"Ovo je bio prvi put da su svi europski čelnici djelovali kao jedna skupina, a da pritom nitko od njih nije iskakao iz zajedničkog stava i ulagao goleme napore kako bi udovoljio Donaldu Trumpu", odgovorio je jedan visokopozicionirani europski diplomat na pitanje Caroline de Gruyter, kolumnistice Foreign Policyja, na pitanje što je za njega najvažnija poruka sa sastanka čelnika NATO-a održanog 7. i 8. srpnja u Ankari.
To bi, navodi u ponedjeljak De Gruyter u svojoj najnovijoj analizi, moglo zvučati kao da europske zemlje, koje su se dugo oslanjale na američku vojnu zaštitu, napokon dovode stvari u red. No, kako ističe, ta nova razina jedinstva ne znači da su spremne zajednički i odlučno raditi na snažnoj europskoj obrani.
Najsnažnije transatlantski orijentirane europske zemlje možda se napokon suočavaju s postupnim povlačenjem Sjedinjenih Država iz europskih obrambenih odgovornosti, ali zasad se one i dalje uvelike oslanjaju na američke proizvođače obrambene opreme – 2024. godine na obrambene resurse iz SAD-a potrošile su čak 68 milijardi dolara, u usporedbi s tek 11 milijardi dolara godišnje u prosjeku između 2017. i 2021.
No, što je još gore, kako navodi autorica, pojavio se veliki raskol između dviju najvećih europskih gospodarstava – povjerenje između Njemačke i Francuske, koje bi trebalo biti u središtu svake europske obrambene strukture, počinje se raspadati.
A to je, kako ističe, problem za cijelu Europu. Europske integracije započele su 1952. godine pod sloganom "nikad više rata", kada su Francuska i Zapadna Njemačka (zajedno s Italijom, ali i Belgijom, Nizozemskom i Luksemburgom) stavile svoje nacionalne obrambene industrije pod nadnacionalnu kontrolu. To su, kako navodi, napravili s jednim jedinim ciljem – učiniti neki novi svjetski rat nečim nemogućim.
Industrijski nacionalizam
No, sada, nakon razdoblja dugotrajnog mira i nekoliko desetljeća zanemarivanja vojske, suočene sa sve većim hibridnim i vojnim prijetnjama iz Rusije, nekadašnji europski ratni suparnici ponovno počinju ulagati u svoje nacionalne industrije, ali ovoga puta sve manje zajednički, a sve više samostalno.
U posljednjih nekoliko mjeseci jedan veliki francusko-njemački obrambeni projekt spektakularno se urušio, dok su drugi zapeli. Zamišljen kao blještavi primjer europske obrambene integracije, projekt Future Combat Air System (FCAS) – europski megaprojekt razvoja borbenog zrakoplova šeste generacije, vrijedan više od 100 milijardi eura – trebao je simbolizirati sposobnost Europe da nacionalna industrijska rivalstva zamijeni zajedničkim ciljem, odnosno stvaranjem francusko-njemačkog borbenog zrakoplova. Propast projekta, objavljena početkom lipnja, pokazuje da se industrijska rascjepkanost ponovno ušuljala u Europu i otežava suradnju na zajedničkim obrambenim projektima upravo u trenutku kada su oni najpotrebniji.
Macron i Merz najavili produbljivanje obrambene suradnje i zajedničkog otpora Kini
Projekt FCAS, u kojem je sudjelovala i Španjolska, propao je iz jednog glavnog razloga – dva vodeća izvođača nisu uspjela surađivati. Francuska tvrtka Dassault, koja je prvotno bila glavni izvođač, inzistirala je na vodećoj ulozi, dok je, prema navodima, njemačkom partneru Airbus Defenceu jedva dopuštala sudjelovanje. Čelnici Airbusa govorili su o poteškoćama u postizanju dogovora oko intelektualnog vlasništva i patenata.
Bio je to jasan primjer kako industrijski nacionalizam potkopava obrambenu suradnju, ističe autorica. Situacija je izmaknula kontroli jer u Europi ne postoji okvir za podjelu rada u obrambenim projektima, a jednako važno ni za raspodjelu buduće koristi – uključujući nevojne primjene – od stečenog znanja i intelektualnog vlasništva. U nedostatku pravila i regulacije, pobjeđuje onaj s najvećom snagom. To se već događalo u prethodno nereguliranim (ili loše reguliranim) sektorima poput bankarstva i farmaceutske industrije.
