VIDEO Otkriveno je tko je oborio tri američka aviona, evo zašto je jedan od njih padao kao list

U ponedjeljak su tijekom operacije "Epski gnjev", kako su Amerikanci nazvali svoj napad na Iran, iznad Kuvajta oborena tri američka borbena aviona F-15E Strike Eagle. Svih šestero članova posade (Strike Eagle ima pilota i časnika zaduženog za oružane sustave) uspjelo se katapultirati i preživjeti.

Nedugo nakon incidenta Amerikanci su rekli da su obaranja rezultat prijateljske vatre, a novinarka The Wall Street Journala Lara Seligman jučer je saznala dodatne detalje. Prema njezina tri izvora, a koji su upoznati s incidentom, američke avione oborio je pilot kuvajtskog borbenog zrakoplova F/A-18 Hornet. Druge potvrde tih navoda i dalje nema.

Zanimljivo je u cijeloj priči i to da je uključen bio samo jedan Hornet koji je s tri projektila (spekulira se da je riječ o AIM-9 Sidewinderima) oborio tri Strike Eaglea. Do incidenta je došlo usred vrlo "zaglušujuće" situacije na nebu, kada su iranski dronovi ulazili u zračni prostor Kuvajta i nebo je bilo puno raznih letjelica za koje se pretpostavljalo da predstavljaju prijetnju.

Kako navodi urednik portala The War Zone, Tyler Rogoway, činjenica da su avioni oboreni projektilima zrak-zrak, a ne djelovanjem sustava protuzračne obrane sa zemlje (a čiji projektili u pravilu imaju veću bojnu glavu), dijelom objašnjava kako je posada preživjela obaranja.

Internetom se proširila snimka jednog od tih aviona koji, bez vertikalnih stabilizatora i sa zapaljenim motorima, u spiralnoj putanji, poput lista, pada prema tlu. Rogoway navodi kako je ta šteta svakako katastrofalna po Strike Eagle i zapečatila je njegovu sudbinu, ali ipak nije tipična za djelovanje PZO sustava i projektila zemlja-zrak.

Druga zanimljiva stvar je način na koji je Strike Eagle padao prema tlu (kao list). Zamolili smo analitičara Matiju Blaćeta s YouTube kanala Codex Militaria da nam objasni zašto:

- Pri manjim brzinama vertikalni stabilizatori gube na svom učinku zadržavanja zrakoplova na pravcu, jer je s manjim brzinama i manja sila koju oni proizvode prolazom zraka preko njih. Stoga, kad brzina postane premalena, druge centrifugalne sile, poput neravnoteže pogona, otpora zraka, rasporeda težine ili otklona krila, postaju dominantne i zrakoplov ulazi u ravnu spiralu.

Ako se to dogodi, recimo kvarom motora, iz tog se stanja uglavnom moguće izvući ako postoji dovoljna zaliha u visini i ako se motori mogu ponovno upaliti. Kod određenih zrakoplova, poput F-14, te sile su tolike da se nije moguće izvući i katapultiranje je jedini izlaz. U slučaju pogođenog zrakoplova na velikoj visini, ravna spirala je prirodni položaj u kojem će neupravljivi zrakoplov završiti gubitkom pogona, govori Blaće.

Kuvajtski F/A-18 Horneti

Jaber Abdulkhaleg/afp/profimedia

Osim toga, Blaće nam je podrobnije opisao i sam F-15 i njegove izvedenice u tekstu koji možete pročitati ispod.

- Od 1972. do danas F-15 Eagle (Orao) glavna je udarna snaga američkog zrakoplovstva. Njegov rezultat u zračnim borbama je 104:0, nenadmašan za bilo koji drugi zrakoplov u povijesti. Zahvaljujući stalnim nadogradnjama, i dalje ima glavnu ulogu, čak i danas u dobu za radar nevidljivih zrakoplova. U čemu je njegova tajna?

F-15 je rezultat neuspjeha jednog zrakoplova i straha od toga što Sovjetski Savez ima na raspolaganju. Neuspješan zrakoplov je F-111. Politika je prisilila američku mornaricu i kopneno zrakoplovstvo da razviju zajednički zrakoplov zbog uštede, a rezultat je bio F-111. Iako brz i s velikim doletom i nosivošću, za mornaricu je bio pretežak za slijetanje na nosače, a za zrakoplovstvo je imao loše manevarske sposobnosti.

