VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Kliješta za Bahmut, tajanstveni napadi duboko u Rusiji i potez koji se Putin suzdržavao napraviti

Nema mira uzduž čitave linije bojišta, operacije su ipak koncentrirane na par jasno definiranih poteza
 Olga Maltseva/Afp, Ilya Pitalev/Sputnik/Afp; Davor Pongračić/Cropix/

Utorak, 27. prosinca, ujedno je i 307. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Usprkos plašenjima iz Rusije, početak jedanaestog mjeseca agresije na Ukrajinu ipak karakterizira za ovaj dio godine iznimno toplo vrijeme s manje padalina – pa se i borbena sezona nastavlja u uvjetima obilnog blata te ograničenog kretanja izvan prometnica.

Upravo zato, iako nema mira uzduž čitave duge linije bojišta, kopnene operacije su ipak koncentrirane na nekoliko jasno definiranih poteza – od kojih na nekima inicijativu i dalje ima Ukrajina (sjeverni Donbas, iznad rijeke Siverski Donjec), dok su Rusi svoja nastojanja koncentrirali nešto južnije, oko gradova Bahmut i Donjeck. Usprkos borbama, iz javno dostupnih izvora ne može se sa sigurnošću govoriti o bilo kakvim značajnijim pomacima bojišnice. Pa ipak, jasno je da se nešto bitno događa oko ruskih uporišta Svatove i Kremina, a ponešto manje stvari i južnije, oko Bilogorivke na Siverskom Donjecu, oko Jakovlivke i Soledara, te južno od Bahmuta – neposredno južno od grada (Opitne), te još malo južnije, u predjelu zapadno od okupiranih ukrajinskih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka. No, pogledajmo to sve po redu.

Izmještanje agresorskog zapovjedništva

Prošlotjedni ukrajinski upad u zaselak Pidkuičansk, na samo desetak kilometara sjeverozapadno od Svatove, imao je navodno neproporcionalnog učinka na ruske snage koje brane tu zonu, a pričalo se i o povlačenju ruskih stožera iz Svatove dalje na istok. Jednako tako su i borbe koje zadnjih dana teku na prilazima ruskom uporištu Kremina navodno jučer utjecale na izmještanje tamošnjeg agresorskog zapovjedništva istočnije, u obližnji okupirani grad Rubižne. Dok je prilično jasno kako se stanje oko mjesta Svatove ipak stabiliziralo, s današnjeg gledišta nisu jasni efekti jakog ukrajinskog pritiska na Kreminu.

image

Uništena zgrada u Bahmutu

Sameer Al-DOUMY/AFP

Konkretno, ondje se govori o pristupanju do ceste P-66 koja iz Kremine ide na sjever do Svatove i dalje prema ruskoj granici – gdje se nagađa o ukrajinskom oslobađanju sela Plošćanka i Červonopopivka, oko kojih se već duže vode borbe – ali i s jugozapada, gdje se spominje ukrajinsko prilaženje (možda i oslobađanje) naselju Dibrova, te prilaženje rubu grada Kremina. Ono što je sigurnije - ne bi li smanjili pritisak na Kreminu, Rusi posljednjih dana intenzivno napadaju ukrajinski prostor odmah južnije, oko mjesta Bilogorivka kod Siverskog Donjeca, pa je to bila posebna meta i topničkih udara, iako bez vidljivog efekta na šire stanje stvari.

Jednako tako, borbe se vode i uzduž fronte na jug, na prilazima Bahmutu, gdje za sada agresor nije uspio kapitalizirati svoje nedavno osvajanje sela Jakovlivka na cesti T1302, na oko 4 km sjeveroistočno od Soledara – gdje se već duže pokušava izvesti nekakav ozbiljniji prodor u dubinu ukrajinske fronte, u okviru stvaranja „sjevernih kliješta“ za obuhvat Bahmuta. Drugi krak tih „kliješta“, koji bi trebao ići južno od Bahmuta, također se ostvaruje iznimno polagano, bez obzira na velike žrtve agresora.

Iako se krajem prošloga tjedna čulo o stabiliziranju stanja na samim sjeveroistočnim te istočnim prilazima Bahmutu, izgleda da je zadnjih dana posebno ojačao ruski pritisak neposredno južno od grada, gdje branitelji teškom mukom održavaju svoje položaje u prigradskom naselju Opitne. Jednako je neizvjesna situacija oko desetak kilometara južnije, oko nedavno okupiranih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka – zapadno od kojih su smješteni kopneni prijelazi preko kanala za navodnjavanje „Siverski Donjec-Donbas“.