Simptomatična propast projekta FCAS
Propast projekta FCAS pokazuje da su europska pravila o pravednoj podjeli rada i intelektualnog vlasništva u obrambenoj industriji hitno potrebna. Zbog ruske prijetnje i američkog povlačenja iz Europe, države i tvrtke užurbano ulažu u obranu i pokreću zajedničke projekte. Primjerice, Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska rade na projektu bespilotne letjelice Eurodrone. Nekoliko država gradi svemirski obrambeni štit, bilo pružajući pomoć Ukrajini ili proizvodeći sustave zajedno s njom. Samo ovog mjeseca "antibalistička koalicija", koju čine Njemačka, Španjolska, Francuska, Italija, Norveška, Nizozemska, Švedska, Ujedinjena Kraljevina i Ukrajina, sastala se u Parizu uoči francuskog Dana državnosti kako bi uskladila napore svojih država i industrija u proizvodnji proturaketnih sustava sposobnih za presretanje ruskog oružja usmjerenog prema ukrajinskim civilima, nabraja de Gruyter.
Dana 14. srpnja strane postrojbe marširale su Parizom kako bi pokazale europsku odlučnost – uključujući i ukrajinske vojnike. Nazočan je bio i njemački kancelar Friedrich Merz. No, umjesto da Francuska i Njemačka udružuju resurse za zajedničku nabavu ili proizvodnju oružja, kao 50-ih godina, to danas čine manje zemlje. Uz financiranje Europske unije, one provode zajedničke nabave, a budući da same ne mogu proizvesti sve oružje koje im je potrebno, zajednički projekti za njih su najjeftinija i najučinkovitija opcija. Pritom, sve se odvija velikom brzinom. Iznosi su astronomski jer su europske zemlje smanjivale potrošnju na obranu od pada Berlinskog zida i sada praktički kreću gotovo od nule. Prema nedavnim podacima NATO-a, među europskim članicama Saveza s Kanadom obrambena potrošnja u 2025. bila je 20 posto viša nego 2024. godine.
Najveći mogući udarac gospodaru oružja u Europi
Iako ova ubrzana aktivnost otvara prilike, opasnost je da se pretvori u svojevrsnu "džunglu" u kojoj će najveće kompanije, uz potporu nacionalnih vlada, istisnuti druge s tržišta. I zato se, ističe autorica, francusko-njemački projekt borbenog zrakoplova urušio. Njemačka i Francuska imaju moćne proizvođače oružja koji, čini se, ignoriraju odluke svojih političkih čelnika o suradnji na europskoj razini. Dok je francuski predsjednik Emmanuel Macron želio pretvoriti FCAS u izlog francusko-njemačke zajedničke proizvodnje, simbol nove europske strateške autonomije i suverenosti, Dassault je počeo isključivati svoje njemačke partnere iz gotovo svih aktivnosti.
Nijemci, koji su financirali polovicu projekta, ogorčeno su se žalili na to. Pitanje je nekoliko puta bilo otvoreno na najvišoj političkoj razini, sve dok Merz u lipnju napokon nije izgubio strpljenje i obustavio projekt. Španjolci, pak, o tome čak nisu bili ni obaviješteni.
Prijeti povratak na početak
Ako će Francuska i Njemačka sada ponovno izgraditi svoje obrambene sposobnosti uglavnom na nacionalnoj osnovi, Europa će se vratiti na početnu točku, upozorava kolumnistica Foreign Policyja. Naime, udruživanje nacionalnih vojnih kapaciteta uz američku zaštitu osiguralo je 80 godina mira na kontinentu i ako europske zemlje uskoro ponovno budu sposobne ratovati jedna protiv druge prvi put nakon osam desetljeća, tada bi jedini ispravan potez bio regulirati nacionalne obrambene industrije i ponovno ih staviti pod nadnacionalni nadzor.
