Sastanak 8. kolovoza u Washingtonu između armenskog premijera Nikola Pašinjana i azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva označio je prekretnicu u višedesetljetnoj borbi između susjeda na Južnom Kavkazu. Dvije zemlje potpisale su tada tijekom sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom okvirni sporazum koji bi mogao dovesti do kraja sukoba koji je tu bio i prije stjecanja neovisnosti od Sovjetskog Saveza, otključati regionalne trgovinske i investicijske sporazume te ubaciti Sjedinjene Države kao važnog aktera u regiju kojom su dugo dominirale Rusija, Turska i Iran.
Preliminarni sporazum, koji se pripremao mjesecima, predstavlja jedan od najvećih prodora Washingtona u postsovjetsko okruženje. Njegovo potpisivanje prilično zamućuje i dovodi u pitanje narativ prema kojem Trumpova administracija nastoji povući Sjedinjene Države iz međunarodnih obveza ili prepustiti tamošnju sferu utjecaja Kremlju. Istovremeno, sporazum je još nedovršen i nosi stvarne rizike i za regiju i za Sjedinjene Države, kako piše u svojoj analizi za Foreign Policy Jeffrey Mankoff s Instituta za nacionalne strateške studije Sveučilišta nacionalne obrane SAD-a te viši suradnik u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS), specijaliziran za ruska i euroazijska pitanja.
Okvirni sporazum sugerira da obje strane prepoznaju da je sazrelo vrijeme za traženje trajnog mira kojim ne bi samo mogao biti okončan sukob između Bakua i Erevana, već bi se mogla i prevladati geografska i politička fragmentacija koja dugo muči Južni Kavkaz.
Prema riječima jednog dužnosnika koji je uključen u ta nastojanja, Trumpova administracija očekuje da bi konačni mirovni sporazum mogao biti spreman za potpis i ratifikaciju do kraja 2026. godine. No, da bi ta ambicija bila ostvarena, sve strane - uključujući Sjedinjene Države - moraju ispuniti svoje obveze, ali se istovremeno pozabaviti i nekim još uvijek neodgovorenim pitanjima.
Sukob između Armenije i Azerbajdžana trajni je uzrok fragmentacije i strateške marginalizacije Južnog Kavkaza. To je također omogućilo rusku dominaciju u toj regiji, budući da je Moskva od 90-ih nastojala blokirati bilo kakvo konačno rješenje, prisiljavajući i Baku i Erevan da na Kremlj gledaju kao na arbitra i čimbenika sigurnosti. Ruski angažman spriječio je eskalaciju sukoba, ali je također spriječio i trajno rješenje koje bi dvjema zemljama omogućilo da preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost.
Uvjerljiva pobjeda Azerbajdžana u Drugom ratu za Nagorno-Karabah 2020. godine, nakon čega je uslijedilo ponovno osvajanje preostalih dijelova Nagorno-Karabaha pod armenskom kontrolom u munjevitoj vojnoj operaciji krajem 2023. godine, stvorila je fundamentalno novu stvarnost. Pašinjan je, što mu se mora priznati kao zasluga, shvatio da veliki vojni poraz, gubitak Nagorno-Karabaha i bijeg tamošnjih etničkih armenskih stanovnika, nameću ne samo potrebu za mirom, već i priliku za traženje trajnog završetka sukoba.
Trump se hvalio svojim uspjesima pa ispalio: ‘Zaustavio sam rat Aber-baidžana i Albanije‘
Dok je Erevan želio mirovni sporazum, činilo se da Baku dugo oklijeva. Azerbajdžansko vodstvo, naime, prepoznalo je da ima jače karte u rukama i da može postavljati maksimalističke zahtjeve. Ipak, obrisi mirovnog sporazuma već su neko vrijeme jasni - međusobno priznavanje teritorijalnog integriteta (uključujući azerbajdžansku kontrolu nad bivšim Nagorno-Karabahom), razgraničenje, odricanje od pravnih zahtjeva i normalizacija diplomatskih odnosa.
Baku i Erevan su u ožujku objavili da su postigli dogovor o nacrtu sporazuma pod tim uvjetima, a sada, navodi autor, Armenija i Azerbajdžan - uz američku pomoć - moraju ići dalje od okvirnog sporazuma kako bi sklopili trajni mirovni sporazum.
No, mnogi ključni problemi, ističe Mankoff, tek trebaju biti riješeni. Dva pitanja koja su dugo kočila pregovore bila su zahtjev Bakua za koridorom preko armenskog teritorija koji povezuje glavni dio Azerbajdžana s enklavom Nahčivan i promjena armenskog ustava, što bi osiguralo da i sve buduće armenske vlade prihvate gubitak Nagorno-Karabaha. Nacionalistička mobilizacija protiv Armenije također ostaje važan izvor strategije političke legitimacije Ilhama Alijeva.
