Wegasi Nebiat, 24-godišnja Eritrejka, sretnica je koja je tijekom nedavnog pomora ilegalnih imigranata na Sredozemlju uspjela izvući živu glavu. Europe se pokušavala domoći na sklepanom plovilu koje se na pučinu otisnulo iz Turske i na kraju završilo pred potonućem kod grčkog otoka Rodosa. S njom je na splavi bilo još stotinjak ljudi, od kojih se troje utopilo - samo još jedna u nizu tragičnih epizoda koje tisuće imigranata proživljavaju na svom očajničkom putu prema boljem životu.
No, igrom slučajnosti Nebiat je, odnosno njena fotografija na kojoj je izmorenu i natopljenu vodom na obalu izvlači jedan od grčkih spasilaca, postala simbolom imigrantske krize s kojom se Europa suočava i oko koje, najavljujući nove mjere za spas ljudskih života i borbu protiv krijumčara ljudi, sastanči.
- Tako sam sretna. Nismo sigurni što ćemo učiniti, ali nadam se da ćemo putovati Europom - izjavila je poslije Nebiat.
Afrički otužna
Njezin put, koji ju je doveo do Rodosa, u biti je vrlo tipičan. Iz svoje domovine Eritreje, koja ima oko šest milijuna stanovnika, pobjegla je preko granice sa Sudanom gdje eritrejske sigurnosne snage primjenjuju politiku “pucaj u svakoga tko pokuša pobjeći”. Zatim se nekako domogla Turske pa ukrcala na splav osuđenu na propast.
No, dok je njena fotografija obilazila svijet zajedno s njenim svjedočanstvom, pozornost mnogih odmah se usmjerila na državu iz koje ona potječe - Eritreju, koja posljednjih godina nosi nezahvalan nadimak “afrička Sjeverna Koreja” i čije vlasti, baš poput Kim Jong-unova režima na drugoj strani svijeta, njeguju kult neizmjerne zatvorenosti i tajnovitosti prema ostatku svijeta.
Unatoč toj zatvorenosti i svim svojim naporima, Eritreja ipak ne može sakriti, tvrdi britanski list Telegraph koji se bavio tom temom, činjenicu da su njezini državljani među “najvjernijim mušterijama” krijumčara ljudi na Mediteranu. Prema podacima Ujedinjenih naroda, odnosno Ureda visokog povjerenika za izbjeglice, od 200 tisuća ilegalnih imigranata koji su lani krenuli put Europe, njih čak 18 posto, odnosno svaki peti, bili su državljani Eritreje. Time su zauzeli drugo mjesto, odmah nakon višegodišnjim građanskim ratom izmrcvarenih Sirijaca koji u tome prednjače te čine 31 posto ilegalnih imigranata.
Zašto, zapitala se odjednom međunarodna zajednica, svi žele pobjeći iz Eritreje? Zašto u toj državi nitko ne želi živjeti? Telegraph daje odgovor u nedavno objavljenom članku pod naslovom “Eritreja: Bijeg iz moderne Sparte”.
Pretpostavlja se, piše list, da je iz Eritreje pobjeglo, odnosno izbjeglo oko 305.000 ljudi, odnosno oko pet posto stanovništva. No, za razliku od Somalijaca, Nigerijaca ili Afganistanaca, s kojima Eritrejci često dijele skučeno mjesto na sklepanim brodovima, stanovnici te zemlje ne bježe od aktualnih ratnih sukoba ili nasilja prouzročenog islamističkim ekstremizmom. Oni bježe od mučenja, uhićenja bez ikakvih pitanja, ustajale ekonomije i nemogućnosti te - što je možda i najbitnije od svega - masovnog novačenja u tamošnju vojsku koje se svodi, kako piše list, na ropstvo.
Radi se o žestokoj i brutalnoj diktaturi koju je uspostavio bivši gerilski vođa i već dugo predsjednik Isaias Afwerki. Slika njegova upravljanja Eritrejom - koja je nakon dugog rata službeno dobila neovisnost 1993. godine, samo da bi ponovno potonula u sukob s Jemenom, a zatim sa starim neprijateljem Etiopijom - kao što to često biva na tom kontinentu, “afrički je otužna”.
Neodrživ dogovor
Eritrejom vlada jedna stranka - njegova, izbori se nisu održali već dva desetljeća, tisuće političkih zatvorenika trunu u zatvorima, a ostatak zemlje ostaje izvan dohvata i stranih medija i grupa za zaštitu ljudskih prava. Zemlja nikako da se oporavi i zacijeli rane najdugovječnijeg rata na afričkom kontinentu.
Uzroci potječu još iz vremena kolonijalnog grabeža. Eritreju, kao bivšu talijansku koloniju, Britanci su okupirali 1941. godine, a zatim je 1952. UN odlučio da će Eritreja biti autonomni entitet u federaciji s Etiopijom - kompromis između etiopskih poziva na suverenitet i eritrejskih težnji za neovisnošću. Taj je dogovor i za jednu i za drugu stranu bio potpuno neodrživ. No, deset godina poslije etiopski car Haile Selasije, odgovarajući na sve žešće protivljenje iz Eritreje kojoj je Etiopija nametala svoja pravila igre, odlučuje aneksirati Eritreju. Počeo je 32 godine dug rat, “osloboditeljska borba” koju Eritrejci nazivaju “gedli”, a koja je 1991. završila de facto neovisnošću, nakon što je savez Eritrejske narodne oslobodilačke fronte (EPLF) i koalicija etiopskih pokreta otpora porazila Selasijeva nasljednika Mengistua Hailea Mariama. Godine 1993. održan je i referendum o neovisnosti pod nadzorom UN-a te je Eritreja dobila i “službenu” neovisnost. No, dvoje susjeda krvit će se i dalje - 1998., oko pograničnih pitanja. Sukob je završio mirovnim sporazumom u lipnju 2000. Obje su strane, ponovno, prebrojavale desetke tisuća žrtava.
