Lavrentij Pavlovič Berija rođen je 29. ožujka 1899. godine u Merkheuli, selu u Abhaziji koje je tada pripadalo Ruskom Carstvu.
Siromašni dječak iz gruzijske seljačke obitelji u ranoj se mladosti povezao s boljševičkom partijom. Po obrazovanju je bio inženjer, no vrlo brzo je shvatio da je stvarna moć u politici, i to u onoj najprljavijoj mogućoj varijanti.
Činjenica da je, poput Staljina, bio Gruzijac, u početku mu je karijere otvorila neka vrata. Staljin, paranoičan i sklon svom ‘narodu‘, gajio je određeno povjerenje prema ljudima iz Kavkaza. Naravno, dok mu ne bi počeli smetati.
Berija je znao kako se približiti vođi, kako udovoljiti njegovim hirovima i još važnije - kako preživjeti u njegovoj blizini. Bio je beskrupulozan, inteligentan i oportunist bez premca. A Staljinu je trebao baš takav.
Arhitekt čistki i logora
Berijin uspon počinje u kavkaskim republikama, gdje se dokazao kao lokalni partijski sekretar i organizator represije. Ubrzo prelazi u centralni aparat i 1938. godine preuzima vodstvo NKVD-a, zloglasne sovjetske tajne policije.
Na to je mjesto stigao nakon jedne u nizu krvavih čistki u kojoj je njegov prethodnik Nikolaj Ježov završio kao i mnogi koje je sam progonio - pred streljačkim vodom.
Berija je nastavio čistke, ali puno perfidnije i učinkovitije. Bio je odgovoran za masovna uhićenja, egzekucije i deportacije milijuna ljudi. Pod njegovim vodstvom gulazi su se pretvorili u robovske komplekse. No, Berija nije bio samo krvnik. Bio je i racionalan organizator. Za razliku od nekih Staljinovih ljudi, znao je kada stati, kada se povući i osmisliti novu taktiku.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je zadužen za unutarnju sigurnost, deportacije čitavih naroda (poput Čečena, Krimskih Tatara i drugih) pod optužbom kolaboracije s nacistima, ali i za organizaciju sovjetskog atomskog programa. I to uspješno.
Berija je vodio projekt razvoja sovjetske nuklearne bombe kao nadzornik iz pozadine, koristeći zarobljene njemačke znanstvenike, špijunažu i masovni radni logorski pogon.
Zahvaljujući njegovom nemilosrdnom pritisku i organizaciji, SSSR je 1949. detonirao svoju prvu atomsku bombu, čime je završena američka nuklearna dominacija i otvoreno je novo poglavlje Hladnog rata.
Staljinova smrt
Staljin je umro 5. ožujka 1953. godine, nakon što je nekoliko dana ležao nepomičan u svojoj dači. Oko njega su se okupili najviši dužnosnici, među kojima i Berija. Prema nekim izvorima, upravo se Berija ponajviše radovao Staljinovoj smrti. Navodno je bio jedini koji se smijao i opušteno ponašao dok su drugi stajali u strahu.
PROČITAJTE VIŠE Staljin, fascinantno čudovište komunizma
U kaosu koji je uslijedio, Berija je djelovao brzo. Kao potpredsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova, odmah je preuzeo kontrolu nad policijom i sigurnosnim aparatima.
Pokrenuo je niz reformi zaustavivši neke represivne procese, najavio je rehabilitaciju zatvorenika, otvoreno govorio o zločinima tajne policije. Naizgled, želio je ‘popraviti‘ Sovjetski Savez. No, cilj mu je bio jasan: eliminirati protivnike i zavladati zemljom.
Kada stvari krenu loše
Berijina strategija zastrašila je ostatak Politbiroa. Georgij Maljenkov, Vjačeslav Molotov i Nikita Hruščov shvatili su da Berija želi dominirati, možda čak i postati novi Staljin. Hruščov je bio posebno zabrinut - Berija je imao kontrolu nad policijom, špijunima i oružjem.
U tajnosti se organizirao plan. Na današnji dan, 26. lipnja 1953., tijekom sastanka Prezidijuma, Hruščov i saveznici optužili su Beriju za izdaju i pokušaj prevrata. Maršal Žukov, heroj Drugog svjetskog rata, s vojnicima je upao u dvoranu i osobno ga uhitio. Berija je bio šokiran. Do tog je trenutka bio uvjeren da kontrolira sve.
Smrt bez suđenja
Nakon uhićenja, Berija je držan na tajnoj lokaciji, pod jakim osiguranjem. Nitko nije smio znati gdje je. U prosincu iste godine, nakon tajnog procesa bez branitelja i prava na žalbu, proglašen je krivim za izdaju, špijunažu i seksualno zlostavljanje.
Iako su neki od navoda vjerojatno bili prenapuhani, Berija je imao dovoljno stvarnih zločina iza sebe da bi nalogodavci njegove smrti opravdali bilo kakvu kaznu.
Strijeljan je 23. prosinca 1953. godine. Prema nekim izvorima, plakao je, preklinjao i molio za život. Ironično kada se u obzir uzme činjenica da je tisuće poslao u smrt bez imalo oklijevanja.
Nasljeđe tame
Berijin pad bio je signal da se nešto mijenja. Njegovom likvidacijom započela je polagana destaljinizacija, kulminirajući Hruščovljevim govorom iz 1956. godine o Staljinovim zločinima.
No, Berija je ostao simbol najmračnije strane sovjetskog režima. Ostao je čovjek koji je znao sve tajne, provoditelj terora koji je sanjao o tome da bude iznad svih.
Njegova priča nije samo priča o tiraniji. To je i priča o politici straha, o borbi za vlast bez granica, o svijetu u kojem ni krvnik nije siguran. U tom svijetu, na kraju, i sam Berija je doživio ono što je godinama radio.
Nestao je tiho, bez odjeka, i za dugo vremena postao nevidljiv. Kao sablast koja se više ne spominje, ali se nikada posve ne zaboravlja.
Komentari
0