Od proljeća 1982. sve do 23. listopada 2017. Leon Wieseltier bio je jedan od najutjecajnijih, najmoćnijih urednika literature na raskošnom izdavačkom tržištu Amerike. Od 24. listopada 2017. on više nije nitko. Izbrisan je jer je griješio. Sad pokušava početi ispočetka, treba li mu dopustiti?
Washingtonski magazin New Republic, gdje je bio najdulje zaposlen, iako utjecajan u Americi nikada nije dosegao globalni utjecaj New Yorkera ili sjaj Vanity Faira, ali Wieseltier je bio prepoznat kao institucija, čak i u razdobljima kada je magazin koncepcijski znao zalutati. Atlantic Monthly, u kojemu je proveo vrijeme od 2014. do svojeg velikog pada 2017., još je utjecajniji. Wieseltieru su oba magazina i dalje zaključana.
U svojim počecima New Republic bio je magazin progresivne struje američkih liberala nakrcan komentarima politike, kulture i umjetnosti. Na tržištu je još od 1914., a povjesničari medija opisuju ga kao publikaciju čiji je utjecaj nadrastao nakladu i često diktirao smjer.
Kada je magazin kao vlasnik, a nedugo zatim i urednik, 1974. preuzeo harvardski diplomant i kratkotrajni profesorski asistent Marty Peretz, uređivačka politika izgubila je notu ljevice i okrenula se neoliberalima. U takav magazin, tada još tjednik, Peretz je 1983. doveo Leona Wieseltiera, wunderkinda s Columbije, Harvarda i Oxforda, gdje je studirao povijest umjetnosti, povijest judaizma, filozofiju i književnost i pokupio sve pohvale, da mu bude urednik stražnjih stranica, onog dijela koji je u elitnim magazinima rezerviran za nešto što zovemo “kultura”.
Wieseltier je u magazin uveo formu velikog literarnog eseja, kritike koja je izlazila iz okvira prikaza same knjige i živjela samostalno, a njegov urednički utjecaj vrlo brzo proširio izvan kulture na sve dijelove magazina. Nakon što je izbila velika afera koja ga je svrstala uz bok s Harveyjem Weinsteinom, Vanity Fair je napisao kako je “za sebe ugrabio najbolji dio američke kulture slavnih - postao je slavan među slavnima”.
Velika eksplozija
Sam Wieseltier svoj tadašnji posao opisuje kao “jedan od rijetkih koji čovjeku danas dopušta da za život zarađuje kao intelektualac, da razmišlja i upravlja kulturom”. Rekao je još nešto: “Nikada u životu nisam radio. Niti dana.”
Kada je 2012. New Republic preuzeo suosnivač Facebooka Chris Hughes, s namjerom da magazin pretvori u “vertikalno integriranu medijsku kompaniju”, potrajalo je manje od dvije godine do velike pobune, među čijim je inicijatorima bio Wieseltier, s kojom su magazin napustile dvije trećine suradnika, uključujući i Wieseltiera.
On je mjesto za dalje širenje svoje zone utjecaja pronašao kod dvojice prijatelja - Davida Bradleyja i Jeffreyja Goldberga - vlasnika i glavnog urednika mjesečnika Atlantic, koji se, nakon što ga je Bradley iz Bostona preselio u Washington, transformirao iz elitnog, ali pomalo dosadnog intelektualnog zbornika u novi hub washingtonske kulturne elite i postao konkurent njujorškim magazinima Harper’s i New Yorker. Istovremeno, u suradnji s Emerson Collective, zakladom udovice Appleova osnivača Stevea Jobsa, Laurene Powell Jobs, Wieseltier je pripremao novi magazin - Idea - kojemu je trebao biti urednik, a koji se trebao baviti temama o utjecaju tehnologije na ljudske živote.
Onda je 24. listopada 2017. odjeknula bomba: portal Politico objavio je kako su, zbog potvrđenih navoda optužbi za spolno uznemiravanje koju je, potaknuto pokretom #Me Too, objavilo šest, većinom bivših, zaposlenica iz uredništva magazina New Republic, Atlantic i Laurene Jobs odlučili prekinuti svaku suradnju s Wieseltierom. Odrekao ga se i utjecajni washingtonski think tank Brookings Institution gdje je držao jednu od važnih pozicija. Ukratko, 23. listopada navečer zaspao je kao jedan od najutjecajnijih američkih intelektualaca, dan kasnije, u vrijeme kada je trebalo otići na ručak, više nije bilo nikoga tko bi s njim htio ručati, barem ne u Washingtonu.
