Prije točno stotinu godina, u ruskoj carskoj sudnici u Kijevu tada najpoznatiji ubojica na svijetu izjasnio se kao nevin. Židov Mendel Beilis , 39-godišnji otac petero djece, proveo je više od dvije godine u tamnici čekajući na svoje pravo da se izjasni. Beilis je bio još jedna žrtva u dugom, sramotnom nizu koji je stvarao kršćanski antisemitizam. I u ovom slučaju, kao i u tolikim ranijima, izgovor je bio blagdan Pashe, kojim Židovi slave izbavljenje svoga naroda iz egipatskog ropstva. Među običajima koja nalaže tradicija za Pashu su i obredno žrtvovanje janjeta i pečenje beskvasnog kruha maca.
Tako je Beilis uhapšen, otrgnut od obitelji i dvije godine proveo u tamnici čekajući priliku da pred sudom kaže da nije kriv za ono što ga se optužuje. A optužnica ga je teretila za “vjersko ritualno ubojstvo kršćanskog djeteta kako bi mu ispustio krv potrebnu za pečenje mace.” Bio je to jedan od najbizarnijih dotad poznatih kriminalnih slučajeva u civiliziranom svijetu i ruski su novinari i sve svjetske novine bez daha čekali razvoj događaja u kijevskoj sudnici.
Suđenje održano u jesen 1913. trajalo je 34 dana i nije silazilo s naslovnica. Priča o nedužnom čovjeku optuženom za srednjevjekovnu okrutnost izazvalo je gnušanje i privuklo pažnju velikana toga doba. Vodeće figure, umjetnici, političari, vjerski uglednici ujedinili su se u obranu Mendela Beilisa. Iza njega su stali Thomas Mann, H. G. Wells, Anatole France, Arthur Conan Doyle, nadbiskup od Canterburyja, a Beilisov je slučaj u Americi ujedinio Židove i kršćane. Tisuće ljudi izlazile su na ulice, a New York Times objavio je naslovnicu “Car na sudu”.
Krvna kleveta - lažna optužba da Židovi ritualno ubijaju kršćane, obično djecu, kako bi njihovu krv koristili u obredima - vuče svoje mračno porijeklo još iz 12. stoljeća u Zapadnoj Europi.
U svom članku na portalu Slate autor Edmund Levin piše o fenomenu krvne klevete koji je istraživao i o njemu napisao knjigu “A Child of Christian Blood - Murder and Conspiracy in Tsarist Russia: The Beilis Blood Libel” (Dijete kršćanske krvi - Ubojstvo i zavjera u carskoj Rusiji: Beilisova krvna kleveta) koja će izići u veljači 2014. kod izdavača Schocken Books.
Povjesničar Anthony Julius krvnu je klevetu zvao“klevetom svih kleveta” protiv Židova, pisao je da je ona pravi izvor metafore Židova financijskih “krvopija” koja ih je toliko stajala holokausta. Na suptilniji način, ta je kleveta prisutna kroz stoljeća prikazivanja Židova kao nelojalnih, urotničkih, parazitskih snaga koje iskorištavaju društva domaćine i crpe im energiju.
Edmund Levin bavi se tim vidom antisemitizma uspoređujući ga s tvrdokornom infekcijom, koja ponekad desteljećima miruje a onda se vraća u nasilnoj erupciji. Krajem 19. stoljeća krvna kleveta doživjela je, kako ga naziva, misteriozno oživljavanje u centralnoj Europi, s više od 100 velikih slučajeva u kojima su Židovi optuženi za obredna ubojstva. Većina slučajeva otvorena je u Njemačkoj i Austrougarskoj, potakli su desetak velikih sudskih procesa a neka od tih suđenja izazvala su masovne antisemitističke prosvjede.
Samo je u jednom slučaju, u Češkoj, država poništila presudu protiv Židova za obredno ubojstvo i oslobodila sve osumnjičene. Povjesničari se ne mogu složiti oko uzroka te pojave. Ali bez sumnje ju povezuju s rastom modernog antsemitizma koji je kulminirao u užasu holokausta u 20. stoljeću.
