StoryEditor
PRODUŽENI BORAVAK

'MI SMO ISTOVREMENO I ZAROBLJENICI I ZALJUBLJENICI OVOG PREKRASNOG GRADA' Dvoje Hrvata zapelo na Novom Zelandu, zbog korone se ne mogu vratiti doma

 
 Privatni album

Povjesničarka umjetnosti i profesorica na Sveučilištu u Dubrovniku Sandra Uskoković i redatelj i suosnivač Bacača sjenki Boris Bakal četrdeset i pet dana su na Novom Zelandu.

Nisu planirali toliko dugo ostati. Njihov je povratak kući spriječen radi pandemije koronavirusa. Imali su, nakon poduljih peripetija, već uplaćen let preko Singapura za 2. svibnja, no i to je otkazano. U Hrvatsku stižu, kako zasad stoje stvari, početkom lipnja.

U glavni su grad Novog Zelanda, Wellington, stigli sredinom ožujka.Na Sveučilištu Victoria održali su predavanje na temu arhitektonske baštine u Hrvatskoj i regiji iz druge polovice 20. stoljeća, dok su u Gradskoj galeriji u ovom gradu na poziv Iana Bowmanna i Udruženja arhitekata Novog Zelanda trebali održati radionicu na istu temu. Samo par dana nakon dolaska javili su im da se ne mogu vratiti u Australiju, odakle su imali povratni let za Hrvatsku. I da su se uspjeli vratiti, morali bi biti u karanteni četrnaest dana, pa bi karte za Europu ionako propale. U Europu bi stigli u Frankfurt ili Beč, a kako su već na snazi bile jake mjere borbe protiv koronavirusa, nitko ne bi mogao po njih niti doći.

O njihovoj avanturi za Jutarnji govori Sandra Uskoković: “Nakon niza peripetija Singapore Airlines potvrdio nam je prvo povratni let za početak svibnja. Morali smo na čitav mjesec ovdje unajmiti stan, što je za naša hrvatska primanja jako nepovoljno. No da situacija bude apsurdnija, Singapore Airlines je prije par dana otkazao taj let, jer se kod njih nedavno situacija s brojem zaraženih od Covida-19 povećala i nemaju pojma kad će biti sljedeći. To nam je prelilo čašu koja je inače već odavno puna, tako da smo se odlučili uzeti nove povratne karte Qatar Airwaysa jer za njih garantiraju da lete. Kako to već biva kad stvari krenu nizbrdo, Quatarov prvi let za Europu s Novog Zelanda je tek 3. lipnja, što znači da moramo ostati još mjesec dana pa smo morali dodatno neplanirano unajmiti stan”.

Online predavanja

Tamo su četrdeset i pet dana, no mentalno i emocionalno čini im se da su puno dulje, jer ih čitava situacija, navodi naša sugovornica, “s otkazivanjem letova pa kupovanjem novih karata pa ponovnim otkazivanjem i ponovnim rezerviranjem čini dosta tjeskobnima. Tako se naše raspoloženje kreće od pomirenja s ostankom ovdje dok se stvari ne srede, do panike od jedne ili druge ili treće varijante putovanja”.

/ Privatni album
 

Sandra svaki radni dan drži online predavanja sa studentima u Dubrovniku, a Boris sastanke, probe i dogovore oko projekata s kolegama i suradnicima iz Bacača sjenki. No, kako su u drugoj vremenskoj zoni, događa im se da moraju zamijeniti dan za noć. U slobodno vrijeme kuhaju i šeću uz, naravno, distancu prema ostalima na ulici: “Wellington je prepun prekrasne modernističke i suvremene arhitekture. I sam Parlament, čuvena ‘košnica’, spomenik je modernističkoj arhitekturi. Tu su i Nacionalna biblioteka, Meteorološki institut, uspinjača te brojni stambeni projekti”.

Hrana je posve drugačija: “Ima mnoštvo ribe i školjaka za koje nikad nismo čuli i koje su iznimno ukusni za naša mediteranska nepca. S druge strane, anglosaksonska tradicija pripremanja hrane ovdje se temelji na puno maslaca te, kako to već ide s britanskim imperijom, mnoštvo azijskih začina, kao što su čili, korijander, kumin i slično. Boris je krenuo u pekarske vode pa svaki drugi dan peče kruh i doista je u tome kreativan, tako da nam kruha ne nedostaje”.