To se u ratu u Vijetnamu pokazalo kao ključna prednost lakih sovjetskih lovaca poput Miga-21. Mig-23 smatran je boljim lovcem od F-4 Fantoma II, a Mig-25 još boljim, što je zahtijevalo hitan američki odgovor. Stoga su 1968. godine i mornarica i zrakoplovstvo dobili odriješene ruke da dizajniraju idealan lovac, svatko za svoju namjenu. Mornarica se obratila starom znancu Grummanu, koji je dizajnirao legendarni F-14. Zrakoplovstvo je pak odabralo McDonnell Douglasov dizajn, koji je postao F-15.

Namjena novog lovca bila je samo i isključivo stjecanje premoći u zraku. Prvi let obavljen je 1972. godine, a u službu je ušao 1976. Lovac je bio velik, manji od F-111, ali s duljinom od 19,4 m, rasponom krila od 13,1 m i masom od 12,7 tona prazan i 31 tonu u punom opterećenju, i dalje veći od svih komparativnih zrakoplova. Ogromna površina dala mu je nadimak „teren za tenis“. Ta dostupna masa i prostor iskorišteni su za ugradnju izuzetno snažnih motora Pratt & Whitney F100 kako bi se postigla najveća brzina od 2,5 maha, nešto manje od Miga-25, ali i dalje vrlo konkurentna. Omjer težine i potiska za borbom natovaren zrakoplov bio je bolji od 1:1, što je značilo da može letjeti okomito u vis. Usis zraka bio je varijabilan kako bi se omogućile te strahovite performanse. Manevarske sposobnosti nisu žrtvovane, već je pažljivim dizajnom i usprkos fiksnim krilima u doba kad je promjenjiva geometrija bila u modi (F-111, F-14 i Mig-23) bio izuzetno agilan.

To je postignuto miksom materijala koji uključuje aluminij, titan i u manjoj mjeri čelik, čime je trup bio čvrst i lagan. Mig-25 morao je biti u potpunosti izrađen od čelika da bi izdržao slične brzine i temperature. Opremljen je i tada najmodernijim radarom APG-63, rešetke veće od pola kvadratnog metra i dometa otkrivanja do 160 km, te mogućnošću da otkriva mete i ispod razine horizonta, što do tada nije bilo moguće. Primarno naoružanje bile su 4 rakete Sparrow i 4 Sidewinder, uz šesterocijevni top od 20 mm, a borbeni dolet bio je čudovišnih 1 500 km. Primjerice, u izraelskoj operaciji Opera F-15 je mogao komotno doći do cilja, nuklearnog reaktora u izgradnji Osirak, dok su F-16 sa svim dodatnim spremnicima goriva bili na rubu mogućeg doleta.

Ukratko, novi lovac bio je demonstracija moći Sjedinjenih Američkih Država. Nije se štedjelo ni na čemu u pokušaju da se napravi najbolji mogući lovački zrakoplov. Zbog straha od Miga-25 gurnut je u krajnost u svakom pogledu i predstavljao vrhunac tehnologije tog vremena. Taj strah bio je neopravdan, jer Mig-25 nije bio ni izbliza konkurentan, što su Amerikanci i saznali kad je pilot Viktor Belenko preletio s jednim u Japan. Uspjeh F-15 natjerao je Sovjetski Savez da odgovori konkurentnim Su-27, no on je u službu ušao 9 godina iza Orla, 1985.

Novi lovac koštao je golemih 30 milijuna dolara, u odnosu na 2,5 koliko je koštao F-4. Ali stariji zrakoplov, osim u cijeni, nije ni u čemu bio konkurentan novoj zvijezdi. F-15 letio je visoko, brzo, otkrivao mete na velikoj udaljenosti i brzo se pozicionirao u idealnu poziciju za napad. Visoka cijena imala je za posljedicu razvoj F-16 kao jeftinije alternative u miksu. F-15 trebao je očistiti nebo, a F-16 trebao je nastupiti iza, kao jurišnik. Mornarica je razvila F-18 kao sličnu nadopunu još skupljem F-14. No dok je u mornarici F-18 u verziji Super Hornet potpuno zamijenio F-14, F-15 je još uvijek u službi.

