Slučajnom prolazniku ništa na prvi pogled u ovom selu ne bi bilo neobično. Hrtkovci su, naoko, selo kao i svako drugo u vojvođanskom dijelu Srijema s ušorenim ulicama, starim švapskim kućama, katoličkom i pravoslavnom crkvom, školom, kafićima, uličnim štandovima ispred kuća spremnim za prodaju domaćeg voća i povrća iz plodnih oranica smještenih oko ovog pretežno poljoprivrednog sela u nepreglednoj panonskoj nizini.
No, kada se zagrebe ispod površine, kada se podignu rolete i otvore šalukatre, iza zidova praktički svih hrtkovačkih kuća kriju se nesretne i tužne sudbine i strahovi koje ovi ljudi već godinama nastoje potisnuti, ne razmišljati o njima, okrenuti se sadašnjosti i posebno budućnosti.
Ali, aveti prošlosti svako malo izbiju na površinu i vraćaju ovo selo u nesretnu 1992. godinu, koja je zauvijek promijenila njegovu dušu, koja je zauvijek promijenila njegovu nacionalnu strukturu. Kobni 6. svibnja 1992. godine, na pravoslavnu proslavu Đurđevdana, hrtkovačko nogometno igralište sa svojim je radikalima pohodio Vojislav Šešelj i održao miting koji će odrediti sudbinu brojnih ljudi, starosjedilaca ovog nekada većinski hrvatskog, odnosno katoličkog sela.
Jeza se širila selom
Pročitao je tada Šešelj imena 17 Hrvata koji moraju napustiti Hrtkovce. Jeza se u trenu proširila selom, ubrzo su u kuće Hrvata počeli dolaziti neki nepoznati ljudi, razgledavati prostorije i rezervirati si svoje nove domove. Sve pod blagoslovom ondašnje vlasti u Srbiji. I većini Hrvata, ali i dijelu katolika drugih nacionalnosti, nije preostalo ništa drugo nego pristati na “humano preseljenje”, kako ga je Šešelj nazvao, iako to s humanošću nije imalo nikakve veze.
Na površinu su izbili životinjski nagoni u čovjeku. Hrtkovce je zauvijek napustilo 772 Hrvata, koji su prije rata tamo činili većinsko stanovništvo. Katolika je u selu bilo 90 posto. Svoje su nove domove pronašli po cijeloj Hrvatskoj, najviše u Kuli nedaleko od Kutjeva, a u njihove kuće doselili su se Srbi iz zapadne Slavonije i drugih dijelova Hrvatske, pa su čak Hrtkovcima promijenili ime u Srbislavci, ali je 1995. vraćeno stoljetno ime sela. Danas, prema riječima Ivice Živkovića, župnika župne crkve Sv. Klementa u Hrtkovcima, sagrađene 1824. godine u ovom selu, koje su katolici nastanili prije 300 godina, živi oko 250 Hrvata, odnosno oko 500 katolika.
Ivica Živković
- Cijelo selo ima 2500 stanovnika pa je iz toga jasno koliko se promijenila nacionalna i vjerska struktura. No, ljudi su ovdje postigli suživot i toleranciju, a rat i događaji s početka 90-ih godina ovdje nisu tema. Puno je više svakodnevnih egzistencijalnih problema da bi se vraćali u prošlost i zato su posljednje Šešeljeve najave među ovdašnjim katolicima izazvale strah i paniku - priča nam župnik u iščekivanju volontera koji trebaju pripremiti sve za subotnji susret karitativnih djelatnika katoličke crkve u Srijemu.
Šešelj je, podsjetimo, nedavno najavio kako na 26. godišnjicu svog huškačkog mitinga, zbog kojeg je nedavno u Haagu proglašen ratnim zločincem i tako postao jedini koji je odgovarao za ovaj ratni zločin, kani opet na Đurđevdan 6. svibnja dovesti radikale u Hrtkovce i na istom igralištu reprizirati miting. No, čini se da od toga neće biti ništa, jer je Nebojša Stefanović, srbijanski ministar unutarnjih poslova, baš u petak, na dan našeg posjeta Hrtkovcima, objavio da će Šešeljev skup, ali i najavljeni protuskupovi DS-a i LVS-a biti zabranjeni, što je jedina razumna odluka.
Zebnja među ljudima
- I ja sam to čuo i raduje me ova vijest. Ljudi su se uznemirili i vjerujte mi, da je do toga došlo, katolici bi se zaključali u kuće, spustili rolete i sa zebnjom čekali da se sve završi. Ljudi su stvarno iskazali strah prema tome, jer su im se vratila sjećanja na nesretnu ‘92. Ovdje sam već 12 godina u službi, ali nikada dosad nisam kod svojih župljana osjetio ovakav strah - iskreno nam je rekao župnik, istaknuvši da su “ovdje svi ostavili prošlost i okrenuli se sadašnjosti i budućnosti”. Druge sugovornike u Hrtkovcima teško je naći.
