Petak 30. lipnja ujedno je i 492. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, a nakon više od 70 tjedana borbi, došlo se i do današnje godišnjice ruske „geste dobre volje“ – kada su se agresori lani pod prijetnjom topničkih te zračnih napada povukli sa „Zmijskog otoka“ pod ovim smiješnim propagandnim opravdanjem.
Nakon nekoliko dana promjenjivog i kišnog vremena na bojištima istoka, jugoistoka i juga Ukrajine, ondje se idućih dana očekuje razdoblje suhog vremena te nadolazak toplinskoga vala koji bi trebao eskalirati u drugoj polovici idućega tjedna – dakle, vremenske prilike i neprilike sve su manje prepreka za kopnena djelovanja šireg opsega, i to se dobro vidi na terenu. Za to vrijeme, napomenimo, traju i hitni popravci ukrajinske elektro-mreže, koja je proteklih mjeseci trpjela velika oštećenja i bila interventno krpana tek toliko da preživi. Iako Ukrajina već neko vrijeme uspijeva proizvesti i potrošačima dostaviti dovoljno struje za normalno funkcioniranje, veliki broj nuklearnih i termoelektrana su u remontu – pa je tako i ove srijede nakratko ponestalo struje, što je bilo u hodu nadoknađeno iz Rumunjske i Poljske, uvozom oko 1.200 MWh.
Smjenjuju se napadi
Kako izgleda, zadnjih dana se smjenjuju ukrajinski napadi u Zaporižju, na granici Zaporiške te Donjecke oblasti i oko Bahmuta, s ruskim napadima oko Marinke, Avdiivke i na potezu zapadno od okupiranog grada Kremina, sjeverno od rijeke Siverski Donjec. U Zaporižju, odnosno na „smjeru prema Melitopolu i Berdjansku“, zapravo se čulo tek o ukrajinskim napadima od Orihova prema selu Robotine (oko 12 km južno). Izvori se tu razlikuju te nije jasno je li se stiglo nadomak tom selu ili su djelovanja i dalje po minskim poljima sjeverno od mjesta – koja su se do sada već više puta pokazala opasnima.
Osim toga, jučer se čulo i o ruskoj gradnji brane na rijeci Tokmačka kod Tokmaka, strateški bitnog mjesta koje su Rusi jako utvrdili, kojom se izazvalo i poplave na istoku od ovog grada kao dodatno sredstvo obrane agresora. Slično je nejasno stanje i na potezu južno od Velike Novosilke, na spoju Zaporiške i Donjecke oblasti, oko 80 km sjeveroistočno od Orihiva. Nema sumnje da se bojište ondje pomaklo oslobađanjem zaseoka Rivnopilj, čime je za oko 9 km srezan izboj koji su agresori tamo držali gotovo godinu dana. Pri tome, izgleda da sada u toj zoni bojište ide na liniji Novozlatopilj-Prijutne-Staromajorske-Kermenčik, uz intenzivnu smjenu ukrajinskih napada (na jug prema Volodine) i ruskih protunapada.
Lome se ruska kliješta
Ponešto je jasnija situacija oko Bahmuta – uvelike okupiranog grada čija okolica zadnje vrijeme postaje težišnom točkom ukrajinskih djelovanja. Ondje se neposredno sjeverno od grada vode žestoke borbe oko sela Berhivka, koje je na uzvisini, kao i uz trasu magistrale M-03 oko sela Zaliznjanske – te ponešto dalje od Bahmuta, na potezu Rozdolivka-Vesele (oko 17 km sjeverno od grada). Slično je i južno od Bahmuta, gdje se ukrajinska nastojanja blizu grada koncentriraju oko sela Klišćivka (također na uzvisini, oko 4 km od grada), te još južnije kod Kurdjumivke i Ozarjanivke (oko 12 km južno od grada). Nakon što se južno od grada agresore uvelike bacilo istočno od trase vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“, ova dva sela su ponovo postala bitna radi njima nedalekih kopnenih prijelaza preko trase spomenutog kanala. Osim toga, gledajući događanja i sjeverno i južno od Bahmuta, treba uočiti da se tu zapravo strukturno lome ruska kliješta koja su zadnjih mjeseci dovela do osvajanja grada, a time onda i ukrajinska strana potencijalno ide prema situaciji da sama uzme okupirani grad u tzv. „vatreno okruženje“ kojim bi se moglo temeljito zagorčati život okupatorima u samome Bahmutu.
