"Nikada u cijeloj našoj povijesti nije bilo takve diplomatske katastrofe... Izrael nije bio ni za stolom kada su se donosile odluke koje se tiču srži naše nacionalne sigurnosti... Iako je vojska izvršila sve što se od nje tražilo [i] javnost pokazala izvanrednu otpornost, Netanyahu je diplomatski i strateški podbacio te nije ispunio nijedan od ciljeva koje je sam postavio... Trebat će nam godine da popravimo diplomatsku i stratešku štetu koju je Netanyahu prouzročio zbog arogancije, nemara i nedostatka strateškog planiranja".
To su bile riječi vođe izraelske oporbe Yaira Lapida nakon odluke o iranskom primirju, kojima se obrušio na izraelskog premijera. Nije spomenuo koji su to konkretno ciljevi koje Netanyahu nije ispunio, no vjerojatno je da je na umu, između ostaloga, imao uništenje iranskog nuklearnog programa.
Iako je američki predsjednik Donald Trump nakon američko-izraelske kampanje udara na iranske nuklearne ciljeve u lipnju prošle godine opetovano tvrdio da su iranski nuklearni kapaciteti uništeni, a s njima i razvoj nuklearne bombe koji navodno provodi režim u Teheranu, ponovno je kao jedan od ciljeva "Operacije epski bijes" - i izraelske operacije "Ričući lav" - istaknuo sprječavanje Irana da razvije nuklearnu bombu.
Trump ne shvaća da je poražen. Dovoljno je pogledati što više ni sam ne spominje
Navodna prijetnja nuklearnih ambicija Irana desetljećima je stara, a sam Netanyahu već punih 30 godina uporno upozorava da Teheran "samo što nije" proizveo nuklearno oružje. Toliko je dugo trajala i njegova žudnja za konačnim obračunom s Iranom da bi napokon dočekao američkog predsjednika koji dijeli njegovu strast. Od 1992., kada se Knessetu obratio kao zastupnik, Netanyahu je uporno tvrdio da je Teheran samo nekoliko godina udaljen od nuklearne bombe. I tako sve do danas.
No, nakon uspostave primirja i odustajanja Trumpa od "uništenja cijele jedne civilizacije" u svojoj promašenoj, kratkovidnoj i međunarodnom pravu protivnoj odluci da nakon pregovora zajedno s Netanyahuom nasrne na Iran da bi se sada ponovno vratio pregovorima, postavlja se pitanje što će dalje biti s tim obračunom, ali i navodnim iranskim planovima razvoja nuklearnog oružja. U Iranu, kako se procjenjuje, postoji još oko 440 kilograma urana obogaćenog na 60 posto, što je dovoljno, prema nekim procjenama, za izradu devet nuklearnih glava ako se obogati na za to potrebnih 90 posto.
Trump odbija obogaćivanje, 2018. je ‘ubio‘ nuklearni sporazum
Dio tog materijala, procjenjuje se, zakopan je duboko ispod ruševina postrojenja uništavanih u lipnju i izvan je dosega američkog naoružanja. Donald Trump je navodno razmatrao visokorizičnu i složenu operaciju američkih specijalnih snaga radi njegove zapljene, no u govoru 1. travnja nije djelovao zabrinuto činjenicom da bi Iran na kraju rata vjerojatno mogao zadržati svoj visoko obogaćeni uran. "Imamo [iranski nuklearni materijal] pod intenzivnim satelitskim nadzorom i kontrolom. Ako vidimo da povuku potez, čak i da ga samo pokušaju premjestiti, ponovno ćemo ih vrlo snažno pogoditi projektilima", poručio je.
U telefonskom intervjuu za AFP nedugo nakon objave primirja s Iranom, pak, ustvrdio je da će pitanje tog urana i iranskih zaliha biti riješeno prema sporazumu, u suprotnom "se ne bih dogovorio". "Sto posto. Nema sumnje u to", rekao je Trump, no detalji nisu bili poznati. U utorak navečer, nedugo nakon što je pristao na prekid vatre, iranski ministar vanjskih poslova Abas Aragči rekao je da se njegova zemlja "u potpunosti obvezuje da neće ići za posjedovanjem nikakvog nuklearnog oružja" u planu od 10 točaka koji je usvojio režim, a prema iranskim dužnosnicima američki predsjednik složio se oko tih točaka te je objavio izjavu Aragčija na svojoj platformi Truth Social, kako podsjeća britanski The Telegraph.