I pronaći stan u kojemu će kuhati nije bio nimalo lagan zadatak. Naime, kao stranci ne mogu unajmiti ništa osim preko Airbnb-a, što je na Novom Zelandu jako skupo. A iako nema gostiju ovih dana, nisu puno spuštali cijene koje su tri do četiri puta više nego u Hrvatskoj: “Počeli smo pisati ljudima koji iznajmljuju stanove uz objašnjenje da smo iz Hrvatske, da smo zarobljeni ovdje, da mislimo ostati mjesec ili više i tražili smo da spuste cijene. Neki nisu uopće reagirali, neki su prvo rekli ne, a zatim su se javljali i moljakali. Uglavnom, većina ih ostaje pri cijenama koje su imali prije, a i one smanjene su i dalje za nas nedostižne”. Njima su, nastavlja naša sugovornica, bile potrebne najmanje dvije prostorije, zato što oboje preko Zooma moraju raditi na projektima i predavanjima u Hrvatskoj. Da su oboje u istoj prostoriji, to bi bilo teško izvedivo. “Na kraju smo s jednim iznajmljivačem koji ima više od desetak stanova i kuća u Wellingtonu dogovorili za ovdašnje prilike dobru cijenu, na izvrsnom mjestu i blizu dućana i svega što nam treba za preživljavanje.”

Uz skroman život, izračunali su, možda mogu podnijeti taj trošak, pa su se odlučili na posudbu novca od rodbine i prijatelja. No, nakon što su sve dogovorili, i dalje nije išlo jednostavno. Naime, prizor koji su ugledali nakon što su došli u prvi stan, a bilo je to krajem ožujka, bio je grozan - bivši stanari ostavili su hrpu smeća, razvaljena vrata u vrt i prozor. Vlasnik im je potom, uz ispriku, dao ljepši i ugodniji stan. “Tu smo i sada, do lipnja. Iako sve plaćamo na dug, nadamo se da će projekti koje sada dogovaramo dijelom uspjeti pokriti sadašnju rupu u novčaniku, na računima i da ćemo ono što smo posudili od rodbine i prijatelja uspjeti uskoro vratiti”.

Jak vjetar

Ni njima ne nedostaje briga oko potresa. “Budući da smo unajmili drvenu kuću jer većina ih je takvih ovdje, a vjetar je nemilosrdno jak te se sama kuća trese pod udarima vjetra, uvijek napola strepimo je li potres.” Sandra više nego Boris jer je kao dijete proživjela veliki potres 1979. godine u Dubrovniku. Problem je, kažu, i u odjeći, jer su sa sobom ponijeli isključivo laganu ljetnu odjeću, a već se bliži zima.

Unatoč svemu, i Wellingtonom u kojem borave i Novim Zelandom potpuno su opčinjeni. Spašava ih što su “zapeli” u uistinu prekrasnom gradu. “Wellington zovu i gradom vjetrova. Mi smo u Dalmaciji naviknuli na jak vjetar, no ovo je nešto drugo. Ovdje pušu vjetrovi s Antarktike i dosta su jaki, što pak s druge strane čini zrak nevjerojatno čistim. Wellington spada u najmanje zagađene gradove svijeta. Ujedno je i glavni grad Novog Zelanda koji doduše nije pretjerano velik, veličine je Rijeke ili Splita, no okružen je s tri strane morem i tim divnim zelenim planinama. Brojni parkovi su po gradu, tako da si zapravo u prirodi iako se šećeš centrom”.

