu "nula otpada".
No što točno taj izraz podrazumijeva?
Riječ je o terminu koji posljednjih desetljeća postaje sve popularniji. Prema uvriježenoj definiciji, radi se o skupu načela koja se fokusiraju na prevenciji nastanka otpada tako da se ohrabruje redizajn životnog ciklusa proizvoda da se oni nanovo i iznova koriste i da ne završe na smetlištu. Ili u idealnoj situaciji, čak i u reciklažnim centrima. Pojednostavljeno, zero waste znači spriječiti nastanak otpada u startu kako o upravljanju otpadom ne bismo ni trebali razmišljati.
No što bi to značilo na konkretnim primjerima? Pošto ih ima mnoštvo - a većina njih je, usput rečeno, doista vrlo jednostavna i vrlo lako primjenjiva - navest ćemo ih za početak svega nekoliko.
Primjerice, zaželjeli ste se kolača, no nestalo vam je oraha. Naravno, otići ćete ih kupiti, no u "zero waste svijetu" sve se svodi na način kako ćete ih kupiti. Hoćete li, dakle, bez razmišljanja samo uzeti prvo pakiranje oraha s police ili pak potražiti opciju rinfuze (i usuti orahe, primjerice, u svoju vlastitu višekratnu vrećicu za proizvode kakvih danas ima za kupiti i u našim većim dućanima, obično na odjelima s voćem i povrćem). Isto tako, jeste li uopće uzeli iz kuće svoju platnenu (ili plastičnu) vrećicu u kojoj ćete orahe i druge proizvode odnijeti kući ili ćete na blagajni jednostavno kupiti novi komad sveprisutne plastike?
Ili već spomenuta bočica vode... Hoćete li ponijeti od doma svoju vlastitu bocu te je puniti po potrebi ili ćete uvijek iznova, za svaku "žeđ" kupiti novu plastičnu bocu?
Ili pak recimo odjeća. Potrgale su vam se traperice. Hoćete li odjuriti u šoping centar po nove? Ili ćete, u skladu sa zero waste "načelima", prvo provjeriti možete li ih odnijeti na popravak ili prekrojiti, primjerice u kratke ljetne hlače. Ako to nije moguće, hoćete li nove potražiti u second handu? Ili ćete se možda potpuno suzdržati od kupnje jer u ormaru imate još desetak pari hlača, neke možda čak i dosad nenošene?
Dakle, zero waste je donošenje "zelenije", održivije odluke u svakodnevnom životu tako da ne razmišljamo samo o tome kako ćemo zbrinuti otpad koji neminovno izlazi iz našeg kućanstva, već da u skladu sa svojim mogućnostima radimo u smjeru da u samom startu uopće ni ne unosimo otpad u kućanstvo, odnosno da ga ne stvaramo.
Naravno, u našem današnjem konzumerističkom svijetu, ideal zero wastea gotovo je nemoguće postići. No imamo ogromnu moć prisvojiti način ponašanja i navike koje doista mogu napraviti veliku razliku.
Sama ideja zero wastea počela je dobivati na publicitetu još 1998. godine, no sve do 2009. ona se prvenstveno odnosila na opisivanje praksi u proizvodnji i načinu upravljanja otpadom. Te iste godine taj se koncept počeo pretvarati u pravi pokret, a za sve je zaslužna ženu po imenu Bea Johnson.
Ona, Francuskinja koja živi u Americi, odlučila je koncept zero wastea primijeniti na svoju četveročlanu obitelj i psa, a svoja iskustva objavljivala je na blogu "Zero Waste Home". Naknadno je napisala i knjigu "Zero Waste Home: The Ultimate Guide to Simplifying your Life by Reducing your Waste", u kojoj je opisala svoj vlastiti životni zero waste put i konkretne primjere koje primjenjuje u svakodnevici. S vremenom su upravo taj uradak, danas preveden na desetke različitih jezika, počeli nazivati i "biblijom" zero wastea, a Bea je postala dobrano poznata. Svoje govore na temu zero wastea, kojima je inspirirala tisuće i tisuće ljudi diljem svijeta, održala je i u Ujedinjenim narodima i Europskom parlamentu. No čak ni to nije sve. Ponukala je ljude da pokreću svoje vlastite blogove, osnivaju tvrtke i obrte koji se temelje upravo na zero wasteu te da osnivaju nevladine udruge koje se bave tom idejom. Zahvaljujući njoj i posljedično sve popularnijem pokretu koji se pretvorio u stil života, zero waste prakse počele su u svoje poslovanje ugrađivati i velike kompanije.
Zero waste koji zagovara Bea temelji se, kao što smo već prije natuknuli, na promjeni ponašanja pojedinca, čemu ona najbolje svjedoči svojim vlastitim iskustvom.
Bea opisuje kako su ona i njezina obitelj živjeli u "zamci američkog sna". Imali su ogromnu kuću čije je prostorije trebalo ispuniti bezbrojnim komadima namještaja, garažu za tri automobila, gomile stvari koje nisu upotrebljavali. Puno su vremena provodili u automobilu i šoping centrima, nedovoljno u prirodi, na putovanjima i u bavljenju aktivnostima koje su ih ispunjavale. Velika kuća, pripadajuće dvorište i nagomilane stvari iziskivale su pažnju i vrijeme. Izvana se, priznaje, činilo kao da imaju sve, no iznutra nije bilo dovoljno. Naposljetku su se odlučili preseliti. U tranzicijskom periodu, kad su tražili novi dom, sa sobom su u tadašnji privremeni smještaj uzeli samo osnovne stvari, sve ostalo spremili su u spremište.
Odjednom, sve je nekako počelo dolaziti na svoje mjesto. Spremljena gomila stvari nije im nedostajala, sve su više vremena provodili u kvalitetnim aktivnostima koje su ih ispunjavale, među ostalim učenju. Upravo u tom su se kontekstu počeli informirati i o ekološkim temama.
"Prvi put smo počeli shvaćati ne samo koliko je ozbiljno naš planet ugrožen, nego kako naše svakodnevne odluke pogoršavaju stvari za naš svijet i svijet koji ćemo ostaviti našoj djeci", tvrdi Bea.
"Shvatili smo kakvi smo nepromišljeni građani i konzumenti postali", priznaje.
No to se s vremenom sve promijenilo. U nekoliko godina riješili su se 80 posto svoje imovine. Količina smeća koju godišnje proizvode svela se doslovno na minimum - onoliko koliko stane u jednu običnu staklenku(!). Život im je, tvrdi, postao jednostavniji, sretniji, zdraviji, prepun iskustva oslobođenih viška stvari. Značajne su bile i uštede - godišnje troškove svog kućanstva smanjili su za 40 posto.
Sve to uspjelo im je zahvaljujući idućim koracima i to točno tim redoslijedom: refusing (odbijanje onoga što nam ne treba), reducing (smanjivanje onoga što nam treba), reusing (ponovno korištenje onoga što konzumiramo), recycling (recikliranje onoga što se ne može odbiti, smanjiti ili iznova iskoristiti) i rot (truljenje, odnosno kompostiranje).
"Dom bi trebao biti sveto mjesto. Mi, majke, očevi i građani, imamo pravo, ako ne i dužnost, a definitivno moć, da pozitivno promijenimo svijet putem naših dnevnih odluka i akcija. A svjetlija budućnost počinje kod kuće", tvrdi Bea Johnson na početku svoje knjige.