Šećer i mlijeko
No, tvrdi Telegraph, nekadašnji eritrejski borci za slobodu pretvorili su se u despote. I Afwerkija (bivšeg šefa EPLF-a, preimenovanog u PFDJ) se, baš kao Roberta Mugabea u Zimbabveu ili pokojnog Moamara Gadafija u Libiji, danas optužuje da je zemlju pretvorio u gigantski zatvor s najmanje deset tisuća političkih zatvorenika, koji po pitanju medijskih sloboda kotira kao i Sjeverna Koreja. - Tijekom 30-godišnjeg rata Eritreji su se divili čak i neprijatelji. Bili su dobro organizirani i disciplinirani. No, nakon što su preuzeli vlast, čini se da su odustali od tog načina, predsjednik je postao dominantan - tvrdi Eritrejac Gaim Kibreab, profesor s londonskog sveučilišta South Bank na kojem obrađuje temu izbjeglištva.
Vlasti u Eritreji, očekivano je, negiraju sve te tvrdnje. No, istodobno su odbile ulazak u zemlju UN-ovoj izvjestiteljici za ljudska prava koja je prije dvije godine dobila zadatak istražiti razloge egzodusa iz te države. Sheila Keetharuth svoje bi konačno izvješće trebala objaviti u lipnju, ali već i ono preliminarno izaziva trnce zbog “neograničenog vojnog roka, proizvoljnih uhićenja i pritvaranja, likvidacija, mučenja i nehumanih uvjeta u tamošnjim kaznionicama”.
UN tvrdi da su neki od zatvorenika zatvoreni u čeličnim transportnim kontejnerima, i to na temperaturama koje dosežu čak 50 Celzijevih stupnjeva. Drugi pričaju o praksi da se osuđenike maže smjesom šećera i mlijeka kako bi na njih navalili kukci i izludjeli ih.
Glavni razlog bijega, navodi list, ipak je drakonski sustav služenja vojnog roka. Uspostavljen nekada kao nužda, zbog sukoba s Etiopijom, danas je postao isprika za držanje stanovnika u vazalskom, podređenom položaju. Regrute se prisiljava na rad, često u rudnicima zlata, a vojni rok može potrajati 10 i više godina. Dezertere se oštro kažnjava.
Usprkos riziku, na bijeg se 2002. odlučio i 28-godišnji Nebiatin sunarodnjak Henok Tekle. Njega su unovačili kad je imao 16 godina. - Život u vojsci je bio veoma težak, jedva da je bilo hrane ili zdravstvene skrbi, ali nisu marili za to. I nismo učili o ratovanju, nego smo gradili kuće za visokorangirane pripadnike vojske. Nakon dva mjeseca odlučio sam da ću pobjeći - priča Tekle koji danas živi u Londonu, gradu koji je postao dom za oko 40 tisuća Eritrejaca. Nakon što su nekako prošli granicu sa Sudanom, Tekle i prijatelji krenuli su put Libije. Tri tjedna su putovali u kamiončiću kroz Saharu. Mnogi drugi koji su to pokušali, nisu uspjeli. Dine su bile prepune dokaza.
Dugoročno ubijanje
- Vozač nam je rekao da su pokušali otići u Libiju poput nas, ali su umrli putem. Nije bio samo jedan ili dva kostura, vidio sam ih mnogo - kaže Tekle. U Libiji su krijumčarima platili tisuću dolara za kartu. No, drugog dana putovanja upali su u oluju. Brod je završio u komadićima. - Ne znam plivati i sve što sam razmišljao bilo je da ću tamo umrijeti - sjeća se Tekle. Na kraju su ih spasili brodovi mornarice Malte, ali njega je čekala nova agonija. Eritrejske vlasti su sve doznale i nagovorile Maltu da ih vrati. Rat je završio i nemaju se čega bojati, uspjeli su ih uvjeriti, te je on zajedno s prijateljima deportiran.
- Odveli su nas u skladište prepuno vojnika naoružanih kalašnjikovima. Bio sam prestravljen - priča. Tekle se nije bojao bez razloga. U zatvoru je zatim proveo 18 mjeseci i tukli su ga svaki dan. Dvojica njegovih prijatelja su ubijena, a ostali su poludjeli od vrućine i boleština.
- Dobio sam malariju i jedino što su dali je paracetamol. To je bio način dugoročnog ubijanja. Ako tamo provedeš tri ili četiri godine, gotov si - tvrdi Tekle koji se zatim još jednom dao u pokušaj bijega. Iskoristio je priliku kad su njegovi tamničari slavili dan neovisnosti Eritreje i pobjegao. No, ovaj put je otišao direktno u UN-ov izbjeglički centar u Sudanu. Na kraju je dobio azil i 2005. završio u Britaniji gdje si je stvorio novi život.- Ako me pitate gdje je pakao na zemlji, vjerojato bih spomenuo dva mjesta: Eritreja i Sj.Koreja. Nema hrane, nema struje, a tvoji prijatelji mogu biti ubijeni ispred tebe. Nije čudo što svi odlaze, nema nade - ističe Tekle.
Opći egzodus je očito zabrinuo i same vlasti u Eritreji, koje su malo popustile pa više ilegalne imigrante, uključujući dezertere, ne tretiraju automatski kao izdajnike kad se vrate u zemlju. No to, čini se, nije pomoglo.