Za razliku od toga, ruska napadna djelovanja ponešto su manje jasna, bilo po njihovoj ideji ili provedbi. Izgleda da se nadalje nastavlja pritisak na zone oko Marinke i Avdiivke oko Donjecka, iako ne izgleda da je ondje bilo ikakvih bitnijih pomaka bojišta. S druge strane, zadnjih se dana opet aktivirala i borbena zona na sjeveru Donbasa – sjeverno od rijeke Siverski Donjec, od okupirane Kremine na zapad prema Limanu. Tu se bilježe intenzivna ruska napadna djelovanja, koja nastoje ukrajinske položaje odmaknuti od Kremine, a izgleda da je posebni naglasak stavljen na jugozapad i jug od Kremine. Navodno se time nastoji od branitelja očistiti šumoviti pojas dubine oko 15 km, te u tom predjelu opet izbiti na sjevernu obalu rijeke Siverski Donjec. Međutim, prilično je upitno koliko tu agresori zapravo imaju uspjeha. Jednako žestoke aktivnosti, ali s malo uspjeha, bilježe se i sjevernije – na prostoru uz cestu P-07 između Kupjanska i okupiranog grada Svatove, gdje izgleda da ruski napadi nisu pomaknuli ukrajinske obrambene linije.
Nema pomaka ni na novom mini-bojištu u Hersonskoj oblasti, gdje je postalo sasvim jasno da su ukrajinske specijalne snage tijekom zadnjih tjedan dana uspjele uspostaviti mostobran preko Dnjepra, kod srušenog Antonivskog mosta nedaleko oslobođenog Hersona. Ondje se ustrajno čuje o ruskim pokušajima slamanja tog mostobrana, koji je koncentriran na prostoru riječnog otoka Antonivski na lijevoj (istočnoj) obali rijeke, te nekoliko kilometara zapadno od trase mosta, kroz dio tamošnjeg naselja kuća za odmor uz rijeku (selo Dače). Uz niz ruskih protunapada, koje je uvelike otupila topnička vatra s ukrajinske strane rijeke, ondje se jučer bilježilo i udare balističkih raketa Iskander kod same spojnice srušenoga mosta s riječnim otokom – no izgleda da ni ta borbena sredstva ondje još nisu mnogo promijenila na stvari.
Zračni napadi
Bitno je drugačija situacija s raketnim udarom kojeg su ruski agresori u večernjim satima utorka 27. lipnja izveli po centru ukrajinskog grada Kramatorska. Dok se iz ruskih izvora čulo priče kako je bio gađan nekakav skup stranih časnika, ukrajinskih generala i brojnih plaćenika – Ukrajina je objavila snimke spašavanja ranjenih civila iz pogođene zgrade hotela u centru grada, te ondašnjeg restorana u kojem su se okupljali strani humanitarci i novinari. Iako nije jasno je li napad bio izveden raketom sustava S-300 ili Iskander, do jučer je postalo jasno kako se ondje radilo o 12 poginulih (među njima i troje djece), oko 60 ranjenih, te još 11 osoba spašenih iz ruševina velikim aktiviranjem teške mehanizacije. Među ostalim, ondje je stradalo i troje kolumbijskih državljana, zbog čega je jučer došlo i do diplomatskog zaoštravanja odnosa Rusije i Kolumbije. Iako se na prvu loptu iz Moskve tek spomenulo nesmotrenost tih osoba koje su putovale u ratnu zonu – kasnije je ipak izraženo žaljenje radi incidenta, ipak uz tvrdnje kako se ondje radilo o „legitimnoj vojnoj meti“ – zapovjednom mjestu ukrajinske 56. brigade. Osim što se iz ukrajinskih izvora u srijedu 28. lipnja objavilo podatke o navodnom ruskom špijunu koji je naveo raketni udar na ovaj gradski cilj, jučer je u Kramatorsku bilo proglašeno tri dana žalosti za brojnim žrtvama u raketiranju ovog popularnog gradskog okupljališta.
