Odbor za dodjelu Nobelove nagrade sve više nalikuje vatikanskoj konklavi za izbor pape. Tajna se čuva do kraja, kriteriji su poznati samo članovima komisije, a javnost sve manje razumije razloge određena izbora . Česta su iznenađenja, kao što je slučaj s odlukom za dodjelu Nobelove nagrade za mir Europskoj Uniji. Ta je odluka oduševila lidere EU, kojima ovih dana nedostaje samopouzdanje, ali je podijelila stručnjake i medijske analitičare u Europi. Dio smatra da je smiješno, neki čak i žalosno da Unija danas, podijeljena više nego ikad u povijesti, dok se suočava s najvećom krizom identiteta (a ugrožen joj je i opstanak), dobije Nobelovu nagradu za mir. Spominje se gotovo ratno stanje u Grčkoj, a ponekad i u Španjolskoj gdje se protivnici mjera štednje, koje nameće EU, sukobljavaju s policijom.
Međutim, mnogo je onih koji kažu da je sada pravi trenutak za dodjelu Nobela za mir Europskoj Uniji. To će poslužiti kao moralno ohrabrenje u vrijeme krize, ali će podsjetiti na ono što su gotovo svi zaboravili, a to je da je stvaranje EU ne samo najuspješnija ekonomska integracija u povijesti starog kontinenta, već i politički projekt koji je Europi donio dugogodišnji mir. Unija je zaslužila Nobelovu nagradu za mir kao projekt koji je pomirio Francuze i Nijemce nakon Drugog svjetskog rata, koji je ujedinio Istok i Zapad nakon pada željezne zavjese. No, tu se brzo troše argumenti jer se Unija nije previše proslavila pridonoseći miru ne samo u svijetu nego i u Europi.
Na Zapadu se prečesto zaboravlja gdje su granice kontinenata. Netočno je da u Europi nije bilo rata od 1945. godine. Hrvatska, BiH i Kosovo su također u Europi. Ne samo da se rat dogodio na tlu Europe i nakon Drugog svjetskog rata, nego su se dogodili i genocid, etničko čišćenje i mnogo drugog za što se mislilo da se više nikada neće ponoviti. A što je Unija napravila da se to spriječi ili završi? Nedovoljno ili ništa. Kada je u Hrvatskoj izbio rat, poslali su nekoliko promatrača. Ali ne samo da nisu mogli ništa spriječti, već nisu uspjeli ni zabilježiti sve zločine koji su se događali pred njihovim očima. Zatim su slali posebne izaslanike. U isto vrijeme, zbog neslaganja treba li priznati Hrvatsku ili ne, dali su povoda Miloševiću da vjeruje kako može nastaviti sa svojom politikom bez straha od miješanja izvana. Predstavnici EU u BiH su se zbližili s osobama koje danas odgovaraju za ratne zločine. Kada je u pitanju Kosovo, ni danas države članice nisu jedinstvene.
Sada od dužnosnika EU možemo čuti da je Unija zaslužna što se na Balkanu više ne ratuje. Obećana perspektiva članstva u EU smatra se glavnim poticajem miru i suradnji u regiji. To je točno. Mnoge su države sudile svojim građanima za ratne zločine, prihvatile prognanike i pomogle im u povratku, pojačale suradnju sa susjedimazato što je to uvjet za dalji napredak prema članstvu. To je vrsta doprinosa miru. Međutim, ne treba zaboraviti da ratovi na područjima bivše Jugoslavije nisu prestali zbog neke mudre politike EU; Unijino oklijevanje je pridonijelo da traju dulje. Zapravo niti jedan sukob, s izuzetkom onog u Makedoniji, nije prestao, nego su okončani vojnim porazima ili stranom intervencijom u kojoj Unija nije sudjelovala. Hrvatska je okončala rat pobjedom u Oluji. Rat u BiH je završio nakon simboličnih napada NATO-a na položaje vojske bosanskih Srba, što je dovelo do Daytonskih sporazuma. Rat na Kosovu je završio NATO-ovom intervencijom i potpisivanjem kapitulacije vojske Srbije. Odemo li dalje, u svijetu rijetko možemo naći primjer u kojemu Unija ima bilo kakvu važnu ulogu. Često je to zato što EU nema i ne može imati stav jer je vanjska politika suvereno pravo država članica. Budući da EU ne može govoriti ni o jednom problemu u svijetu jednim glasom, njezin je praktično postao nevažan. Unija se nije proslavila niti u Arapskom proljeću. Sjetimo se samo kako se po dvoranama EU šetao “veliki prijatelj” Gadafi. S egipatskim diktatorom Mubarakom Unija je čak stvorila euro-mediteransku uniju. Najveći doprinos nagrade bit će ako uspije probuditi EU da se više angažira za mir u svjetu, ako je to moguće i kompatibilno s pokušajima izlaska iz krize.