Američka poslovna zajednica često je bila veoma nezadovoljna politikom Baracka Obame. Zamjerali su mu da je neprijatelj biznisa, socijalist - što je u SAD-u i danas više od pogrde, da je paralizirao ekonomiju, zagušio financije nametima, da nije dorastao trenutku i, naravno, da nije ispunio nijedno od obećanja postavljenih u vrijeme kampanje. Amerika je bila u krizi prije četiri godine, Amerika je u krizi danas, upiru Obamini kritičari prstom u najnovije, i dalje loše, statistike o zaposlenosti.
Odnosi između Obame i američke poslovne zajednice nisu pucali samo kada je u pitanju najkrupniji kapital, nego i kada se u Kongresu raspravljalo o lokalnim malim poduzetnicima koji mu još uvijek ne mogu zaboraviti rečenicu izgovorenu u žaru kampanje, kojom je sugerirao da nisu oni jedini zaslužni za uspješnost svojih biznisa. Slaba mu je korist bila kada se poslije “vadio” na učitelje i graditelje cesta i mostova.
“Hoće li se bivši predsjednik Obama uključiti u kružok globalnih predavača”, ironizirao je Obamin maestralni gaf Steve Forbes, većinski vlasnik i glavni urednik istoimenog američkog magazina. Forbes, zajedno s kružokom velikih kapitalista u čije se ime svojedobno i sam kandidirao za američkog predsjednika, najteže streljivo protiv Obame pronalazi u “bezdanu dubokog promašaja” američke monetarne politike koja je dopala šaka njima nimalo bliskom dvojcu Bernanke/Obama. “Nijedna središnja banka bilo koje značajnije države nije vodila takvu destruktivnu politiku još od 1970-ih. Prije toga, gotovo stoljeće ranije, njemačka je središnja banka stvorila hiperinflaciju koja je pomogla u stvaranju povoljnog okruženja za naci-revoluciju.” Prilično gadna optužba.
S Mittom Romneyjem je stvar drukčija, suprotna. Kao suosnivača Bain Capitala, jednog od najvećih private equity fondova, i čovjeka mutne porezne prošlosti, od početka ga smatraju problematičnim kandidatom. Za razliku od “neprijatelja biznisa” Obame, Romneyjeva je mana to što je suviše blizak Wall Streetu, a da bi mu se moglo vjerovati.
Bogati plutokrat, kako ga zovu manje prijateljski nastrojeni mediji, i sam je dio zajednice koja je uvelike pridonijela potonuću ekonomije i malo tko je danas na to spreman zažmiriti. Možda bankarski Wall Street, ali koliko je bankara i krupnih kapitalista učipljenih u velike fondove poput Baina u odnosu na ostatak biračkog tijela u SAD-u? Kao i obično, pobijedit će strah, najvjerojatnije strah od neizvjesnosti koju bi mogla donijeti promjena.
Obamin ostanak u Bijeloj kući bio bi najmanje loš ishod izbora za Ameriku, napisao je nedavno analitičar londonskoga Financial Timesa, izbjegavši tako čvršće opredjeljenje za “lijevog” i “biznisu nesklonog” kandidata. U krizi uvjerljive ponude koja bi prije izbora jasnije pokazala koji je od kandidata spremniji za izvlačenje SAD-a, pa onda i svijeta iz krize koju je Amerika prva zakuhala, biznisu po prirodi sklon FT ipak je sugerirao da bi Obamino iskustvo moglo biti korisnije od Romneyevih priča o nadi.
Još jednom ozbiljnom Romneyjevom pogreškom pokazala se ustrajnost u povlačenju usporedbi s Ronaldom Reaganom, predsjednikom koji je “ukinuo” hladni rat i, zajedno s papom i ruskim predsjednikom Mihailom Gorbačovom, uveo kapitalizam u Istočnu Europu. Romney, piše FT, barem djelomično vjeruje kako je Reagan pobijedio u hladnom ratu tako što je oštro povećao proračunski izdatak za obranu i zato danas najavljuje povratak hladnoratovskog financiranja Pentagona. Rusija je, međutim, bila potrošena i financijski i kao velesila davno prije nego što je Reagan sjeo u Bijelu kuću.
I još nešto: dok je Reagan legalizirao ostanak tri milijuna ilegalnih imigranata u SAD-u, Romney im danas, uoči izbora, sugerira da se pripreme za odlazak. To možda dobro zvuči uhu nezaposlenog domaćeg radnika, ali malim poduzetnicima koji (da, protuza- konito) šire svoje mršave biznise uz pomoć jeftinog rada ilegalnih imigranata svaka pomisao na još oštriju kontrolu zaposlenika danas ledi krv u žilama. Izgube li njih, i sami će se naći u vojsci nezaposlenih u jednoj od ekonomski najgorih godina.