Privatni album
 

A za Novi Zeland, Sandra Uskoković kaže da je nešto najljepše što su u životu i jedan i drugi vidjeli, potpuno su opčinjeni. “Zvučat će kao kliše, no doista je lako vidjeti pred očima sve one famozne scene iz ‘Gospodara prstenova’. No, nije samo priroda ta koja očarava. Fascinantna je i njihova kultura koja velikim dijelom počiva na maorskoj baštini. Službena su dva jezika, engleski i maorski, što govori o kulturnom bogatstvu zemlje, uvažavanju, toleranciji, slojevitosti povijesti, ali i o kulturi koja se nadograđuje na prethodne tako da ih integrira. No, mi smo, zapravo, i zarobljenici i zaljubljenici Wellingtona. Namjeravali smo ići na južni otok, na jezero Wanaka, u planine, ali sve se izjalovilo. Imamo, istina, još vaučer za taj let, ali tko zna kada, da li i kako ćemo ga iskoristiti - možda u jednom trenutku dozvole preimenovanje pa ćemo pokloniti nekome ovdje”.

Velika disciplina

Najviše ih, dakle, fascinira divlja priroda u Wellingtonu koja se nalazi i u samom centru grada. “Tu su prapovijesne šume prepune paprati koje dosežu do desetke metara. Često, kad nam to prilike dopuštaju, šetamo obližnjim šumarcima i divljim parkovima. Jedan od najljepših je Zealandija. Ovaj je divlji park prirode dio Wellingtona, nastao je oko akumulacijskog jezera i brane koja hrani strujom grad. Park je nevjerojatan i nalazi se u udolini dok je oko njega grad. Zaštićen je to ekosustav od 225 hektara površine usred grada u kojemu se nalaze deseci životinjskih i biljnih vrsta. Mnoge vrste životinja su se obnovile upravo unutar ovog parka. Osim samog centra grada koji nalikuje nekom europskom ili američkom gradu, sve je drugo poput Divljeg zapada, male drvene kućice po obroncima beskrajnih brdašaca i u dolinama po kojima se raširio Wellington. Među tim klasičnim drvenim viktorijanskim kućicama nalaze se oaze prekrasnih modernističkih zgrada.” Naime, na pitanje hoće li se ikada u životu vratiti na Novi Zeland, odgovaraju: “Apsolutno. Ovo je zemlja koja uistinu u čovjeku budi istraživački poriv”.

Novi Zeland se dobro bori s krizom uzrokovanom pandemijom, zahvaljujući čemu premijerka Jacinda Ardern uživa sve veću popularnost među stanovništvom. Kakva je situacija danas, kako se ljudi odnose prema koronavirusu? “Ne znamo nikoga ovdje tko je zaražen. Nekoliko nam je prijatelja po povratku iz inozemstva bilo u samoizolaciji, ali nitko nije obolio. Ljudi su disciplinirani, iako ih ima dosta i na ulicama čim malo izađe sunce.”

Sandra Uskoković i Boris Bakal prije Novog Zelanda boravili su i u Australiji, gdje su predavali na sveučilištima u Perthu i Sydneyju. Kako se Sandra boji zmija i paukova, a išli su u posjet prijateljima u australsku pustinju gdje sve vrvi otrovnicama, nije se nikako mogla opustiti i na miru popiti kavu u njihovu vrtu koji je zapravo pustinja i gdje je zmija otrovnica ubila njihova psa. “Nakon što smo došli na Novi Zeland, razgovarali smo s jednom lokalnom stanovnicom, prijateljicom Borisova sina Adriana koji živi u Wellingtonu. Odmah sam ju pitala o opasnostima biljnog i životinjskog svijeta, na što je odgovorila - ovdje te ne ubijaju ni biljke ni životinje, ubija te sama zemlja. Naime, Novi Zeland je zemlja s najvećim brojem potresa i aktivnih vulkana”, rekla je Sandra Uskoković.

“U jednom trenutku je izgledalo da možemo zauvijek ostati ovdje, ali i bilo gdje na putu natrag. Sjetili smo se tada naših predaka koji su, ostajali nakon izgubljenih ratova po stranim zemljama godinama. Tako je Sandrin djed nakon bitke kod rijeke Piave u Prvom svjetskom ratu ostao još godinama u talijanskom zarobljeništvu, dok je Borisov djed, došao u Dubrovnik davne 1919. iz Sevastopolja i nikad više nije vidio ikoga od svoje tamošnje obitelji”, zaključila je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. srpanj 2020 08:30