New York Times (NYT) je objavio ekstenzivnu analizu o misteriji tko je izveo diverziju na plinovodu Sjeverni tok. O rujanskoj sabotaži na dnu Baltičkog mora veliki američki medij raspravlja o nizu kompliciranih teorija, ali ostaje kod zaključka kako do sada nitko nije ponudio uvjerljive dokaze o počinitelju nego većim dijelom spekulacije i optužbe. Još prije 15 godina studija švedske vlade upozorila je kako nema načina da se nadzorom spriječi diverzantska akcija na važnoj infrastrukturi na dnu Baltičkog mora. U toj studiji stoji kako je „jedan ronilac dovoljan da postavi eksplozivnu napravu“, što danas zvuči vizionarski. NYT je iznova raspravio raznorazne tehnike kojom je mogao biti raznesen plinovod u Baltičkom moru; eksploziv je mogao biti bačen s broda ili podmetnut uz sam plinovod uz pomoć ronioca ili tihih podmornica.
Kolaju mnoge teorije
S obzirom na to da s tehnološkim mogućnostima za izvedbu ovakve akcije raspolaže više država, te vodeći računa kako Baltičkim morem svakodnevno krstare brodovi devet zemalja, sve se nakon višemjesečne istrage ipak sve svodi na pokazivanjem prstom na mogućeg krivca. Poljska, Ukrajina i dio zapadnih zemalja odmah su za diverziju optužili Rusiju jer je poznato kako, primjerice, imaju tihe podmornice koje se mogu neprimijećeno kretati dubinama Baltičkog mora te postaviti eksploziv točno gdje žele. Jedan od problema s tom teorijom, upozorava NYT, u tome je što je Rusija počela s popravkom plinovoda, što slabi tezu o tome kako Putinov režim strateški ruši infrastrukturne ‘mostove‘ prema Europi. Treba voditi računa kako je popravak plinovoda složena i skupa operacija koja će prema procjenama zapadnih stručnjaka koštati oko 500 milijuna dolara, a to je cijena koju nećete plaćati ako ne želite da plin ponovo krene prema EU. Rusija je s druge stane, također bez pravih dokaza, za oštećenja na plinovodu optužila Britaniju.
Zanimljivo je kako NYT kao američki mediji ne spominje niti teoretski mogućnost američke akcije, ali spekulira o tome kako je intrigantno to što je švedska vlada odlučila zadržati detalje o svojoj istrazi, čak i pred zapadnim saveznicima, što ukazuje kako možda iz strateških razloga taje svoje nalaze.
Još dok se plinovod gradio, vrlo ozbiljne prigovore imali su pojedine europske zemlje, ali i Sjedinjene Države. Poljski dužnosnici uspoređivali su dogovor o gradnji plinovoda s paktom između Hitlera i Staljina, ali je ipak došlo i do gradnje Sjevernog toka 2, nakon pritisaka iz Rusije. Njemačka je brzo nakon invazije na Ukrajinu zaustavila taj projekt, i to samo nekoliko mjeseci nakon dovršetka u rujnu 2021. godine.
Ukrajinske strateške pozicije
Ono što je sada novo u NYT-u odnosu na starije zapadne medijske analize o mogućim interesima za zaustavljanje podmorskog toka plina iz Rusije prema EU, jest isticanje ukrajinskih strateških pozicija.
Još prije početka novog sukoba s Rusijom ukrajinski su dužnosnici plinovode koji ne prolaze ukrajinskim teritorijem ocijenili kao ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. U slučaju da Rusija plinom može zaobići Ukrajinu, onda može bombardirati ukrajinsku infrastrukturu. Prošle godine ukrajinski energetski regulator poslao je pismo na 13 stranica u Poljsku kako bi koordinirali napore na sprečavanju pokretanja plina kroz Sjeverni tok 2 jer će to „negativno utjecati na ukrajinsku nacionalnu sigurnost“. Uz to, Ukrajinci su u tom trenutku bili zabrinuti zbog komercijalnih šteta ako Rusi uspiju izbjeći transport kroz Ukrajinu. Naime, cijelo vrijeme (i tijekom sukoba) ruski izvoznici plaćaju Ukrajini slanje plina kroz cjevovode na ukrajinskom teritoriju. NYT tvrdi kako su u posjedu dokumenta koji ukazuje da su svakako namjeravali naplaćivati prolazak ruskog plina u prvoj polovini 2022., uključujući i ona Gazproma i Rosnefta. Prema tom ugovoru Ukrajina prima oko milijardu dolara godišnje kroz tranzitne naknade. No, sama ideja kako su možda Ukrajinci imali strateški interes sabotirati plinovod vrlo je uznemirujuća za zapadne saveznike jer bi takav čin predstavljao znak neprijateljstva za članice NATO saveza. Stoga prevladava mišljenje kako teorija ukrajinske diverzije na plinovodu ima manjkavu logiku jer su Ukrajinci sigurno svjesni svoje ovisnosti o savezništvu sa zapadnim saveznicima te se s time ne bi kockali. Neki smatraju kako Ukrajina vjerojatno i nema tehničke resurse za izvedbu diverzije; nemaju luku na Baltičkom moru, a zadnju podmornicu zaplijenili su im Rusi 2014. godine.
Putin ostaje glavni sumnjivac
Stoga, zaključuju u NYT-u, najviše europskih vlada i dalje vide Putinov režim kao najvjerojatnijeg sabotera, i to zbog toga što su u jednom trenutku isporuke plina intenzivno koristili za ucjenjivanje. Pa ipak, bez obzira na ratnu retoriku, u NYT-u ističu kako ruski isporučioci plina nisu računali s dugoročnim prekidom isporuka u EU. Na jednom od sastanaka Gazproma Rusi su isticali kako su Europljani toliko ovisni u plinu da će ih nakon samo jedne hladne zime moliti za plin. S druge strane, Njemačka je, ponovimo, zatvorila Sjeverni tok 2 tako da, zaključuje NYT, Rusija nije imala naročite koristi od sabotaže, čak i ako ju je organizirala. Naime, i dalje ruske kompanije moraju plaćati Ukrajincima za tranzit plina, suočeni su s velikim računom za popravak, a iz te pozicije ne mogu manipulirati cijenama u bilateralnim razgovorima te stvarati razdor među europskim saveznicima.