Slučaj Mendela Beilisa bio je posljednji takav slučaj proceusiran u Europi i jedini koji je sudio centralni državni sud, svi ostali vodili su se kao lokalni slučajevi. Levin piše da je za Beilisa prvi put čuo kao dječak, iz priča svoje bake, ruske Židovke koja je često za večerom pričala priče iz starog zavičaja, među njima o one o progonu Židova za režima cara Nikole II.
“Mnogo godina kasnije, potaknut tim sjećanjem htio sam naučiti više o tom slučaju i iznenadio sam se kad sam otkrio da su ga povjesničari neobično često zanemarivali” piše Levin u Slateu “Bernard Malamud, nadahnut njegovom snagom, iskoristio ga je za svoj roman “Namještaljka” nagrađen Pulitzerovom nagradom ali općenito se o tom slučaju malo pisalo, posljednja knjiga na engleskom jeziku objavljena je prije 50 godina. “
Dječak žrtva u tom famoznom slučaju je 13-godišnji Andrej Juščinski koji je u ožujku 1911. pronađen mrtav u nekoj pećini usred pustare kakve su okruživale vanjski rub Kijeva. Ubojica ga je pedest puta ubo nožem. Čim se pročulo za smrt dječaka ruska antisemitska organizacija zvana “Crne stotke” počela je širiti krvnu klevetu.
Na sprovodu dječaka dijelili su letke na kojima je pisalo: “Jude su mučili Andrušu Juščinskog do smrti!” Nekoliko mjeseci kasnije, Mandelu Beilisu na vrata su došli policajci i žandari, odvukli ga iz kuće usred noći, bez ikakvih dokaza protiv njega. Bio je pogodan za suđenje jer je Židov i jer je radio su ciglani udaljenoj svega parsto metara od pećine u kojoj je pronađeno dječakovo tijelo.
U svojoj je sudskoj proceduri Rusija imitirala Zapad, imala je cijeli sudski aparat, suce i porote. Za dokazivanje optužbe za obredno ubojstvo, tužiteljstvo je moralo svjedoke i stručne vještake. Pred porotu su tako izišli: patolog kojemu je iz carskog tajnog fonda isplaćeno 4000 rubalja mita; par kojega je istražitelj potkupio alkoholom a oni su dali krajnje nepodudarne iskaze i ponavljali ih kao papige dok se nisu otrijeznili ali su svejedno izvedeni na klupu za svjedoke gdje su nešto nepovezano mrmljali; pijana propalica koja je jedva našla klupu za svjedoke a kad joj to uspjelo rekla je da nije ništa vidjela i da ništa ne zna; katolički svećenik a ponekad i varalica iz Taškenta koji je svjedočio da obredno klanje zaista postoji ali su ga brzo eliminirali jer se pokazalo da nema pojma o Židovskom vjerskom pismu.
Najveća senzacija suđenja bia je mračna diva Vera Čeberjak, šefica kriminalne bande iz Kijeva koju je policija sumnjičila za niz pljački. Par godina prije suđenja Beilisu ona je sumpornom kiselinom unakazila i oslijepila svoga ljubavnika, nekog mladoga Francuza, glazbenika a on je odbio svjedočiti protiv nje pa je oslobođena i ostali su prijatelji. Vera Čeberjak vjerojatno je stajala iza ubojstva maloga Andreja Juščinskoga.
Vera ga je sumnjičila da je njezina sina otkucao policiji, jer su njih dvojica bili najbolji prijatelji, ljudi su vjerovali da je dala ubiti vlasitog sina da ne bi odao da je upravo ona naručila Andrejevo ubojstvo. Ali ta je žena umjesto u tamnici završila kao krunski svjedok protiv Mendela Beilisa. Carski činovnici znali su koliko je optužnica slaba, u tajnoj prepiski prilično su otvoreno pisali o tome.
Do kraja suđenja država je smislila kako se osigurati od nezamislivog - od propasti optužnice na sudu. Od porote su zatražili da se izjasni oko dva pitanja. Prvo, prihvaća li opis ubojstva koje je dalo tužiteljstvo a prema kojemu je zločin počinjen u ciglani u vlasništvu Židova, a ranjavanje je rezultiralo “gotovo potpunim gubitkom krvi”? Izbjegli su izraz “obredno ubojstvo” ali implicitno se znalo što se misli: zločin je imao sva obilježja krvavog židvoskog obreda. Drugo pitanje za porotu bilo je je li optuženi Mendel Beilis kriv za zločn “motiviran vjerskim fanatizmom”?