No, u srijedu rano poslijepodne Trump je na Truth Social, otkrivajući prošireni plan od 15 točaka, ustvrdio da u Iranu neće biti obogaćivanja urana, odbacivši time jednu od ključnih točaka Irana za sporazum o prekidu vatre - pravo zemlje na obogaćivanje urana. Napisao je da će SAD "blisko surađivati" s Iranom, ali da "neće biti obogaćivanja urana".
Nikad jače prijetnje i onda nagli preokret: Što se noćas zapravo dogodilo na Bliskom istoku
Teheran uporno inzistira - a što je uvijek nailazilo na skepsu Zapada - da nuklearni program razvija isključivo u civilne svrhe, uključujući proizvodnju električne energije i medicinske svrhe, te ističe svoje pravo na mirnodopsku upotrebu nuklearne tehnologije. Tako i sadašnji iranski mirovni plan u deset točaka, predan Sjedinjenim Državama s ciljem okončanja trenutačnog rata, predviđa da Washington prihvati nastavak iranskog programa obogaćivanja urana te potpuno ukidanje svih sankcija.
Na tome je inzistirao i kada je Trump u svibnju 2018. godine, tijekom svog prvog mandata, objavio da povlači SAD iz Iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA), koji je 2015. zaključio njegov demokratski prethodnik Barack Obama, te da Iranu ponovno uvodi sankcije. "To je bio užasan jednostran sporazum koji nije nikad, nikad trebao biti potpisan", rekao je Trump i istaknuo da sporazum "nije donio spokoj. Nije donio mir. Nikada i neće".
Trump je zamjerao što sporazum ima vremensko ograničenje i ne predviđa nadzor iranskih nuklearnih aktivnosti nakon 2025. godine, ne uključuje nadzor iranskog programa balističkih projektila i ne ograničava iransko vojno sudjelovanje u regiji, u ratu u Siriji i Jemenu.
Iranska reakcija
Nakon što je SAD izašao iz JCPOA-a, Iran je poduzeo niz koraka kako bi odgovorio na taj potez i ponovno nametnute sankcije, što je dovelo do novog povećanja napetosti - odustao je od ključnih ograničenja svog nuklearnog programa, povećavši sposobnosti obogaćivanja urana uz istovremeni diplomatski pritisak za ukidanje sankcija.
Teheran je tada ubrzao nuklearni program, počevši s obogaćivanjem urana na razine znatno iznad dopuštenih 3,67 posto, povećavao je zalihe obogaćenog urana i počeo koristiti naprednije centrifuge, čime se znatno približio mogućnosti proizvodnje ‘bombe‘. Također, ograničio je pristup inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) svojim nuklearnim postrojenjima, smanjujući transparentnost svog programa, a sve to pridonijelo je rastu regionalnih napetosti, dok je Iran smatrao sva ograničenja iz sporazuma ukinutima.
Iranska sposobnost kontrole ključne geopolitičke točke sada je jasnija nego ikad
Ipak, unatoč eskalaciji, Iran je u kasnijim razdobljima - zaključno s početkom 2026. - pokazivao povremenu fleksibilnost i spremnost na kompromise te pregovore o novom sporazumu pod uvjetom ukidanja sankcija, ali do toga nije došlo. Unatoč svemu, šef IAEA-e, Rafael Grossi, izjavio je početkom ožujka kako nema dokaza da Iran trenutačno radi na izradi nuklearne bombe, istovremeno upozoravajući da neriješena pitanja oko teheranskog nuklearnog programa ostaju ozbiljna briga.
Konzervativni Telegraph u srijedu ide puno dalje i ocjenjuje da Trumpov sporazum s Iranom ima "divovsku rupu" - sa 440 kilograma urana zakopanog pod ruševinama svojih planinskih baza i obogaćenog na 60 posto, odnosno korak do 90 posto, koliko je potrebno za izradu nuklearne bombe, Iran je jednako blizu razvoja nuklearnog oružja kao što je bio i kada je rat započeo, upozorava Telegraph.
U međuvremenu, u članku za Foreign Policy objavljenom u utorak, prije dogovora o primirju, prilično pesimistično o iranskom nuklearnom programu pisao je Eric Brewer, zamjenik potpredsjednika Inicijative za nuklearne prijetnje, programa Nuclear Materials Security Program. On se upitao je li sprječavanje Irana da nabavi nuklearno oružje uopće cilj američkog rata protiv Irana, istaknuvši da se upravo to ponekad opisuje kao ključni cilj, dok se ponekad to pitanje posve izostavlja, te upozorava da bi sa slabijim, ogorčenijim i sumnjičavijim režimom s manje opreznim vrhovnim vođom i utjecajem nad Hormuškim tjesnacem nakon završetka sukoba, mnogo toga moglo poći po zlu.
