Soči je nova meka. Svi dolaze tamo kako bi se susreli s ruskim carem, Vladimirom Putinom. A on se očito ondje jako dobro osjeća. More, pa makar i Crno, vila, a ne zlatom optočeni uredi u Kremlju. Jer, ide moskovska zima. Ona u Sočiju je blaža, a ni Putinove kosti nisu više mlade.
Tako je ovog tjedna prvo u ponedjeljak došao Bašar al-Asad, potajice, da se ne zna prije nego što stigne. Dojurio je jer se dva dana poslije razgovaralo o budućnosti zemlje kojoj je on još uvijek formalni predsjednik, Sirije, ali na tom sastanku nije bio. To je posao za velike: Putina, turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i iranskog mu kolege Hasana Rohanija. Dvojice koji su ga očuvali na vlasti i jednog, Erdogana, koji ga i dalje ne može smisliti, ali mora. Jer, u tom je trojcu on više manje tupi kut: iako je jasno kako se nada da će u konačnici biti ključni igrač. Argumenti su mu razumljivi, većina Sirijaca su suniti pa se nada da će uspjeti izgurati šijitski Iran, a Rusija će biti zadovoljna bilo kojom vladom koja će joj davati prostor za utjecaj na Bliskom istoku (za koji se Erdogan nada da se neće sukobljavati s njegovim interesima, zato je od Putina i kupio proturakteni sustav).
Po svojoj doktrini modernog ratovanja poznati načelnik glavnog stožera ruske vojske Genadij Gerasimov u Sočiju je (a gdje drugdje) u četvrtak objavio: “Ruske vojne snage u Siriji do kraja godine bit će bitno smanjene, ali će ostati dvije ruske vojne baze (pomorska Tartus i zračna Hmeimim), centar za nadzor prekida vatre i više struktura nužnih da se održi stanje kakvo je sada". Dakle, Rusija je u Siriji osvojila čvrstu točku za širenje svog utjecaja po Bliskom istoku gdje kani nastupiti i u medijatorskoj ulozi. Moskva je, naime, izgradila dobre odnose s Teheranom (u pravom se trenutku uključila u rat u Siriji i tako spasila vojni obraz Iranu, a tu su i jake veze vezane uz izgradnju nuklearnih elektrana), ali i Saudijskom Arabijom - kralj Salman je nedavno bio u posjetu. Rijadu je Moskva važna zbog politike cijene nafte, što je i iranski interes: barel je sada iznad 60 dolara i to svima odgovara. Problem je Katar koji zbog saudijske blokade priprema bojkot dogovora zemalja članica naftnog kartela OPEC. A tu opet mogu pomoći Iran i Rusija, koja kani djelovati i kao umiritelj trenutno najvećeg geopolitičkog duela, nadmetanja Saudijske Arabije i Irana za prevlast u regiji. Problem je samo u tome što je Rijad, bez obzira na podršku SAD-a (indikativno je da se tek na ovoj točci pojavljuje u tekstu i to kao sporedni akter) i Izraela, taj konflikt unaprijed izgubio samo toga nije svjestan (što će biti tema jedne od sljedećih bliskoističnih sinteza).
Putin je tako ostvario svoj najveću želju: dok mu je zemlja pod sankcijama on se pretvorio u ključnog svjetskog igrača na Bliskom istoku. Što je izravna posljedica vanjske politike američkog predsjednika Donalda Trumpa “Prvo Amerika”. Digresija: zbog te je politike Australija ovih dana zavapila u svojoj vanjskopolitičkoj bijeloj knjizi da će Kina preuzeti dominaciju na Pacifiku (nije ih umirila ni najava Quadsa, kvarteta Indija, Australija, Japan, SAD, dogovorenog prošlog tjedna na sastanku ASEAN-a na Filipinima, koji bi trebao sačuvati liberalno demokratski karakter Indopacifičkog prostora - o čemu smo nedavno pisali na ovom mjestu).
Sočiju ni to nije dosta. U četvrtak je onamo dojurio još jedan sumnjivi državnik, Omar al-Bašir, predsjednik Sudana, protiv kojeg je podignuta optužnica Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (ICC) zbog zločina protiv čovječnosti (Rusija, kao ni SAD ili Kina, nije članica pa se zbog optužnice ne uzbuđuje). Posebno zato što je Bašir od Putina zatražio da njegovu zemlju “zaštiti od SAD-a”. Bašir je došao s jasnim željama od kojih je jedna kupnja ruskog oružja, a druga ruskog žita. I suradnja na eksploataciji nafte. Nije sretan prisustvom SAD-a u Crvenom moru pa bi rado “raspravio to pitanje s pozicije korištenja baza u Crvenom moru”. Razumljivo je da bi baze koristila Rusija što bi značio njezin veliki povratak na tu prevažnu točku. I ne bi morala graditi bazu, kao SAD i Kina, južnije, u Džibutiju.
Baširova ponuda otvara sasvim novi geostrateški okvir i ako se ostvari može ozbiljno promijeniti odnose u regiji s globalnim posljedicama. Rusija ima dobre odnose s Egiptom i Libijom, ali “crna Afrika” joj je izmakla, ondje se ugnijezdila Kina. Moskva nema novca poput Pekinga da kupuje naklonost režima, ali ima, kako je to lijepo zapakirao sudanski predsjednik-zločinac, “oružja i žita” (u rimskom panem et circenses /kruha i igara/ promijenio se samo karakter posljednjeg, jer kažu da je i rat neka vrst igre). A iz Sudana se Putinu otvara niz puteva prema Africi oko koje se vode teške geoekonomske borbe. U čemu bi Moskva bila aktivna posebno u drugom dijelu sintagme, borbama.
Ako se i polovica navedenog ostvari Soči se u povijesnom smislu može izjednačiti s Jaltom. Rusija pak, koja se malo oporavila od krize izazvane sankcijama i postala glavni igrač na Bliskom istoku te se probila u Afriku - Putina zovu da im pomogne! - ne može u proljeće iduće godine napraviti ništa drugo nego ga izabrati na još jedan mandat. Kad ga svijet toliko voli. I Trump, samo što mu ne daju da se s njime druži.