Čak nam je i Tomislav Šimić, predsjednik mjesne zajednice, inače iz redova Vučićeva SNS-a, preko poručio da ne želi o ovome govoriti. Hodamo hrtkovačkim ulicama, ali čim kažemo da smo novinari, ljudi odmahuju rukom. Ipak, jedna žena zastaje, ali govorit će, kaže, samo anonimno.
- Došla sam ovdje iz Hrvatske u tom nesretnom ratu i za nas i za vas. Ali, pomirila sam se sa sudbinom i ne osjećam mržnju ni prema kome. Nije to bilo lako, ali životni put nas je doveo ovdje i postigli smo svoj mir, suživot i ne treba nam više nikada nitko dolaziti sa strane i krojiti naše živote i pravdu - jasno je poručila ova mudra žena, a jedan mlađi Hrtkovčanin bio je još žešći.
- Nisam mogao vjerovati kad sam čuo da Šešelj planira doći ovdje organizirati miting radikala - kaže ovaj mladić, koji očito još nije čuo da je miting zabranjen.
- Hvala Bogu da su ga zabranili - govori i križa se istovremeno.
- Taj čovjek treba biti u zatvoru, zbog njega su moji prijatelji morali otići odavde i sada on kaže da bi sve radio ponovno. Pa on nije za zatvor, on je za ludnicu. Zbog jedne takve osobe pala je crna zavjesa na cijelo naše selo i to me strašno živcira, jer ovdje žive normalni, pitomi ljudi.
Slično poručuju i Miloš Đaković i Dejan Savić. Potonji ističe da je sve to “samo skretanje s pravog problema koji postoji u ovoj i svim zemljama us..... Balkana gdje se ljudi bore da bi preživjeli”.
Miloš Đaković i Dejan Savić
Ljudi bez tri zuba
- Umjesto da u 21. stoljeću napredujemo, mi nazadujemo, i dalje bacamo papir na ulicu, ponašamo se kao stoka, koliko nam je populacije nepismeno... i treba da se dičimo tim nekim likovima, političarima. Ja sam Srbin, ali ne želim na taj način razgovarati. Tko ide na te mitinge? Tamo dođu ljudi kojima fali tri zuba u ustima, a taj političar ima para da si promijeni cijelu vilicu, dok ovaj mitingaš ne može ni tri zuba promijeniti. Političari žive od takvih ljudi. Zna istetovirati neke srpske simbole po sebi, a nema pojma o srpskoj povijesti - ljutit je Dejan, imenjak i prezimenjak srpskog vaterpolskog izbornika.
- On i vaš izbornik Ivica Tucak su ljudi kakvi ovim narodima trebaju. Sportski rivali, a veliki prijatelji i međusobni poštovatelji - rekao je ovaj Hrtkovčanin, dok njegov prijatelj Miloš citira englesku izreku da je “patriotizam sklonište za loše ljude”.
- Ako je čovjeku najveća vrlina to što je Srbin, Hrvat, Mađar ili Englez, onda taj čovjek ima golem problem. Važno je što si u životu postigao, a ne što si po nacionalnosti. Voli svoje, poštuj tuđe. Mi smo ovdje rođeni, završili školu, ovdje radimo. A onda o povijesti Hrtkovaca idu pričati neki sa strane ili koji su se doselili prije godinu dana - kaže Miloš.
Hrtkovačka prošlost je bolna. Brojni su ljudi nasilno raseljeni nakon što im se prijetilo, bacane su im bombe u dvorišta..., jedan je Hrvat i ubijen. No, oni koji su ostali okrenuli su se budućnosti. Ima slučajeva da je doseljeni Srbin iz Hrvatske oženio hrtkovačku Hrvaticu, znači opet se stvaraju mješoviti brakovi. Hrvati koji su otišli dolaze 1-2 puta godišnje posjetiti groblje, rodbinu i prijatelje koji su ostali. Župnik Živković nam kaže da s lokalnim vlastima nema nikakvih problema. Djeca katolika, njih 20-ak, idu na vjeronauk u crkvu, ali ne i u školu “jer se neki roditelji još boje”.
- Dijelom je to i iracionalan strah, no nikoga se ne sili da nešto mora. Jedino što moramo jest graditi europske i ljudske vrednote. Suživot, toleranciju i uvažavanje bez obzira na vjeru, naciju i rasu. Mi ovdje živimo zajedno, dijelimo istu zemlju, sunce i zrak i tako treba ostati - zaključio je župnik, nadajući se da će nedjelja 6. svibnja biti kao i one prije nje i da nitko, pa tako ni Šešelj, koji najavljuje da svejedno dolazi, ipak neće doći, jer iz toga ne može izaći ništa dobro.