Većina promatrača u sudu, među njima i Beilisov glavni odvjetnik Oscar Gruzenberg, vjerovali su da će se porota, uglavnom sastavljena od seljaka koje je Gruzenberg nazvao “izuzetnim neznalicama”, u oba pitanja izjasniti u korist tužiteljstva. Ali onda je do izražaja došao državni osigurač od oslobađajuće presude. Porota je odgovorila “da” na prvo pitanje, da se zločin dogodio onako kako ga je država opisala ali da Beilis nije kriv za taj zločin. “Ti seljačići!” uzvikivao je ugodno iznenađeni advokat Gruzenberg, “zauzeli su se za sebe!” Beilis je oslobođen ali zbog nejasne presude obje su strane mogle proglasiti pobjedu.
Nakon suđenja Mendel Beilis s obitelji se odselio u Ameriku i otada su mu ime povlačili kroz svaku antisemitsku litaniju o Židovskom obrednom ubojstvu. Umro je u New Yorku 1934. Dok su se u Njemačkoj uspinjali nacisti, njihovo službeno glasilo Volkischer Beobachter 1926. objavilo je šest nastavaka teksta o aferi Beilis nazivajući je “testom snage ruske države i naroda nad Židovima”.
Urednik zloglasnog nacističkog tjednika Der Sturmer Julius Streicher 30-tih je godina obilno u propagandi koristio Beilisovu nevolju i njegovu slučaju posvećivao čitave specijalne brojeve smještajući ga u “panteon Židova djecoubojica”. Nacistički režim službeno nikad nije usvojio krvnu klevetu ali je ona bila glavni stup njihove službene propagande. U svibnju 1943. šef SS-a Heinrich Himmler poslao je svojim odredima smrti Einsatzgruppen nekoliko stotina primjeraka knjige o Židovskom obrednom ubojstvuu kojoj je bilo i cijelo jedno poglavlje o slučaju Mendela Beilisa kao “naročito važno štivo za ljude zaposlene na Židovskom pitanju”. Einsatzgruppen odgovorni su za smrt više od milijun Židova u istočnoj Europi.
U Drugome svjetskom ratu pokazalo se da je kijevski slučaj još živ u kolektivnoj svijesti.
Stanovništvo okupirane Poljske u strašnim pričama o proizvodu koji se u Auschwitzu pravi od ljudskog sala zvale su taj proizvod “Beilisov sapun”.
Nakon rata, povjesničar Jan T. Gross koji je detaljno dokumentirao strahote pogroma, pisao je da je krvna kleveta bila povod za većinu ubojstava Židova nakon rata. Najzloglasniji takav slučaj bio je masakr u mjestu Kielce 4. srpnja 1946. kad je rulja ubila 42, a ranila 80 Židova.
Židovska delegacija pokušala je od lublinskog biskupa, kasnije kardinala i primasa poljske Stefana Wyszinskog dobiti izjavu kojom osuđuje antisemitizam i krvna kleveta ali prema zapisniku s toga sastanka, piše Levin, Wyszinski je to odbio učiniti jer “tijekom suđenja Beilisu ta stvar...nije definitivno riješena.”
Sto godina nakon suđenja Mendelu Beilisu taj je slučaj još živ u marginalnim ekstremističkim desničarskim skupinama u Rusiji i Ukrajini, njihovi članovi hodočaste na grob Andreja Juščinskog. “Bilo bi ipak pogrešno pretjerivati s procjenama razmjera antisemitizma u tom dijelu svijeta.” piše Levin “Na Bliskom istoku, “Židovsi krvopija” je uobičajen izraz, a krvna kleveta širi se preko vodećih novina poput egipatskog Al-Ahrama a jedan je sirijski ministar o njoj napisao knjigu. Naravno, ako nas je prošlo stoljeće ičemu naučilo, onda je to da se društva koja se smatraju “prosvijećenima” posebno trebaju paziti iracionalne mržnje. Muka Mendela Beilisa je upozoravajući podsjetnik na moć i otpornost ubojite laži.”