Bivši američki predsjednik Donald Trump sada žestoko kritizira Joea Bidena zbog kaosa u Afganistanu, ali rekonstrukcija njegove osobne politike prema Talibanima razotkriva kako je zapravo došlo do vojne, političke, socijalne i nadasve humanitarne katastrofe. Greška je pak predsjednika Bidena politika kontinuiteta tj. provođenje Trumpovih dogovora.
Ključni je stoga problem prema mišljenju Kori Schake, ekspertice za vanjsku politiku koja je radila za američki National Security Council i State Department u administraciji Georgea W. Busha, u tome što su ključne odluke u Afganistanu praktično donesene bez konzultacija s Kongresom; provođena je osobna volja dvaju predsjednika; Trumpa pa Bidena. Pri tome treba voditi računa kako su pojedini dijelovi dogovora s Talibanima toliko su kontroverzni da su male šanse kako bi tako nešto moglo proći kroz Kongres, najvažnije tijelo američkog demokratskog sustava. Donosimo ključne elemente bizarnog dogovora Trumpa s Talibanima koje je Biden slijepo slijedio. Taj sporazum svojedobno su slavile međunarodne institucije kao povijesni mirovni sporazum.
S obzirom na to da se Trump zalagao za napuštanje Afganistana još u 2011. godini bilo je potpuno očekivano da će po dolasku u Bijelu kuću krenuti u realizaciju te političke ideje. Nije uživao podršku Pentagona za brzi izlazak te je nestrpljivo tražio dogovor s drugom stranom u sukobu, a za sebe je, naravno, mislio da je rođeni dealmaker. Nije problem u tome što je Trump svoju administraciju okrenuo prema pokušaju diplomatskog dogovora, nego u tome što se taj dogovor trebao dogoditi s terorističkom organizacijom. Time se svjetska sila, koja je pretendirala štititi svjetski poredak, uplela u pregovore na način koji je Talibanima dao priliku manipulirati najjačima na svijetu.
Što je Trump obećao talibanima
Trump se dogovorio s Talibanima da koalicijske snage napuste Afganistan u samo 14 mjeseci te prekinu vojnu potporu afganistanskoj vojsci i sigurnosnim snagama. Trump je čak obećao Talibanima da se više neće miješati u unutrašnja pitanja Afganistana. Da bi stvar bila gora, Trump je na traženje Talibana natjerao Afganistan da oslobodi 5000 Talibana. Prema sporazumu, pušteno je i 1000 talibanskih zarobljenika, ali pak se radilo o omjeru 5:1.
Najšokantnije je to što za američke saveznike u Afganistanu nije u dogovoru s Talibanima osigurao ništa esencijalno. Talibani su i dalje slobodno smjeli oružano napadati afganistansku vladu, njezina tijela, vojsku i policiju. Drugim riječima, dogovor je Talibanima bio zeleno svjetlo za nastavak nasilja prema svima drugima osim prema Sjedinjenim državama odnosno koalicijskim snagama. Talibani su stoga nastavili s teroriziranjem, pa i ubijanjem, civila, što deal Donalda Trumpa nije prepoznavao kao supstancijalno kršenje sporazuma.
Dogovor s Talibanima predvidio je njihovu obvezu sprečavanja Al Qaede i drugih terorističkih organizacija da ugroze sigurnost koalicijskih snaga, ali je nakon bombaškog napada u Kabulu postalo jasno kako je to možda nešto najgluplje što su Sjedinjene države potpisale u dugoj diplomatskoj povijesti. Zašto bi se od Talibana – koji su u osnovi ustrojeni kao teroristička organizacija – očekivalo da kontrolira druge terorističke organizacije te ih se dovodi u poziciju da oni osiguravaju američku sigurnost?
'Vratit ćemo se'?
Treba dodati kako je Trump ipak, slaveći sporazum s Talibanima, u jednom trenutku izjavio: „Ako se dogode loše stvari, vratit ćemo se natrag sa snagom koju nitko nije vidio“. Bilo bi zanimljivo vidjeti da li bi Trump doista reagirao kako je obećao da je bio predsjednik u trenutku preuzimanja Kabula, ali sada je to nebitno. Predsjednik Biden nije vidio problem u tome što se dogodilo nešto loše u finalnim danima realizacije „mirovnog sporazuma“ s Talibanima, nego je i dalje inzistirao na njegovu provođenju.
Bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster opisao je dogovor s Talibanima ovim riječima: „Naš državni tajnik potpisao je ugovor o predaji s Talibanima. Ovaj kolaps vezan je uz kapitulaciju 2020. godine. Talibani nas nisu pobijedili. Mi smo porazili sami sebe“.