To nipošto nisu bili svi zračni napadi na Ukrajinu posljednjih dana. Tako se u srijedu 28. lipnja bilježilo korištenje balističkih raketa i barem 8 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 (od toga uništeno njih 6), da bi se dan kasnije bilježilo barem 6 balističkih raketa sustava S-300 po gradovima Zaporižje i Čuguiv. Konačno, danas rano ujutro Ukrajina je bila napadnuta iz jugoistočnog smjera s 13 kamikaza-dronova Shaheed lansiranih s istočne obale Azovskog mora i još 4 rakete sustava S-300 u modu gađanja kopnenih ciljeva. Od svega toga navodno je od strane ukrajinske protuzračne obrane bilo uništeno 10 kamikaza-dronova, dok su rakete ipak pogađale civilne i vojne ciljeve u oblasti Zaporižje. Istini za volju, svih ovih dana ni Ukrajina nije agresoru ostajala dužna – tako da se bilježilo intenzivni niz preciznih zračnih napada na vojne ciljeve u zaleđu ruskih linija u okupiranim dijelovima Zaporižja, gdje posebno treba spomenuti današnjih 11 jakih detonacija na prostoru zračne luke okupiranog Berdjanska.
Vojna pomoć
Dok se u Bugarskoj tek formira okvire idućih paketa vojne pomoći za Ukrajinu, zanimljivo je da tamošnje vlasti i vojna industrija imaju posebnu namjeru eliminiranja posrednika – koji u ime trećih strana ondje kupuju vojnu robu ne bi li je onda proslijedili u Ukrajinu. Takvih posrednika pak nije bilo u Litvi koja je ove srijede, 28. Lipnja, prvo najavila slanje u Ukrajinu dva nova protuzračna sustava NASAMS kupljena izravno od Kongsberga, da bi potom tome dodala i još 10 oklopnjaka M113 (time ukupno poslano njih 72 komada), kao i 2,5 milijuna komada streljiva – dio od ukupno oko 12,5 milijuna komada koje se ove godine planira kupiti za slanje u Ukrajinu. Slične vijesti su se danas čule i iz Danske, koja je za Ukrajinu pripremila novi paket pomoć vrijedan oko 1,3 milijarde danskih kruna (oko 190 milijuna USD) – od toga oko 300 milijuna kruna za zajedničku EU nabavu topničkog streljiva.
Radikalno drugačije se opet po pitanju Ukrajine postavila Švicarska – država koja je svojem poduzeću Ruag AG odbila dati dozvolu da iz svojih zaliha u Italiji proda 96 tenkova Leopard 1 u Njemačku, gdje bi ih kupac Rheinmetall popravio te isporučio u Ukrajinu. Vlada je odbijanje dozvole za taj posao objasnila posljedicom neutralnog statusa Švicarske, opisujući posao kao „nedosljedan važećem zakonu“. Naravno, ne treba posebno napominjati utjecaj takvih odluka na odnose Švicarske s ostatkom Europe, kao ni problemima koje će takvi stavovi imati na ukupnu izvoznu budućnost švicarske vojne industrije.