Sve je zapravo počelo kada je Moira Donegan, bivša pomoćnica urednika New Republica, danas Guardianova kolumnistica, na Googleu anonimno objavila tabelu s posprdnim naslovom “Medijski govnari” (Shitty Media Men), u koju su žene iz američkih medijskih kuća, također anonimno, mogle dopisivati detalje o vlastitim neugodnim iskustvima s kolegama. Popisa se dokopao washingtonski portal Politico čiji su suradnici kontaktirali sve medijske kuće čiji su urednici bili među nabrojanima. Na kraju su cijenu platili Wieseltier i, nešto kasnije, Lorin Stein, urednik Paris Reviewa, koji je natjeran na ostavku.
Ni Wieseltier niti Stein nisu pokušali demantirati svoje “ponekad neprilično” ponašanje. Wieseltier se pokazao kao benigniji izgrednik, iako ni Stein nije nikada procesuiran, a jedan od kasnijih članaka u magazinu Harper’s zaključuje kako je i on pao kao žrtva pogrešnog tumačenja lažnih glasina potaknutih pokretom #Me Too.
Kako bilo, Wieseltier se ispričao pismom koje su prenijeli svi važni američki mediji: “Žene s kojima sam radio pametne su i poštene, sramim se pomisli da sam ijednu od njih potaknuo da se osjeća poniženom ili necijenjenom”, napisao je.
I doista, čak i žene koje su ga optužile i koje su se složile da ne smije ostati nekažnjen za Wieseltiera čuvaju set pohvala.
Kažu da je bio je odličan urednik, možda najbolji s kojim su radile, i poticajan šef. Točno je da ih je povremeno znao poljubiti, najčešće u čelo, pa i da im je pričao neprilične detalje iz privatnog života ili na radnom stolu ostavio papirić sa zahvalom što su na posao došle u mini suknji.
Točno je i da je jednoj, dok su bili sami u njegovu uredu, pokazao knjigu ilustracija na kojima je bio Krist s penisom u erekciji, što je suradnicu koja je bila mlađa od njega i vjernica dovelo u situaciju da se osjeća neugodno, ali nikada niti na jednu ženu nije pokušao fizički nasrnuti. Ni u jednom trenutku nije se (za razliku od Weinsteina) pokazao fizički opasnim.
Iako, tvrde oni koji su s njim radili, žene koje su mu se sviđale i s kojima je ostvario bolji kontakt često su kasnije bile uspješnije od drugih.
Cjepidlake i lovna divljač
“Žene je uglavnom dijelio na ‘cjepidlake lišene humora’ i na ‘lovnu divljač’, i pritom je bio majstor u procjeni kojoj kategoriji pripadaju”, piše autor članka u Vanity Fairu. Neke od njih zato ga i danas smatraju svinjom, nijedna se međutim nije izjasnila da bi njegova kazna, što nestanak iz javnog života neupitno jest, trebala trajati doživotno.
Tri godine nakon što je protjeran, s navršenih 68, Wieseltier je, čini se, dobio priliku za povratak. Alfred Moses, 91-godišnji odvjetnik, partner u globaliziranoj odvjetničkoj tvrtki Covington & Burling, svojedobno Clintonov veleposlanik u Bukureštu i Wieseltierov “znanac iz sinagoge”, odlučio je s grupom partnera kroz zakladu financirati novi magazin upravo s ciljem da Wieseltieru da novi posao. Liberties Journal, koji će izlaziti tromjesečno, već je u odmakloj fazi pripreme.
Liberties će, najavljuje Wieseltier, biti sve što današnji magazini nisu. S više od 400 stranica teksta, bez fotografija, s beskrajno dugim esejima i s cijenom tek nešto nižom od 20 dolara, to će biti magazin namijenjen onima koji čitaju.
Ambicije su ogromne, a komercijalni uspjeh zasad se ne postavlja kao prioritet (zaklada je neprofitna). Kada ga pitaju kako kani promovirati magazin, jer zbog njegova progonstva klasično oglašavanje gotovo da je nemoguće, Wieseltier odgovara bliskoistočnom poslovicom: “Magarci se nanjuše i preko sedam dolina”.
Detalj koji je već uzburkao duhove: za najbližu suradnicu, izvršnu urednicu magazina, Wieseltier je odabrao ženu. Celeste Marcus dobro je upoznata s njegovom prošlošću. Sama je svojedobno bila žrtva seksualnog napada, kaže da joj “kada je saznala za priču nije bilo svejedno”, ali da se njezino iskustvo rada s Wieseltierom ne poklapa s uvriježenom percepcijom.
To je rekla autoru članka o Wieseltieru koji je nedavno objavio Air Mail, publikacija u vlasništvu bivšeg urednika Vanity Faira Graydona Cartera.
Moira Donegan, autorica “Medijskih govnara”, u međuvremenu se našla na sudu. Milijun i pol dolara težak proces nije pokrenuo Wieseltier, tuži je Stephen Elliott, autor iz New Orleansa kojemu je anonimna optužba za nikad potvrđeno silovanje, navedena u “Govnarima”, navodno nanijela veliku privatnu i poslovnu štetu.