Potencijalna kandidatkinja za američku ambasadoricu Nikki Haley usporedila je dogovor s Talibanima s „ugovorom s vragom“. U izjavama na CBS-u pomalo je relativizirala svoje izjave, ali ne previše: „Postoje vremena kada morate pregovarati s vragom, ali s vragom pregovarate s pozicija snage. Ne progovarate s točke slabosti. Mi doslovno sada nemamo situaciju kakvu bi trebali s Talibanima“.
Službeno je Republikanski nacionalni komitet slavio Trumpov osobni deal s talibanskim vođama kao „povijesni mirovini sporazum“, ali se čini da će njegovi detalji nužno moraju proći detaljniju političku skrutinizaciju nego, primjerice, nuklearni dogovor Obamine administracije s Iranom.
Tko donosi odluke?
S obzirom da i Trump i Biden o povlačenju iz Afganistana u suštini imaju isto mišljenje, u Sjedinjenim državama sve više postaje jasno kako im strateške diplomatske pa i vojne odluke previše ovise o osobnim preferencijama predsjednika. U Sjedinjenim državama je primjerice moguće da predsjednik iskoristi ranije odobreno financiranje za određene svrhe, za nešto treće, ako ta sredstava neće biti iskorištena. Tako je Trump namakao novac za gradnju zida koji treba spriječiti ulazak imigranata. Što ako u novoj strategiji fokusa na Kinu predsjednik učini nešto što će izazvati daleko veću opasnost nego ono što se zbiva u Afganistanu, a i to učini bez odobrenja Kongresa?
Jedno od najosjetljivijih pitanja današnjice jest treba li pravo potpisivanja ugovora sa stranim silama, državama, institucijama ili terorističkim organizacijama ostati moć američkog predsjednika, ili bi nešto tako važno trebalo proći glasanje u Kongresu? Kakve su šanse da bi u američkom Kongresu bez političke bure prošao dogovor prema kojem Talibani i dalje imaju pravo ubijati civile i napadati afganistanske vlasti? Uz to, kako bi u Kongresu prošao dogovor koji bi mogao omogućiti Talibanima da tretiraju žene kao što su ih tretirali dok su ranije bili na vlasti? Kako bi se, ponovimo, pred Kongresom objasnilo da službene afganistanske vlasti, američki saveznici, zapravo nisu zaštićeni sporazumom?
Glasovi kritike neposredno nakon potpisivanja sporazuma ponajviše su dolazili od aktivistica koje su se sjećale života pod Talibanima. „Danas je mračan dan, i dok gledam potpisivanje sporazuma, imam loš osjećaj kako će rezultirati povratkom Talibana na vlast a ne mirom“, izjavila je proročanski aktivistica Zahra Husseini neposredno nakon što su američki specijalni izaslanik Zalmay Khalilyad i politički šef Talibana mula Abdul Baradar pred američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom kao svjedokom potpisali sporazum.
Pregovori u Dohi
Zanimljivo je kako još prilikom potpisivanja talibanski predstavnik nije uopće govorio o inkluzivnoj vlasti novog Afganistana nego je jasno poručio: „Nadam se da će nakon povlačenja svih stranih sila iz Afganistana pod islamskim režimom afganistanska nacija odahnuti u novom prosperitetnijem životu“.
Dodajmo kako ja Katar bio domaćin talibanskim vođama još od 2011. te su u toj zemlji vođeni pregovori. Talibani su tamo u 2013. čak otvorili službeni ured, ali su ga zatvorili iste godine zbog razmirica oko zastava. Razgovori su se ubrzali u 2018. godini, ali uz inzistiranje militanata da se iz pregovora isključe predstavnici službenih afganistanskih vlasti jer su „američke lutke“. Cijelo vrijeme pregovora Talibani nisu poštivali zahtjeve da prestanu s nasiljem, ali su pregovori zaustavljani jedino u slučaju smrti američkih vojnika.
U osnovi je dogovor s Talibanima vojno i politički išao na ruku – Talibanima. Dobili su kredibilitet jer pregovaraju s najmoćnijom vojnom silom na svijetu, a obećano im je da će u prvih 135 dana od potpisivanja Sjedinjene države smanjiti svoje trupe za 8600 vojnika.
U konačnici je, zbog krivih obavještajnih procjena, „mirovni sporazum“ rezultirao predajom velikih količina američkog naoružanja, opreme i vozila Talibanima te terorom tih vjerskih ekstremista nad stanovnicima Afganistana.