Do koje mjere kriza u Francuskoj poprima obrise groteske, komedije koja bi posramila i Molièrea, najbolje govori naslov australskog SBS Newsa: "Macron odlazećeg premijera imenovao novim premijerom".
Točno tako: novi premijer Sébastien Lecornu isti je onaj stari premijer Sébastien Lecornu koji je samo 28 dana nakon imenovanja i 12 sati nakon formiranja vlade podnio ostavku na tu funkciju zbog pat-pozicije parlamenta od kojeg je trebao dobiti amenovanje proračuna.
Ovaj put, ističe Le Monde, Lecornu ima carte blanche, tj. odriješene ruke, kao i konkretne znakove spremnosti ključnih parlamentarnih blokova na pregovore, zbog čega ima više šanse nešto dogovoriti, pa možda čak i proračun.
Prema analizi Steptoe & Johnsona, pregovori sa socijalistima, Republikancima i centristima pokazali su da postoji dvosmjerni interes za sprečavanje izglasavanja nepovjerenja jer su svi svjesni trijumfa koji bi ostvarila radikalna desnica Marine Le Pen. Iako još nema apsolutne većine, ovaj trio, koji obuhvaća 44 posto mandata aktualnog saziva Skupštine, mogao bi održati vladu na životu i spriječiti raspisivanje novih izbora.
Međutim, ni to ne umanjuje činjenicu da se Emmanuel Macron nalazi u najvećoj krizi svoje političke karijere, a da se istodobno - upravo zbog toga - Francuska nalazi u možda i najvećoj ustavnoj krizi Pete Republike.
Dvije su stvari iz ovoga jasne: prvo, možda i najosnovnije, jest da Macron ovaj put nije našao dobrovoljca koji bi bio spreman zasukati rukave i okušati sreću u polariziranoj Narodnoj skupštini, što znači da sve veći broj profiliranih političara nema povjerenja u to da je izlazak iz ove situacije uopće moguć. Iako je Francuska po uređenju polupredsjednička država, što znači da je Elizejska palača mjesto u kojem se donose "one stvarne" odluke, premijerska funkcija ipak podrazumijeva moć. Činjenica da istu tu moć dokazano ambiciozni i probitačni francuski političari odbijaju indikativna je sama po sebi, glede ozbiljnosti situacije kojoj posljednjih tjedana svjedočimo. Drugo, sve je jasnije da makronizam kao takav broji svoje posljednje dane, zbog čega je i sve manje zainteresiranih da na sebe stave tu etiketu i zakompliciraju si eventualni nastavak političke sudbine u postmakronističkoj eri.
A ona dolazi.
Najkasnije 2027., a sve izglednije i prije toga. Koliko god Macron uporno tvrdio da će mandat odslužiti do kraja, neumoljivo raste broj ljudi koji ga pozivaju da podnese ostavku, što počinje podsjećati na predsjedničku kampanju u Americi 2024. i debakl Joea Bidena na predizbornoj debati.
Nakon Édouarda Philippea, bivšeg Macronova premijera i jednog od ključnih suradnika, koji je predsjednika još prošli tjedan pozvao da podnese ostavku, Gabriel Attal, još jedan premijer i Macronov proteže, medijima je rekao da "više uopće ne razumije odluke koje predsjednik donosi".
Financial Times, pozivajući se na dobro upućene izvore u Elizejskoj palači, tvrdi da je raspoloženje unutar kruga Macronovih suradnika "sumorno" i da sve veći broj njih posljednjih dana šalje životopise i traži novi posao, većinom u privatnom sektoru. Većina njih predsjedniku najviše zamjera odluku 2024. da raspiše prijevremene izbore zbog loših rezultata stranke na izborima za Europski parlament.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....