Ogorčene borbe za zaustavljanje ruskog prodora

Kako izgleda, ondje su u tijeku ogorčene borbe za zaustavljanje ruskog prodora preko kanala i dalje na zapad, gdje se bilježe ne samo kopneni sukobi već i ruska bombardiranja niza mjesta u pozadini (Oleksandro-Šultine, Kleban-Bik i obližnja Katerinivka) – koja su bitna za održavanje logističkog pravca prema zoni ukrajinskog uporišta Toreck, smještenog još desetak kilometara jugozapadnije. Iako se brojne razmjene topničke vatre bilježilo i dalje južno, oko Donjecka, pa kod Velike Novosilke i uz frontu u Zaporižju do rijeke Dnjepar, zadnjih se dana posebno vidjelo i teško te po stanovnike tragično bombardiranje nedavno oslobođenog grada Hersona.

Za sada na tim potezima nije bilo bitnijih pomaka, usprkos navodnim ruskim napadima na ukrajinska uporišta kod Avdiivke, Marinke i Vugledara. Jednako tako na dugoj fronti kroz Zaporižje nije za vidjeti ni mnogo od ukrajinskih napadnih djelovanja, o kojima su se čule brojne najave – iako je taj splet vijesti izgleda dovoljno ozbiljan da se s ruske strane bilježe brojni fortifikacijski radovi u Zaporižju (posebno na prilazima Melitopolu, te oko Tokmaka koji sve više počinjen ličiti na zasebnu tvrđavu).

Nema mira ni u ukrajinskom zaleđu

I dok se ovakvo stanje na bojištima nastavlja, nema mira ni u ukrajinskom zaleđu. Iako ondje zadnjih dana nije bilo dodatnih većih valova ruskih napada na energetsku infrastrukturu Ukrajine, ipak se svakodnevno bilježe uzbune te sporadični napadi iz zraka. I ovoga se tjedna itekako nastavljaju ukrajinski problemi s makar elementarnom obnovom oštećenih sustava opskrbe građanstva strujom. I dok ukrajinski izvori izostanak novog vala zračnih napada intenzivno nastoje pripisati ruskom manjku preciznih zrakoplovnih oružja – lako bi moglo biti da se u Moskvi samo naslađuju promatrajući ukrajinske energetske probleme, čekajući s idućim napadima onaj trenutak kada se opet bude nazirao oporavak strujne mreže u Ukrajini.

Za to vrijeme u oči upadaju slike iz Ukrajine u kojoj sve živo počinje funkcionirati na manje ili veće strujne agregate, što je onda izazvalo i oko 30 posto veći uvoz goriva iz inozemstva u prosincu, u usporedbi s prethodnim mjesecima. Ozbiljnost situacije jasno oslikava i činjenica da je Kijev radi štednje struje na duže ugasio dio svojih sustava javnog transporta na struju (tramvaje i trolejbuse), dok se aktivno radi i na osposobljavanju gradske vodovodne mreže za rad bez javne opskrbe strujom, te putem neovisnih agregata na oko 160 pojedinačnih crpnih stanica.

image

Irpin kod Kijeva

Genya SAVILOV/AFP

No, od zadnjih velikih napada 16. i 19. prosinca pa do danas u većini Ukrajine su na snazi hitne redukcije, s tek povremenim prelaskom na unaprijed najavljena planska isključenja struje – a u Kijevu je kao veliki doseg objavljena činjenica da se gradsku struju mrežu stabiliziralo dovoljno da čitav grad bude u ujednačeno lošem stanju.

Širom Ukrajine se postupno smanjuje razlika između potražnje za strujom te raspoložive proizvodnje (i mogućnosti transporta struje do potrošača), u čemu bi trebalo pomoći i oko 1,5 milijardi USD ciljane pomoći zapadnih saveznika. Kao otežavajući faktor pojavljuju se tu i ruski kibernetički napadi na energetska postrojenja, koji navodno prate zračna djelovanja agresora, a broje se u stotinama.

