TVRDOLINIJAŠ

Krojio je političku sudbinu Crne Gore, a 90-ih je podržavao Miloševića i blagoslovio Arkana

O neovisnosti Crne Gore posprdno je govorio "ne pravi se pita od onoga", a za Crnogorce da su "komunistički nakot ili kopilad"
Amfilohije Radović
 Andrej Isakovic/AFP

U 83. godini od koronavirusa u Podgorici je umro crkveni i politički radikalni tvrdolinijaš, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović), u hijerarhiji SPC-a drugi po važnosti, odmah iza patrijarha, te jedna od najvažnijih političkih, a ne samo vjerskih, figura u ideološki podijeljenoj Crnoj Gori.

Amfilohije je krojio političku sudbinu te male balkanske države i nacije čiji je identitet i postojanje negirao, zalagao se za njezino zatiranje, smatrajući Crnu Goru tek dijelom Srbije, a Crnogorce tek lokalnom i zavičajnom odrednicom u sklopu srpskog etnosa. Bio je simbol turbulentnih i prevratničkih vremena od kraja 20. stoljeća sve do danas tijekom kojih se trese područje bivše Jugoslavije.

Bio je akter, arbitar, pouzdanik i kreator mučnih događanja na našim prostorima, kao čedo vremena i politike straha i mržnje u kojem je živio i djelovao te bio njegov kontroverzni i aktivni sudionik. Mitropolit Amfilohije, poznat i po nadimku Đedo, bio je medijator i siva eminencija prosrpskih i procrnogorskih političkih opcija, a nakon nedavnih izbora istican je kao ključni čovjek koji je "porazio Mila Đukanovića" i sudjelovao u sastavljanju vlade (razgovori su vođeni u manastiru Ostrog), koja još nije uspostavljena. Zapravo je on upravljao cijelim političkim procesom posljednjih mjeseci, stvorivši i ujedinivši prosrpske snage u dvije koalicije, pa se nakon izbora i govorilo kako je SPC "izborni pobjednik". Nakon što je Crna Gora donijela Zakon o slobodi vjeroispovijesti, čime je željela ojačati vlastitu, ali nepriznatu Crnogorsku pravoslavnu crkvu te umanjiti politički, vjerski i kulturološki utjecaj SPC-a na crnogorsko nacionalno i državotvorno biće, Amfilohije je krenuo o otvoreni sukob s crnogorskim suverenistima.

'Zloćudna izraslina'

Shvaćajući da bi tim zakonom srpski utjecaj i snaga SPC-a kao političkog bastiona (veliko)srpstva u Crnoj Gori oslabjeli, kreće u okupljanje svih procrnogorskih te proruskih i prosrpskih struja kako bi spriječio takve pokušaje te ponovno oživio tendencije o srpskom "karakteru" Crne Gore i Crnogoraca. Stoga se protivio autokefalnosti CPC-a, nazivajući je "zloćudnom izraslinom", "nekrofilskom" i "bezbožničkom". Pokrenuo je političko-vjerske litije (procesije), zapravo prosvjede protiv tog zakona, kojima je uspio senzibilizirati i mobilizirati prosrpski dio crnogorske javnosti te uz logističku pomoć SPC-a i Aleksandra Vučića iznijeti izborni proces. Zanimljivo je da su se Amfilohije i Vučić sastali u Beogradu prije prvih konzultacija oko sastava nove vlade, koja se, podsjetimo, još nije uspjela sastaviti.

S obzirom na to da vlada još nije formirana, mnogi se pitaju tko će sada od njega preuzeti taj "dio posla", pogotovo jer su vidljive velike razlike i ambicije unutar pobjedničkih koalicija. Srbijanski vjerski analitičar Željko Injac za Amfilohija kaže kako je osim duhovne vlasti, "ako već nije zadobio političku vlast, sasvim sigurno postao politički arbitar u Crnoj Gori bez kojega se ne može formirati vlada, niti rukovoditi državom". Neki će za njim žaliti jer su izgubili mentora svojih opasnih političkih igra, a neki će reći kako se njegovim odlaskom sudbina umiješala u crnogorske probleme i zavrzlame, ali neće izbjeći stvarnost da je bio truba ratnohuškačkih tendencija i čest protagonist govora mržnje i raskola među ljudima.