Velike promjene zahvatile su ovih dana i ukrajinsku vojnu industriju – posebice njenu glavninu okupljenu u državni koncern Ukroboronprom. Kao prvo se još u utorak 27. lipnja čulo da je predsjednik Zelenski dekretom smijenio dotadašnjeg generalnog direktora ovog koncerna Jurija Guseva. Navodno je Gusev bio smijenjen zbog neuspjeha i zastoja u provedbi nekoliko velikih projekata – prvenstveno raketnog programa, ali i razvoja bespilotnih sustava dugoga dometa. Samo dan kasnije, na to je mjesto imenovan novi čovjek, Herman Smetanin iz Harkova, za kojeg se napominjalo kako ima tri glavna cilja: (1) povećati proizvodnju streljiva i opreme, (2) ojačati antikorupcijske kontrole u koncernu, te (3) transformirati poduzeće prema novim smjernicama. Osnove ove transformacije postale su jasne jučer, u četvrtak 29. lipnja, kada je objavljeno potpuno obustavljanje djelovanja Ukroboronproma i njegova pretvorba u dioničko društvo nazvano „Ukrajinska obrambena industrija“, ustrojeno sukladno standardima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Posljedice pobune „Wagnera“
Uz sve novosti u Ukrajini, ipak treba zastati na trenutak ne bi li se sagledalo još i posljedice pobune privatnog vojnog poduzeća „Wagner“, koje tek polagano ovih dana izlaze pred oči javnosti. Iako se iz zapadnih krugova odmah apeliralo na ukrajinsku stranu da ne iskorištava neposredno ovu za agresora itekako neugodnu situaciju, mnogima je bio začudan način kako se taj veliki incident barem privremeno riješio unutar samo 24 sata. Čitava je situacija imala velik utjecaj na samog ruskog predsjednika Vladimira Putina, kojem se vidljivo zaljuljala do tada navodno čvrsta pozicija na vrhu državne piramide – pa nije čudilo da se nakon prvotnog izostanka iz javnosti, po rješavanju situacije Putina danima viđalo svako malo, kako u medijima tako i uživo (što je posebno neuobičajeno, imajući u vidu njegov višegodišnji strah od zaraza i atentata). Osim pojavljivanja u narodnoj masi tijekom posjete Dagestanu, upala je u oči i njegova zahvala vojnim snagama na zaustavljanju pobune, iako se malo spominjalo ikakve vojne akcije na terenu – jednako kao i njegovo slikanje s ministrom obrane Sergejem Šojguom, koji će izgleda barem još malo ostati na poziciji koju drži od studenog 2012. godine.
Istodobno, izgleda da se pobunjenik Prigožin ipak skrasio u Bjelorusiji, zajedno s još nejasnim brojem svojih vojnika – gdje bi možda trebali početi igrati ulogu specijalnih instruktora za nejaku bjelorusku vojsku, a možda i posebne pretorijanske garde tamošnjeg predsjednika Lukašenka. Ipak, sve je to jako neizvjesno, posebice u kontekstu daljnjeg jačanja vojne suradnje Bjelorusije i Ruske Federacije, koja se razvija i dodatnim sporazumima o uspostavi zajedničkih centara za borbenu obuku vojnog osoblja obiju zemalja. Jednako tako, u Rusiji se tek sramežljivo spominju i konkretne posljedice pobune „Wagnera“ – rušenje barem 5 transportnih helikoptera, jednog borbenog Ka-52, i aviona Il-22M specijaliziranog za koordinaciju i povezivanje vojnih postrojbi na terenu. U svemu tome je poginulo barem 15 ruskih zrakoplovaca, kojima je čak i Putin odao počast minutom šutnje – a Prigožin najavio plaćanje odštete od oko 50 milijuna rubalja za obitelji poginulih. Kad se pitalo zašto su te letjelice bile oborene, odgovor Jevgenija Prigožina bio je prigodno živopisan: „Jer je budala u konvoju oborila sve što je vidjela“.
