U ratu u kojem je i najmanji šapat bio značajan za preživljavanje, a zvuk granate znak za skrivanje, Hasan Muškić je kao sedmogodišnjak prizore prije i tijekom genocida u Srebrenici vidio, ali ih nije mogao čuti ili govoriti o strahu koji je osjećao. Znao je da mora bježati kad i drugi to čine. Njegovo svjedočanstvo je najtiše sjećanje na srebrenički genocid, ispričano pomoću znakovnog jezika.
Prve scene rata kojih se Hasan Muškić sjeća su intenzivnija granatiranja sela oko Cerske već 1993., kada je imao svega pet godina. Nije ih mogao čuti, ali ih je osjećao tijelom, a očima shvaćao što su strah, patnja i smrt.
"Ovdje oko kuće gdje smo se igrali, čim bismo vidjeli da je granata puknula, osjetio sam neke vibracije, vidio bih ljude kako trče i bježe, znao sam da je...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....