Blagoslovio Arkana

U ratu je bio vodeći zagovornik memorandumsko-miloševićevske politike na našim prostorima. "Proslavio" se pjevanjem deseteračkih "junačkih" pjesama vojnicima koji su iz Crne Gore išli u vojni pohod na Dubrovnik, u svom cetinjskom manastiru blagoslovio je i samog Željka Ražnatovića Arkana, jednog od najvećih ratnih zločinaca na području bivše Jugoslavije, a Ordenom zlatnog lika svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovica odlikovao je osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja za, kako je rekao, "služenje zakonu svetom Božje pravde u obrani od "pravde" Haaškog suda" kojemu, govorio je,"tragovi smrde nečovještvom". Nije se libio, iako "Božji čovjek", reći kako je genocid u Srebrenici bila "tek osveta" za zločine nad Srbima. Isto tako, govorio je kako mu je žao što nije svjedočio u Haagu u korist Slobodana Miloševića, a kako su tada navodili srbijanski mediji, posjetio je Miloševića u pritvoru uoči izručenja u Haag te mu poklonio Evanđelje. O Miloševiću je još rekao da će "ostati zapisan zlatnim slovima u povijesti Crne Gore i Srbije, srpskog naroda, kao čovjek koji je do posljednjeg svog izdisaja sebe žrtvovao. Žrtva njegova je bila ona žrtva o kojoj Njegoš govori govoreći o Milošu". O neovisnosti Crne Gore posprdno je govorio "ne pravi se pita od onoga", a za Crnogorce da su "komunistički nakot ili kopilad". Osim toga, bio je i predvodnik konzervativne crkvene struje u odnosu na LGBT zajednicu izjednačavajući homoseksualizam s čedomorstvom, a napao je i žene koje vrše pobačaj te izjavio da su "žene u Srbiji počinile veće zločine nad djecom od Hitlera i Tita zajedno".

Doduše, na posljednjem ispraćaju u atentatu ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića - kojemu tadašnji patrijarh SPC-a Pavle nije želio doći na pogreb - rekao je kako je Đinđića "ubila bratska mržnja, kratkovidna i slijepa, koja previđa vječnu istinu da tko se noža lati, od noža će poginuti". Mnogi su to tada shvatili kao poruku ubijenom Đinđiću, iako je puno godina poslije u jednom intervjuu izjavio da je "mislio na ubojice, a ne na Đinđića". Održao je opijelo na pogrebu majke također osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, rekavši za nju da je "svoj porod odgojila na svetim načelima kršćanske etike", kao i na pogrebu Jovanke Broz, supruge bivšeg jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita. Tada je podsmješljivo rekao: "Ja sam malo kandilo i prema Titu bacio. Velim: toliko je grijeha i zla na sebe natovario, pa da ga malo okadim", prisjetila se srpska redakcija BBC-ja u svom osvrtu na njegovu smrt.

Boravio na Svetoj gori Atosu

Amfilohije se rodio 7. siječnja 1938. godine u Donjoj Orači. Završio je Bogoslovni fakultet u Beogradu, magistrirao u Istočnom pontifikalnom institutu u Rimu te doktorirao u Ateni. Boravio je neko vrijeme u manastirima na Svetoj gori Atosu. Prije nego što je došao na "tron svetog Petra Cetinjskog" bio je episkop banatski. Na čelo mitropolije izabran je na Božić prijelomne 1990. godine te je postao jedan od vodećih aktera turbulentnih događanja na prostorima bivše Jugoslavije, a posebno Crne Gore gdje je funkcionirao kao glavni oponent suverenističkih crnogorskih snaga. Doduše, kada je sredinom 90-ih došlo do raskola između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, što je označilo raskid Crne Gore sa Slobodanom Miloševićem, jedno kraće vrijeme podržao je sadašnjeg crnogorskog predsjednika, ali uskoro su postali "ljuti neprijatelji".

U medijima su ga često "sumnjičili" da je u mladosti bio suradnik jugoslavenske tajne službe Udbe. U ljeto 2005. godine Amfilohije je organizirao akciju, kako piše srbijanski portal Istinomer, kojom je na vrh planine Rumije helikopterom podgoričkog garnizona postavljena metalna crkva. U govoru koji je održao poslije rekao je, između ostalog, i: "Tko sruši taj hram, Bog ga srušio - i njega i njegovo potomstvo, i časni krst mu sudio". U pismu tadašnjem crnogorskom premijeru Igoru Lukšiću istaknuo je da će, ako budu rušene crkve, biti rušene i džamije te da će doći do krvoprolića. Podigao je veliku prašinu i kada je najavio da će s vrha Lovćena biti uklonjen Njegošev mauzolej, rad kipara Ivana Meštrovića. U toj nakani spriječila ga je smrt.

"Kraj je dočekao onako kako je i radio - bez pomirenja. Od jednih obožavan, drugima kao simbol svega anticrnogorskog", izjavila je za BBC novinarka i jedna od autorica filma "Svjedok Božje ljubavi" Tanja Šuković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. listopad 2020 21:14