Trgovinski rat između Sjedinjenih Država i Kanade nema obilježja isključivo trgovinskog, odnosno ekonomskog sukoba, nego i puno dubljeg političkog, pa i sigurnosnog obračuna, koji se u odnosu na dosadašnje Trumpove nasrtaje na zapadne liberalne demokracije prvenstveno razlikuje prema a) žestini i b) Marku Carneyu. Naime, kanadski lider prvi je i jedini predstavnik modernog liberalno-demokratskog establišmenta koji zapravo jasno demonstrira da postoji granica elementarnog političkog dostojanstva koju ne smiješ prijeći ako želiš ostati slobodan. Zahvaljujući takvom, zdravorazumskom stavu i odlučnosti Marka Carneyja, Kanada je postala prva zapadna liberalna demokracija koja više uopće ne skriva da je spremna čak i na miješanje u unutarnje poslove Sjedinjenih Država; odmazda Kanade neće biti samo odgovor istom mjerom na već dobro prepoznatljivu vulgarnu iznudu, sasvim nalik mafijaškom reketarenju, nego i izravni napad na Donalda Trumpa – pokušaj strane intervencije na predstojećim presudnim izborima za američki Kongres!
Kanađani javno govore da su kroz tarifnu politiku spremni napasti interese onih saveznih država Amerike u kojima bi gubitak zastupničkih pozicija trebao dovesti do prevlasti Demokrata te impeachmenta (opoziva) američkog predsjednika. U vremenima u kojima ugledni zapadni komentatori postavljaju pitanje je li Treći svjetski rat možda već počeo (samo to nismo objavili), postalo je jasno da globalni geopolitički metež nije samo razračunavanje Zapada i Globalnog juga. To je čak passé. U situaciji kad zapadne obavještajne službe procjenjuju koliko Osovina autoritarnih (Axis of Authoritarians) već funkcionira kao stvarni ratni savez, Trump reketarenjem izaziva – čisti kaos. Čovjek je upravo na kanadske protumjere odgovorio novim, primitivnim nasrtajem: predložio je preimenovanje jezera Ontario u jezero Amerika, što je na razini dječje blesavosti te neizvedivo, ali otvara pitanje je li Zapad uopće kolektiv koji bi se hipotetski trebao obračunati s Osovinom autoritarnih ili Zapad zapravo više politički ne postoji?
Trump je, ponovimo, međunarodne odnose sveo na tvrdi sustav iznude u kojem i dugoročni interesi same Amerike postaju upitni, a posebice je problem što je niz europskih lidera granicu između pokoravanja i partnerstva, za razliku od Carneyja, previdio ili, što je još gore, zanemario, pa je sada Kanada kao neki zadnji Mohikanac među velikanima Zapada ostavljena da se bori za istinsku suverenost, slobodu i dostojanstvo, za preostali kolektivni dignitet Zapada…
Kanada otvoreno cilja Trumpovu političku sudbinu
Prema WSJ-ovu izvještaju, kanadska protumjera od 8. rujna nije samo ekonomski odgovor — ministrica industrije Melanie Joly javno je rekla da su carine oblikovane da izvrše "maksimalan politički pritisak" u ključnim američkim izbornim utrkama, a analitičari su odmah povezali gotovo 200 stavki iz ribarstva s Maineom, državom Susan Collins, jednom od šest senatorskih utrka koje bi mogle odlučiti o kontroli Kongresa (uz Sjevernu Karolinu, Georgiju, New Hampshire, Michigan i Minnesotu). To je suštinski novo i politička je bomba: Kanada ovim potezom ne cilja Ameriku kao državu, nego posve svjesno politički poremećaj koji bi mogao dovesti do gubitka republikanske većine u studenom, a time i do scenarija kojeg se sam Trump javno boji i o kojem otvoreno govori: opoziva. Trump je još 6. siječnja 2026., na povlačenju republikanaca u Kongresu, rekao da će, izgube li republikanci Kongres, demokrati "pronaći način" da ga opozovu; istu je bojazan nedavno ponovio i bivši ministar trgovine Wilbur Ross. Kako vrijeme odmiče, Trumpu je motiviranje birača plašenjem vlastitim opozivom postalo temeljna politička strategija. Kanada se kao strana vlada prema Sjedinjenim Državama sada, otvoreno i javno, pozicionira kao aktivan faktor u unutarpolitičkoj borbi za predsjednikovu političku sudbinu. Nisu to više „pouzdane informacije“ iz povjerljivih izvora, diplomatskih kanala ili dubokih obavještajnih grla… To je javno rečeno novinarima; uplitanje u američke izbore zbog Donalda Trumpa jest službeni stav Kanade. Nije prvi put, ali sada je javno i izravno.