Kako se jučer čulo iz službenih izvora, tom je prilikom spriječeno i gotovo 30 „superkritičnih“ situacija, kojima se među ostalim pokušavalo i gasiti pojedine sustave rasvjete te uništavati digitalnu infrastrukturu pojedinih regionalnih elektrana i termoelektrana. Imajući sve to u vidu, ne čudi onda ni činjenica da je u Ukrajini tijekom ove godine raseljeno ukupno oko 10 milijuna ljudi, od toga oko 7 milijuna interno, dok je oko 3,5 milijuna svoje pribježište potražilo u inozemstvu.

Podjela oko proslave Božića

Oni koji su ostali u Ukrajini, a osjećaju se kao vjernici, proteklih su se dana podijelili po pitanju slavljenja Božića. Naime, iako su još 2017. službeno Ukrajinska pravoslavna i Ukrajinska grkokatolička crkva usuglasile primjenu „revidiranog julijanskog kalendara“ te proslavu Božića 25. prosinca umjesto 7. siječnja – ta praksa je do danas ostala podijeljena, a oba se datuma obilježavaju kao praznici. Ipak, u ratnim se uvjetima proslava Božića prema gregorijanskom kalendaru (kojeg se pridržava i 9 od 15 pravoslavnih crkava) pokazala još jednim sredstvom postavljanja razlike između žrtve i agresora – tako da i ne čudi da su sve službene instance u državi vjernicima čestitale blagdan tijekom proteklih dana.

image

Crkva u Kijevu

Genya SAVILOV/AFP

No, kako smo već opisali, ni za Božić ondje nije bilo mira. Dapače, postalo je jako jasno da čak i sporadične priče makar o privremenom primirju idu na ruku agresoru – budući bi ruska strana takvu situaciju prvo i osnovno iskoristila za preslagivanje vlastitih snaga – baš kako se to sjećamo i iz doba Domovinskog rata u Hrvatskoj, i kako je to sada za Ukrajinu detektirao i glavni tajnik NATO saveza Stoltenberg. No to nije do kraja pokolebalo ukrajinsku stranu, od koje se prošloga tjedna čulo kako u veljači planira iznijeti svoj koncept za mir. U međuvremenu je ova ideja dobila i dodatne obrise ukrajinskim najavama kako se do kraja veljače planira održati „mirovni summit“ u organizaciji UN-a u New Yorku, s glavnim tajnikom UN-a Antóniom Guterresom kao predsjedavateljem. Njega s ukrajinske strane za to kvalificira i činjenica da se „dokazao kao učinkovit posrednik i pregovarač, i što je najvažnije, kao principijelna i pristojna osoba“, a još nije jasno hoće li na taj međunarodni skup širokog opsega izričito biti pozvana i Rusija, kao zemlja agresor.

Pomoć Ukrajini iz Finske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kazahstana...

U blagdansko vrijeme se - osim rezimiranja raznih aspekata međunarodne pomoći ratom pogođenoj Ukrajini - ipak čulo i o ponešto dodatnih aktivnosti po tom pitanju. Finska je tako na sam Badnjak objavila kako planira slati svoj 11. paket vojne pomoći u Ukrajinu, vrijedan oko 28.8 milijuna eura, uz što se planira i slanje 20 vojnih instruktora u Veliku Britaniju (obučna misija „Interflex“). Ti će instruktori ondje biti itekako dobro došli, budući da ta država koja je ove godine obavila obuku oko 10.000 ukrajinskih vojnika – taj broj u 2023. misli udvostručiti.

Uz to spomenimo i isporuku još 1.200 strujnih agregata iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji će poduprijeti sustave od kritične važnosti širom Ukrajine, dok je za tamošnje medicinske ustanove i iz Kazahstana jučer bio otposlan ukupno 41 generator ukupne vrijednosti oko pola milijuna USD.

Ne pomažu tu samo države, već i pojedinci – na primjer, muzička skupina Pink Floyd, koja je prodajom prigodne skladbe snimljene 30. ožujka ove godine skupila oko 450.000 GBP, te ih ona sama zaokružila na iznos od pola milijuna funti.