F-15 je, naravno, nadograđivan tijekom vremena. Nakon prvih A/B (dvosjed) varijanti, 1979. godine uvedena je varijanta F-15C/D. Namjena tog zrakoplova i dalje je bila zračna borba. Teret naoružanja povećan je s 7 na 11 tona, uz poboljšanja u motorima i radaru. Najnovijih četrdesetak zrakoplova, dodatno nadograđenih u 2000-ima, još je uvijek u sastavu američke vojske. Ta zajednica pilota F-15C trenira samo za zračnu borbu i u tome su vodeći eksperti, uz, naravno, F-22 Raptor, po broju proizvedenih zrakoplova neuspješnog nasljednika F-15.

F-15E Strike Eagle

Pjf Military Collection/alamy/profimedia/Pjf Military Collection/alamy/profimedia

1989. uvedena je varijanta F-15E Strike Eagle (Udarni Orao). Svrha je bila ugraditi opremu poput gondole LANTIRN kojom bi dobio mogućnost vizualno prepoznati i laserski navoditi navođeno oružje, čime je od čistog lovca postao lovac-bombarder. Iako je postojao otpor toj ideji razrjeđivanja namjene čistokrvnog lovca, novi zrakoplov bio je ogroman uspjeh. Težina je narasla na 36,5 tona, no brzina i dolet održani su novim motorima i konformalnim spremnicima goriva. Težina nošenog oružja ostala je 11 tona raspoređenih na 11 mogućih podvjesnih točaka, raspoređenih između sada već ogromnog izbora oružja ili dodatnog goriva koje povećava dolet.

U nadograđenoj verziji s AESA radarom, isto kao i C/D varijanta, s 218 još uvijek aktivnih primjeraka čini osnovu američke udarne snage. U sukobima poput Operacije Pustinjska oluja predvodio je stjecanje zračne nadmoći i uništavanje iračke protuzračne obrane. Iako je u zraku bio besprijekoran, dva su oborena paljbom s tla. U modernom miksu snaga, zrakoplovi smanjene vidljivosti za radar, poput F-35 ili F-22, predvode precizne udare na neprijateljsku zračnu obranu, nakon čega F-15 koristi svoj ogroman dolet i daleko veći kapacitet za nošenje naoružanja da dovrše posao.

Vrhunac evolucije od 2024. godine je moderna varijanta Boeing F-15EX Eagle II. Proizvođač je danas Boeing, koji je kupio McDonnell Douglas. Razvoj je započeo kao poboljšanje F-15E za Saudijsku Arabiju. Uslijed prekida proizvodnje F-22 i problema s razvojem F-35, SAD je nastavio kupovati F-15 i odlučio se za ovu nadograđenu verziju. EX donosi novi AESA radar čiji domet nije poznat, ali moguće je da prelazi i 400 km za velike ciljeve. Radarska tehnologija iskorištena je za nadogradnju starijih verzija, a mogućnosti su identične onima u zrakoplovima pete generacije. Ima novi automatski sustav otkrivanja prijetnji i protumjera te elektroničkog ratovanja EPAWSS, te modernije sustave za navođenje oružja.

Težina je ostala ista, ali je teret oružja povećan na 13,6 tona na ukupno 15 podvjesnih točaka, što se s trostrukim lanserima, koji su dostupni za neka oružja, povećava i do 25. To mu je glavna karakteristika – nošenje nevjerojatne količine oružja, za koju je u nekim drugim vremenima bila potrebna čitava eskadrila. Primjerice, može nositi nevjerojatnih 22 rakete za zračnu borbu odjednom (12 AMRAAM + 10 Sidewinder). U usporedbi s 4 AMRAAM-a, na koliko je ograničen F-35, ili usporedivim brojem komada naoružanja zrak–zemlja, jasno je zašto je F-15 ne samo ostao u službi nakon ulaska u službu novih zrakoplova, već će i ostati u inventaru američkog zrakoplovstva moguće i do 2040.

Što se tiče izvoznih uspjeha, oni su ograničeni zbog visoke cijene, koja danas iznosi oko 90 milijuna dolara po komadu. F-16 se tu, kao cjenovno prihvatljivija opcija, pokazao većim uspjehom. Uostalom, s nadogradnjama se približio F-15 u svemu osim u doletu i kapacitetu naoružanja, koji je upola manji i iznosi 7,7 tona. Države koje raspolažu F-15 su Izrael, koji je s njim i postigao većinu ranije navedenih zračnih pobjeda, Japan, Singapur, Južna Koreja te Saudijska Arabija i Katar. Navodno kupnju novih F-15EX razmatraju Poljska i Egipat, a od nje je ipak odustala Indonezija. Izrael je svoje nove primjerke, njih 25 s opcijom kupnje još toliko, već naručio.