Kada je u siječnju 2021. godine u 88-oj godini preminuo E. Bruce Harrison, tek malobrojni stručnjaci za odnose s javnošću znali su da je bio marketinški i PR genij koji se među prvima bavio “greenwashingom” (termin kojim se opisuju neprihvatljive korporativne prakse u lažnim tvrdnjama o zaštiti okoliša). BBC-jeva novinarka Jane McMullen ovih je dana podsjetila kako je prije 30 godina Harrison s nekim od vodećih američkih industrijskih igrača skovao strategiju s ciljem da se proširi sumnja u klimatske promjene te uvjeri javnost kako to nije ozbiljan problem. Nažalost, ta je strategija godinama bila uspješna i njene se posljedice osjećaju i danas.
Iako su znanstvenici još 1960- ih i 1970-ih spoznali da rast razine ugljikovog dioksida u atmosferi zbog čovjekove aktivnosti dovodi i do rasta globalne temperature (za to je prošle godine dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku Syukuro Manabeeu, Klaus Hasselmannu i Giorgio Parisiju), u javnosti se o tome počelo ozbiljno govoriti krajem 1980-ih. Kada je tijekom saslušanja u američkom Senatu 23. lipnja 1988. godine, znanstvenik James Hansen upozorio je kako se naša klima dramatično mijenja uslijed ljudske aktivnosti, njegovo upozorenje New York Times je prenio na naslovnici s grafom koji je pokazivao dugoročni rast globalne temperature. Diljem svijeta počelo se pričati i raspravljati o globalnom zagrijavanju.
Summit u Riju
Na povijesnom Earth Summitu u Rio de Janeiru u lipnju 1992. godine zemlje sudionice potpisale su međunarodni ugovor pod nazivom Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama (UNFCC) čime je međunarodna zajednica stvorila okvir za klimatske akcije. Američki predsjednički izbori u studenom 1992. godine doveli su u Bijelu kuću, uz demokratskog predsjednika Billa Clintona, kao potpredsjednika Ala Gorea, predanog borca za zaštitu okoliša. Bilo je jasno da će novi stanari Bijele kuće pokušati regulirati fosilna goriva što je dotadašnji predsjednik George Bush stariji, kao bivši naftaš, odbijao. Industrija fosilnih goriva odlučila je angažirati E. Bruce Harrisona, gurua agencija za odnose s javnošću koga su korporacije angažirale uvijek kad je za njima u javnosti i medijima trebalo “počistiti nered”.
Harrison se iskazao nakon što je 1962. godine znanstvenica Rachel Carson u svojoj knjizi „Silent Spring” opisala devastirajući utjecaj korištenja pesticida i ostalih kemikalija u poljoprivredi. Uz pomoć Harrisonove PR strategiji, kemijska industrija optužila je Carson kako svojim pisanjem protiv poljoprivrednih kemijskih sredstava zapravo želi uništiti neovisnost Zapada u proizvodnji hrane. U doba Hladnog rata i podjele svijeta na Zapadni i Istočni blok takva optužba nije bila nimalo bezazlena.
Harrison je bio pionir u korištenju ekonomske analize u suprotstavljanju ekološkim akcijama. Razvio je strategiju slanja poruka koja promiče ravnotežu okoliša, energije i gospodarstva, a sa suprugom Pamelom 1973. godine utemeljio je vlastitu PR tvrtku. Zbog njegova uspjeha u eko-manipulacijama, Harrisona je u ranu jesen 1992. godine angažirao Global Climate Coalition (GCC), industrijski lobi koji se protivio akciji smanjenja emisije stakleničkih plinova. Harrisonov ugovor s GCC-om bio je vrijedan oko pola milijuna dolara godišnje.
- Svi su željeli dobiti račun Global Climate Coalitiona. I eto me, bio sam usred toga. Pomislio sam: ‘Opa, ovo je prilika da dobijem mjesto u prvom redu na vjerojatno jednom od najhitnijih pitanja znanstvene i javne politike s kojima smo se suočavali. Osjećao sam se iznimno važnim – prisjetio se u razgovoru za BBC Don Rheem, tadašnji Harrisonov suradnik.
Posijati sumnju
Strategija, čiji je cilj bio posijati sumnju u ozbiljnost globalnog zagrijavanja, provodila se opsežnom medijskom kampanjom, od plasiranja citata i mišljenja (tzv. op-eds), do izravnih kontakata s novinarima. I bila je uspješna: u roku od godinu dana, Harrisonova PR tvrtka je osigurala više od 500 konkretnih spominjanja GCC-a u medijima. U dokumentu iz 1995. godine, Harrison je napisao da je "GCC uspješno preokrenuo plimu u medijskom izvještavanju o globalnoj znanosti o klimatskim promjenama, učinkovito suprotstavljajući se poruci eko-katastrofe i potvrđujući nedostatak znanstvenog konsenzusa o globalnom zatopljenju."
Tako je položen je temelj za najveću kampanju u američkoj industriji: protivljenje međunarodnim naporima o smanjenju emisija. Iako je u prosincu 1997. godine u japanskom gradu Kyotu donesen međunarodni sporazum (Protokol iz Kyota) o smanjenju emisija stakleničkih plinova, SAD ga nikad nije ratificirao. Protokol je stupio na snagu 2005. godine, ali značajno oslabljen bez SAD-a, tada glavnog svjetskog emitera stakleničkih plinova,
Bila je to velika pobjeda industrijske koalicije GCC i njezina medijskog gura Harrisona koji je 1997. godine, uoči pregovora u Kyotu, prodao svoju PR agenciju.
- Mislim da je E. Bruce Harrison bio ponosan na posao koji je obavio – rekla je za BBC Melissa Aronczyk, koja predaje medije i politiku na Sveučilištu Rutgers. Prema E.Bruce Harrisonu 2003. godine nazvan je podrod komaraca Bruceharrisonius.