Ali Hamenei je bio kočnica
Procijenio je da će nakon završetka rata Iran gotovo sigurno proglasiti pobjedu - što je učinio već nakon dogovora o primirju, kao i Washington - jer mu je primarni cilj bio opstanak režima, u čemu je i uspio. No, iz sukoba, kako je naveo, režim će izaći bitno oslabljen i ogorčen s novim vrhovnim vođom Modžtabom Hameneijem, sinom ubijenog vođe Alija Hameneija, koji je, prema mnogim izvješćima, blizak Korpusu islamske revolucionarne garde (IRGC), čiji tvrdolinijaški sadašnji i bivši članovi navodno dominiraju na vodećim položajima, a svakodnevno donošenje odluka sve više može biti u njihovim rukama. Iz perspektive neširenja nuklearnog oružja, kako upozorava Brewer, ovo je opasan ishod - Iran bi, naime, nakon posljednjeg sukoba mogao zaključiti kako je nuklearno oružje jedini način odvraćanja budućih pokušaja promjene režima.
Netanyahu tvrdi da Iran više nema kapacitete za izradu atomske bombe
Ali Hamenei, kako ističe, nije bio spreman odustati od nuklearnog programa, ali nije bio ni odlučan u razvoju nuklearnog oružja - nakon što je 2003. zaustavio program razvoja nuklearnog oružja, usvojio je tzv. strategiju "osiguranja" - postupno jačanje nuklearnih kapaciteta i stručnosti kako bi se povećala sposobnost izrade bombe, ali bez donošenja konačne odluke o njezinu sastavljanju.
Brewer zaključuje da ga je njegova privrženost toj strategiji na kraju stajala života jer je Hamenei vjerojatno bio jedan od rijetkih koji su stajali između Irana i nuklearnog oružja. No, unutar režima posljednjih su godina jačali pozivi na izradu bombe, kako se strateško okruženje Teherana pogoršavalo, a njegov sustav odvraćanja temeljen na posrednicima i raketama urušavao. Početkom 2025. američka obavještajna zajednica upozorila je da raste pritisak na Hameneija da preokrene odluku iz 2003., ističući da je sve otvorenija rasprava "ohrabrila zagovornike nuklearnog oružja unutar iranskog sustava donošenja odluka".
Sa smrću Hameneija starijeg, te unutarnje kočnice, upozorava autor, možda više ne postoje. Za novog vrhovnog vođu i njegove savjetnike - koji su puno snažnije tvrdolinijaški orijentirani od svojih prethodnika - odustajanje od obogaćivanja ili predaja nuklearnog materijala bilo bi nešto gore od kapitulacije - čak izdaja nasljeđa Alija Hameneija. Također, s obzirom na oslabljene konvencionalne snage, Iran će još manje biti sklon odreći se svog posljednjeg značajnog sredstva utjecaja: sposobnosti izrade bombe, a u današnjem kaotičnom okruženju vojni zapovjednici ili znanstvenici mogli bi nastaviti s razvojem bez formalne političke odluke o nuklearnom oružju - što je sve vjerojatniji ishod zbog navodnog razdora između civilnih i vojnih čelnika u vezi s daljnjom strategijom.
Kočnice možda nestale
Nakon američkog povlačenja iz sporazuma iz 2015. te dva kruga vojnih kampanja dok su pregovori još trajali, iranski čelnici, navodi Brewer, imaju malo razloga vjerovati da će Sjedinjene Države poštovati svoje obveze te bi u Teheranu mogli zaključiti da ne moraju sklopiti sporazum o nuklearnom programu jer su već preživjeli najgore što su im SAD i Izrael mogli učiniti.
A postoje i drugi razlozi zbog kojih će nuklearni sporazum sada biti teže realizirati nego 2015. - Iran je od tada razvio sposobnosti i stručnost koje nije lako poništiti, unatoč brojnim atentatima na ključne njihove nuklearne stručnjake, u čemu je prednjačio Izrael. Svaki budući sporazum zahtijevao bi mnogo invazivniji nadzor i inspekcije nego JCPOA - primjerice, inspekcije vojnih lokacija kako bi se osiguralo da Iran ne provodi istraživanja i razvoj koji bi se mogli primijeniti na izradu uređaja. Ipak, diplomacija bi trebala ostati opcija, barem kako bi se iskoristile podjele unutar režima i očuvao smjer bez nuklearnog oružja za Iran. No, bez novog sporazuma, zaključuje Brewer za Foreign Policy, Washington se suočava s tmurnom alternativom - dugoročnom kampanjom povremenih napada radi sprječavanja iranskog nuklearnog proboja.