Ipak, to ne znači da obrana ne može biti nacionalna. Sve dok države međusobno naručuju i proizvode oružje i opremu na dobro reguliranom tržištu obrane EU-a te usklađuju nabavu (kako bi si mogle međusobno pomagati sustavima koji imaju kompatibilan softver), nema mnogo razloga za zabrinutost. Manje zemlje to sve više i rade, no problem nastaje kada ne postoji sveobuhvatan europski plan i kada Njemačka gotovo isključivo naručuje od njemačkih tvornica, a Francuska od francuskih.
Debakl europskog projekta od 100 milijardi eura!
Razmatrajući pitanje jesu li Nijemci nešto naučili iz fijaska s FCAS-om, autorica upozorava kako izjava direktora Airbusa Michaela Schoellhorna da "želimo da njemačka industrija ima središnju ulogu" sugerira da nisu. Neki su se nadali da će njemački odgovor biti stvaranje istinski europskog konzorcija s kompanijama iz drugih zemalja. Budući da je i sam postao žrtva industrijskog nacionalizma, Berlin, smatrali su, neće isto učiniti drugima, nego će se odlučiti za paneuropsko rješenje.
No, to se nije dogodilo – pokrenut je novi program borbenog zrakoplova Team Gen 6, u kojem Airbus ima vodeću ulogu, uz nekoliko njemačkih partnerskih tvrtki. Ukratko, Njemačka bi se mogla osvećivati stvaranjem nacionalne perjanice sposobne konkurirati Dassaultu. Ni projekt tenka KNDS, u zajedničkom vlasništvu francuskih i njemačkih tvrtki, ne napreduje najbolje. I ovdje je Njemačka navodno nezadovoljna zajedničkim vlasništvom te je počela razvijati vlastiti tenk.
Novi konzorcij za tenkove uključuje neke druge europske tvrtke, ali njime upravlja Njemačka i isključuje francuske kompanije. U međuvremenu je oslabio i francusko-njemački sustav pomorskog zračnog ratovanja, program pomorskih patrolnih zrakoplova. A u projektu za svemir i satelite (koji uključuje konstelaciju od čak 1000 satelita za izviđanje i komunikaciju), Njemačka je upravo isključila francuskog partnera s kojim je prvotno planirala suradnju.
Šansa su nordijske zemlje
Budući da su Francuska i Njemačka – tradicionalni pokretači europske integracije – sada u sukobu oko obrambenih projekata ili čak djeluju osvetnički, zadatak je na drugima da spriječe takvu osvetoljubivost i potaknu stvaranje europskih pravila za raspodjelu rada i intelektualnog vlasništva u tom sektoru. Tu bi, navodi autorica, možda mogle uskočiti nordijske zemlje. U središtu globalne geopolitičke oluje, zemlje poput Švedske, Danske i Finske, uz baltičke države, zemlje Beneluksa, Poljsku i Norvešku, koja nije članica EU-a, osjećaju hitnost zajedničkih projekata te – po prvi put – počinju glasnije nastupati i preuzimati inicijativu u Bruxellesu.
Posebno bi Švedska, zahvaljujući svojoj značajnoj obrambenoj industriji, "mogla postati europski integrator obrane", kako je nedavno pisao Shahin Vallée, voditelj programa za geoekonomiju u Njemačkom vijeću za vanjske odnose, think tanku sa sjedištem u Berlinu. Umjesto da bude "dobro naoružana neutralna zemlja na margini", kako navodi Vallée, Švedska sada prelazi u središte europske scene, potpisujući ugovore s više tvrtki i zemalja – uključujući Francusku i Njemačku, ali nikad s obje istodobno.
Pitanja koja se postavljaju su, navodi autorica, mogu li manje zemlje sa sjevera Europe postati svojevrsno "sidro" europske obrane ili barem osigurati dovoljnu protutežu nefunkcionalnoj francusko-njemačkoj obrambenoj osi, te koliko bi ta nefunkcionalnost mogla postati toksična za Europu ako krajnja desnica preuzme vlast u Francuskoj ili Njemačkoj. Mnoga pitanja i dalje ostaju otvorena, ali jedno je sigurno – odgovori će na kraju pokazati jesu li Europljani nešto naučili iz vlastite nedavne povijesti ili nisu, zaključuje Caroline de Gruyter.