Čekanje na sustav Patriot

Posljednjih su dana ipak posebnu pažnju javnosti izazvale najave slanja u Ukrajinu jednog konkretnog komada američke vojne pomoći – protuzračnog sustava MIM-104 Patriot. Iako nije jasno koju bi se to točno varijantu tog sustava slalo u Ukrajinu, kao posebna prepreka korištenju ove donacije pokazuje se obuka pripadajućih domaćih kadrova.

image

Raketni sustav Patriot

Tim SLOAN/AFP

Dok pojedini američki izvori predviđaju trajanje obuke za održavanje i tijekom čitave nadolazeće godine, ukrajinski izvori se nadaju da bi Patriot mogao biti operativan i brže, možda čak i za manje od 6 mjeseci. Dapače, iz tamošnjih snaga protuzračne obrane se govori i o posebnoj skraćenoj obuci od 2 do 3 mjeseca, na koju bi se slalo vojno osoblje s znanjima stečenim na Harkivskom učilištu zračnih snaga – čiji je popis navodno već pripremljen.

Napadi na zračne baze u Rusiji

Za to vrijeme ne miruje ni Ruska Federacija. Osim što ih na terenu muče popravci 8. listopada teško oštećenog Krimskog mosta, na kojem je opet bio privremeno ograničen i cestovni promet radi radova – njihovu pozadinu u nedavno anektiranim dijelovima Ukrajine potresaju i aktivna partizanska djelovanja. Uz to, opet se periodično bilježe i tajanstveni napadi na ruske zračne baze duboko u pozadini – bilo 25. prosinca na aerodromu „Khalino” kod Kurska, ili u noći od nedjelje na ponedjeljak 26. prosinca kod Engelsa u Saratovskoj oblasti.

Naravno, po pitanju ponovljenog napada na zračnu bazu Engels 2 sada se službeno čulo kako nema šteta na obližnjoj civilnoj infrastrukturi, ni ikakvih evakuacija – dok je ukrajinska bespilotna letjelica „neškodljivo“ oborena na prilazu vojnom aerodromu. Ipak, čak su i službeni izvori priznali smrt 3 ruska vojnika, dok je njih još 4 hospitalizirano. Neslužbeno se moglo čuti još i o požaru na oko 120 kvadratnih metara, a nagađalo se i o oštećenjima na pojedinim avionima u bazi.

Nova strateška slika Rusije

No, kako je sada potpuno jasno da je u pitanju „dugi rat“, a ne kratkotrajna „specijalna operacija“ – o njegovu tijeku tek treba postaviti i ozbiljnije smjernice, jednako kao što treba sagledati i novu stratešku sliku Rusije koju je taj sukob potaknuo davanjem razloga Švedskoj i Finskoj za ulazak u NATO savez.

Prošloga tjedna održani sastanci samo su istaknuli postupno uvođenje ponekih novih oružnih sustava u službu (RS-28 Sarmat), a ministar Sergej Šojgu najavio je i postupno dizanje dobnih granica za redovito služenje vojnoga roka s 18 na 21 godinu (maksimalno do 30. godine života), te podizanje ukupnog broja ugovornih vojnika na 521 tisuću. Time bi ukupan broj vojnika Ruske Federacije dostigao oko 1,5 milijuna – od toga barem dvije brigade u sjeverozapadnoj Rusiji, prema Švedskoj i Finskoj – što je prilično optimistično u svjetlu teških problema s dobavom kadrova za rat u Ukrajini koji aktivno teče. Spominjalo se tu i probleme s oko 300.000 mobiliziranih Rusa – kako s njihovom obukom, koju se dijelom obavlja i u prijateljskoj Bjelorusiji, ali i s njihovim opremanjem, koje očigledno traži intenzivniju suradnju ruske vojne industrije.

image

Predsjednik Rusije Vladimir Putin

Alexey DANICHEV/SPUTNIK/AFP

Dok se obuku privremeno rješava osloncem na saveznike, kao dugotrajnije rješenje tu se nazire uspostava barem 16 specijaliziranih centara za vojnu obuku pri sveučilištima širom Ruske Federacije po uzoru na „Rusko sveučilište specijalnih snaga“ u Gudermesu, u Čečeniji. Što se opremanja tiče, posebno su tu u oči zadnjih dana upale i posjete Šojgua koncernu Kalašnjikov te Putina Konstruktorskom birou Shipunov – koje ukazuju i na ispravnost već ranije uočenih navoda o manjkovima čak i osnovnog pješačkog naoružanja za rezerviste u ovom „neočekivano dugom ratu“.