Postoji, naime, i presedan — 2018. je Kanada ciljala jogurt iz Wisconsina (država Paula Ryana) i burbon iz Kentuckyja (Mitcha McConnella) — ali tad se to nikad nije naglas priznalo kao pokušaj utjecaja na sudbinu samog predsjednika, nego kao pritisak na pojedine zastupnike. Razlika je suptilna, ali bitna: 2026. Carneyjeva vlada ne krije da je nanišanila Bijelu kuću, a ne samo Kongres. Jedan je neimenovani kanadski dužnosnik malo je za agencije ublažio interpretaciju tarifnog udara osobno na Trumpa, tvrdeći da je taj politički učinak "sekundaran". To je točno jer će opće štete od besmislenog tarifnog rata Sjedinjenih Država biti puno šire, ali u osnovi se radi o potvrdi da je Carney krenuo po političku glavu Donalda Trumpa.
Na Zapadu, recimo to jednostavno, više ništa nije isto.
Trumpov pritisak na tradicionalne američke saveznike
Kanada nije jedina žrtva onoga što sve više liči na sustav u kojem se savezništva tretiraju kao odnosi ovisnosti koje treba iskoristiti, a ne njegovati. Trumpov sustav mafijaško-iznude kao modus operandi međunarodne politike Sjedinjenih Država već je sasvim bespotrebno uništio stvarno međusobno povjerenje tradicionalnih saveznika.
Najnoviji slučaj je Južna Koreja: u kolovozu 2026. Trump je od Seula zatražio "potpisnički bonus" od 350 milijardi dolara — otprilike 18 posto korejskog BDP-a — u zamjenu za nižu carinsku stopu, iznos koji korejski nacionalni sigurnosni savjetnik otvoreno naziva neizvedivim ("nismo u mogućnosti platiti 350 milijardi dolara u gotovini"). Nakon toga je Trumpova administracija otkazala zajedničke vojne vježbe i povukla jedini preostali nosač zrakoplova na Pacifiku prema Bliskom istoku, dok se Trump javno požalio da Seul nije pomogao u vojnoj operaciji protiv Irana unatoč "39.000 vojnika koje im čuvamo od Kim Jong-una." Zapad, ako tako nešto još postoji, ostao je kolektivno zgrožen onime na što je Trump spreman kako bi osigurao učinkovito reketarenje saveznika; kao da se radi o zločestom neprijatelju.
Prije toga, Japan: usred pripreme summita s premijerkom Takaiči u ožujku 2026. Washington je najavio nove carine "zbog prekomjernog kapaciteta i prisilnog rada" koje bi mogle premašiti 15-postotni plafon koji je Japan tek izborio u trgovinskom dogovoru, dok je istodobno zatražio od Tokija da pošalje ratne brodove za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca (zatvorenog zbog Trumpove vojne akcije protiv Irana). I sve to dok SAD premješta vojne resurse iz Indo-Pacifika prema Bliskom istoku, oslabljujući vlastitu poruku odvraćanja prema Kini oko Tajvana, baš uoči planiranog Trumpova sastanka s Xijem. Ranije se pojavio i izvještaj (koji je Tokio demantirao) da je Trump rekao premijerki Takaiči da ne "provocira" Kinu oko Tajvana, što se čita kao podređivanje sigurnosnih interesa saveznika vlastitom trgovinskom dogovoru s Pekingom.