Iako je Rusija godinama poricala svaku vezu s poduzećem „Wagner“, sada se najednom ipak službeno čulo da je ta struktura kompletno djelovala u interesu države, ali i o njenome trošku. Pri tome se nije propustilo ni priliku napomenuti kako je Prigožin kao vlasnik višestruko profitirao od ruskog obrambenog sektora – ostavljajući tu otvorenim i mogućnost njegova daljnjeg progona radi krađa, pronevjera ili korupcije. Mogući dolazak ovih snaga u Bjelorusiju izaziva sve jasnije uznemirenje među susjedima te države, budući da se time diže i razinu rizika u čitavoj regiji. Uz zabrinutost u baltičkim državama i Poljskoj, Ukrajina je zato danas i službeno reagirala odlukom o jačanju obrane na sjeveru prema Bjelorusiji, iako za sada ne vidi nikakvih konkretnih naznaka potencijalne ofenzive iz tog smjera. Još je interesantnije bilo vidjeti ruska uvjeravanja pojedinih država u Africi i na Bliskom istoku da će svi odnosi koje je do sada održavao „Wagner“ i dalje ostati važeći, samo pod drugom upravom. Jednako tako, izgleda da se rješavanjem konkretnog prodora snaga „Wagner“ prema Moskvi samo koji dan kasnije nastavilo i novačenje dragovoljaca u redove ovog poduzeća kao da se ništa nije dogodilo – gdje tek ostaje vidjeti kako će se ostaci te respektabilne vojne snage od subote 1. srpnja uklopiti u borbene strukture Ministarstva obrane Ruske Federacije, koje se dugo, ustrajno i žestoko kritiziralo iz „Wagnera“.
NATO i EU sankcije
Samo dva tjedna pred NATO summit u Litvi, postalo je već prilično jasno kako u dogledno vrijeme ipak neće biti promjene na mjestu glavnog tajnika ovog saveza. Naime, sve su intenzivnije najave da će Norvežanin Jens Stoltenberg ipak biti zamoljen da na poziciji ostane još godinu dana. Jednako tako, sve se jasnije bistri i pozicija Ukrajine na predstojećem NATO summitu – bez članstva, ali s posebnim statusom te možda i sigurnosnim garancijama NATO partnera. Te garancije će vjerojatno biti formalizirane kroz niz bilateralnih sporazuma s Francuskom, Njemačkom, Britanijom i Sjedinjenim Državama - o dugoročnom financiranju, vojnoj opskrbi, obuci vojnika i prijenosu obavještajnih podataka. Pri tome, iz Kijeva se priželjkuje „pozivnicu u NATO članstvo s ‘otvorenim datumom pristupa‘ u Savez“, a prilično je jasno da se od Ukrajine neće tražiti ni prolazak kroz sustav Akcijskog plana za članstvo (MAP) koji je Hrvatskoj bio tako dobro poznat. O težnjama Ukrajine za punopravnim članstvom vjerojatno će se nastaviti razgovarati i nakon ovog NATO summita, s naglaskom na razdoblje nakon rata (i pobjede koju prije toga treba zajedno izboriti). Već je riješeno i pitanje transformacije dosadašnjeg „Odbora NATO-Ukrajina“ u „Vijeće Ukrajina-NATO“ kao ponešto jači oblik suradnje i konzultiranja, a u Vilniusu bi trebalo dogovoriti i višegodišnji paket vojne pomoći u kontekstu aktualnog tijeka ratnih operacija na terenu.
Za to vrijeme Europska unija navodno počinje rad na formuliranju svog 12. paketa sankcija prema Ruskoj Federaciji – koji bi mogao obuhvaćati i zabrane uvoza ruskih dijamanata u Uniju. O tome će, među ostalim, biti riječi i tijekom sutrašnje posjete Kijevu španjolskog premijera Pedra Sancheza - koji je ovim simboličkim činom namjerio otvoriti španjolsko predsjedanje Europskom unijom (a neće mu loše doći ni za završnicu kampanje uoči izbora zakazanih za 23. srpnja). Jednako je to simbolički čin kao i priznanje Holodomora 1932. do 1933. godine kao genocida nad ukrajinskim narodom – što je 20. lipnja obavila Slovačka, a onda 28. lipnja konačno i Republika Hrvatska. Time je Lijepa naša nakon mnogo godina saborskih prijepora ipak uspjela stati na 27. mjesto u svijetu po priznanju ove grozote – doduše, tek kad se time odlučila pozabaviti vladajuća većina, dok su oporbeni prijedlozi na tu temu trulili na dnu saborskog dnevnog reda čak i trenutku usvajanja konačne deklaracije na glasovanju ove srijede, 28. lipnja 2023. godine.