I dok takve prizemne probleme tek treba riješiti, na pomolu bi lako mogao biti jedan novi podvig ruske državno-vojne propagande po pitanju vojne opreme – pokažu li se točnim vijesti o pristizanju prvih primjeraka famoznih tenkova T-14 Armata u zonu vojne operacije u Ukrajini. Naime, ovo je potez koji se Rusija već mjesecima suzdržavala poduzeti, budući se radi o borbenom sredstvu kojim se do sada tek učestalo hvalilo, iako ono nije vidjelo uporabe u okolnostima u kojima mnogi drugi modeli ruskih tenkova baš i nisu prolazili najbolje.

Odgovor Moskve na sankcije

Nakon svih ovih vojnih novosti, otvoreno je ostalo još i pitanje ruskog odgovora na međunarodne napore za uvođenjem gornje granice cijene ruske nafte. Dok je već od uvođenja takvog ograničenja na naftu od 5. prosinca 2022. i na naftne derivate od 5. veljače 2023. bilo jasno da će Rusija imati neki odgovor, posljednjih dana su se tu stvari ipak ponešto konkretizirale. Kao prvo, krajem prošloga tjedna se čulo da vlasti u Moskvi planiraju zabraniti isporuku takvog goriva svim onim zemljama koje će u prometu zahtijevati poštivanje ovog ograničenja u ugovorima. Uz to, pokazana je i spremnost da se ruski naftni proizvodni kapaciteti početkom 2023. godine ograniče za oko 500-700 tisuća barela dnevno.

O tome je danas Vladimir Putin potpisao i dekret kojim se zabranjuje isporuku ruske nafte onim fizičkim i pravnim osobama koje će pri sklapanja ugovora koristiti mehanizam gornje cijene ovog resursa, kako su to odredile zapadne zemlje. Ta uredba stupa na snagu 1. veljače 2023. godine i vrijedit će do 1. srpnja 2023. godine, a moći će imati i pojedine iznimke od zabrane, ako to posebno dozvoli predsjednik Ruske Federacije. Naravno, ne bi čudilo da te iznimke budu na neki način vezane i uz pojedine iznimke na EU embargo za rusku naftu – gdje se iz posebno opravdanih razloga išlo davati popuste na opskrbu naftovodima rafinerija u Bugarskoj, Češkoj, Mađarskoj i Slovačkoj.

image

Mađarski premijer Viktor Orban

Attila KISBENEDEK/AFP

Kako bilo da bilo, dok je granica postavljena na 60 USD, već je postalo jasno i kako cijena općenito ispod 70 USD neće Rusiji omogućiti izdvajanje dijela sredstava u tzv „Fond nacionalnog blagostanja“ – dok bi bitno niže cijene tražile da se taj fond i prazni, koristeći ga za dokapitalizaciju deficita, kojeg u Moskvi za 2023. sada službeno planiraju na oko 2 posto BDP-a. Tom razvoju stvari pomaže i odluka Japana da njihova osiguravajuća društva od 1. siječnja općenito prestanu za moguću ratnu štetu osiguravati brodove koji plove u vodama Rusije i Ukrajine, dok se ta država kao dio skupine G7 priključila i najavama o ograničenjima izvozne cijene ruske nafte.

Pri tome, nije jasno kako će tu mjere ruskoga odgovora pogoditi naftni kompleks Sahalin-2 u kojem Japan ima udjela i kojeg je izričito isključio iz sankcijskog ražima. Jednako tako nije jasno ni kako će već spomenuti ruski transport nafte prema Europi dodatno pogoditi i najavljene mjere ukrajinskog poskupljenja transportnih davanja za naftovod „Družba“ koji prolazi tom ratom pogođenom državom.

Konkretno, Ukrajina je već najavila da će naknadu za prijenos nafte prema Mađarskoj i Slovačkoj od 1. siječnja 2023. podići za 18,3 posto, odnosno od 2,1 eura po toni na novih 13,6 eura po toni. Pa ako izvoz tim putem i ostane aktivan nakon EU mjera i ruskih odgovora – pitanje je koliko će dugo on ipak biti povoljan za sve koji su se teškom mukom „promigoljili“ kroz mukotrpni postupak pregovaranja o ovoj temi unutar same Europske unije.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. lipanj 2023 23:03