Podsjetimo i na tragikomično miješanje Trumpa i njegove MAGA kamarile u unutarnje poslove Njemačke; potpredsjednik Vance je na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji otvoreno branio AfD, stranku koju njemačke obavještajne službe ocjenjuju ekstremističkom, a Berlin je to javno nazvao izbornim uplitanjem. I Velika Britanija, najvažniji strateški partner Sjedinjenih Država u dva svjetska rata, dobila je po nosu. Trump je u svibnju 2026., usred krize vodstva Laburističke stranke (kada je oko stotinjak laburističkih zastupnika tražilo Starmerovu ostavku, a Andy Burnham se pripremao izazvati ga za vodstvo), javno izjavio da će Starmeru biti "teško" politički preživjeti ne promijeni li kurs prema imigraciji i energetici; komentar koji dodatno pritišće britanskog premijera usred domaće pobune, umjesto uobičajene suzdržanosti prema unutarnjim previranjima saveznika.
Ovo su samo neki od primjera trumpističke destrukcije odnosa na Zapadu, tj. sustavnog rada na razaranju onoga što je imala i dijelila globalna mreža liberalnih demokracija.
Ta serija Trumpovih, zapravo bizarnih poteza, izaziva duboku konsternaciju čak i unutar establišmenta vlastite stranke, ali reakcija izostaje jer su previše ovisni o Trumpovoj podršci na međuizborima, pa ispada da je Zapad zapravo možda žrtva karijernih interesa američkih republikanskih zastupnika.
Trgovinski rat u kojem obje strane gube
Kakve bi mogle biti posljedice besmislenog trgovinskog obračuna Sjedinjenih Država i Kanade? Pa kakve druge nego obostrano loše?
Oba su gospodarstva toliko integrirana (automobilska industrija, energetika, čelik) da nijedna strana ne može izaći bez ozbiljne štete, a politička logika obje strane dodatno onemogućuje deeskalaciju prije nego što netko izgubi.
Konture štete već se hipotetski naziru s obje strane granice. U Kanadi, gdje oko tri četvrtine ukupnog izvoza ide upravo u SAD, produljeni sukob mogao bi gospodarstvo gurnuti u tehničku recesiju već krajem 2026. ili početkom 2027.; autoindustrija Ontarija, najizravnije pogođena carinama izvan CUSMA zaštite, već najavljuje otpuštanja i privremene obustave proizvodnje, dok bi pad izvoza čelika, aluminija i drva dodatno pogodio Britansku Kolumbiju i Quebec. Slabljenje kanadskog dolara povećalo bi uvoznu inflaciju baš u trenutku rastuće nezaposlenosti, a socijalni troškovi prekvalifikacije radnika i regionalnih poticaja dodatno bi opteretili proračun. Politički, produljena recesija mogla bi oslabiti i samog Carneyja; umori li se javnost od žrtve prije nego što donese rezultat, otvara se prostor populističkoj oporbi da ponudi brže, ali rizičnije popuštanje Washingtonu.
U SAD-u šteta bi bila manje koncentrirana, ali šire raspršena. Carine na čelik, aluminij i mliječne proizvode izravno bi poskupjele ulazne troškove proizvođačima automobila, bijele tehnike i građevinarstva, gurajući inflaciju naviše baš kad Fed pokušava držati kamatne stope niskima uoči izbora. Budući da dijelovi za sklapanje jednog automobila prijeđu kanadsko-američku granicu i do osam puta prije montaže, poremećaj tog lanca opskrbe pogodio bi radna mjesta upravo u pograničnim saveznim državama — Michiganu, Ohiju, Minnesoti, Wisconsinu — dakle u okruzima presudnima za međuizbore. Dugoročno, najveći rizik za Washington nije ni inflacija ni nezaposlenost, nego trajni gubitak povjerenja: Kanada bi mogla ubrzano preusmjeriti trgovinu prema EU-u i Aziji, trajno smanjujući američki tržišni udio i nakon što se sukob, kad-tad, smiri.
Kad se sukob jednom osobno personalizira — kad postane, kako WSJ sugerira, obračun s Bijelom kućom kao takvom, a ne spor oko trgovinske ravnoteže — gubi se upravo ono što bi omogućilo brz izlaz: prostor za obostrano prihvatljiv kompromis bez gubitka obraza. Zato je jedini siguran ishod ovog rata potkusurivanje moći Zapada. U osnovi, ponašanje Trumpa ide na ruku Osovini autoritarnih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....