Pitanje koridora bilo je posebno izazovno. Nijedna strana nije željela da ruske snage osiguraju tu tranzitnu rutu, kao što su trebale učiniti prema uvjetima primirja iz 2020. Armenija je odbacila svaku vanjsku prisutnost koja bi ugrozila njezin suverenitet, dok je Azerbajdžan zahtijevao nesmetan pristup Nahčivanu. Azerbajdžanske prijetnje preuzimanjem kontrole nad rutom i okolnim armenskim teritorijem nisu pomogle. Ključni element tihe diplomacije Washingtona, pak, bio je prijedlog da Sjedinjene Države zatraže ekskluzivna razvojna prava nad koridorom.
Potpuni mir između Armenije i Azerbajdžana donio bi goleme koristi ljudima u regiji – prije svega zaštitu od izbijanja novog rata. Osigurao bi Azerbajdžan od bilo kakvog novog oživljavanja problema Karabaha, a istovremeno bi zaštitio Armeniju od prijetnje azerbajdžanske agresije da preuzme tranzitnu rutu do Nahčivana. Kao dio cjelokupnog sporazuma, Azerbajdžan će steći bliže strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Državama koje obećava ulaganja u energiju i infrastrukturu - uključujući predloženi transkaspijski optički kabel - i uklanjanje ograničenja obrambene suradnje, koja bi mogla ojačati poziciju zemlje u odnosu na regionalne rivale, Rusiju i Iran.
Armenija će također imati koristi od bliže sigurnosne suradnje sa Sjedinjenim Državama i konačnog otvaranja granica s Azerbajdžanom i Turskom, koje su zatvorene od Prvog rata u Nagorno-Karabahu 90-ih. Otvaranjem granica, Armenija bi mogla imati koristi od integracije u regionalne trgovinske i tranzitne mreže, u čemu je dugo bila zaobilažena. Normalizacija odnosa Armenije i Turske potom bi mogla uslijediti vrlo brzo, unatoč napetostima čiji korijeni datiraju iz kasnog osmanskog doba, posebno zbog masovnih ubojstava Armenaca od strane osmanskih snaga tijekom Prvog svjetskog rata.
Otvaranje granica i olakšavanje tranzita pomoglo bi u prevladavanju dugogodišnje fragmentacije Južnog Kavkaza, čineći regiju privlačnijom kao vezu između Europe i Azije. Daljnje koristi proizašle bi iz mogućnosti proširenja trgovine i ulaganja duž tzv. Srednjeg koridora od Kine preko Srednje Azije i preko Kaspijskog jezera do Europe. Izgradnja Srednjeg koridora, koja bi, između ostalih prednosti koje pruža, smanjila ruski utjecaj u postsovjetskoj Euroaziji, jedan je od dugoročnih ciljeva Washingtona.
Ipak, unatoč jasnim prednostima koje bi trajni sporazum donio Bakuu, Erevanu i široj regiji, put prema tome ostaje neizvjestan. Zadržavanje Armenije i Azerbajdžana u skladu dok se ugovor ne potpiše i ratificira zahtijevat će stalno praćenje trendova u odnosima. Baku bi se mogao usprotiviti sporazumu ukoliko procijeni da obećane koristi možda neće biti ostvarene – primjerice, ako predviđeno uklanjanje trenutačnih ograničenja sigurnosne suradnje između SAD-a i Azerbajdžana naiđe na probleme u Washingtonu.
S druge strane, dok je Pašinjanova vlada predana sporazumu, politička nestabilnost u Armeniji - uključujući nedavni navodni pokušaj puča protivnika sporazuma - mogla bi uzrokovati probleme i u Erevanu. Osim toga, okvirni sporazum također ostavlja nekoliko armenskih briga neriješenima. To uključuje provedbu odredbi okvirnog sporazuma o teritorijalnom integritetu, koja će zahtijevati od azerbajdžanskih snaga da se povuku s dijelova armenskog teritorija koje još uvijek kontroliraju, konačni dogovor o statusu armenskih izbjeglica iz Karabaha i zahtjev Bakua za ustavnim promjenama.
Do jučer nezamislivo. Zakleti politički neprijatelji sklapaju pakt protiv Vladimira Putina
Povjerenje između Armenaca i Azerbajdžanaca vrlo je nisko, što je rezultat više od tri desetljeća sukoba i međusobne demonizacije. Mirovni proces do sada je bio strukturno izrazito usmjeren od vrha prema dolje, a dobivanje podrške odozdo prema gore, odnosno od civilnog društva i običnih građana, bit će puno dulji proces u objema zemljama.
Drugi izazov proizlazi iz odluke SAD-a da se u većoj mjeri uključi u zbivanja u regiji. I Rusija i Iran smatraju čak i komercijalnu američku prisutnost tamo neprijateljskom. Ruski napadi na azerbajdžanske energetske objekte u Ukrajini nakon svečanosti potpisivanja okvirnog sporazuma u Bijeloj kući, čini se, pokazuju nezadovoljstvo Kremlja, a Iran je također dao do znanja da neće tolerirati američku prisutnost u regiji.
Za sada, ruski rat iscrpljivanja u Ukrajini pružio je Sjedinjenim Državama i drugim vanjskim silama priliku da promijene činjenično stanje stvari na terenu u regiji koju Moskva još uvijek smatra svojim zadnjim dvorištem. Lokalni promatrači i dalje su nervozni pri pomisli da ruske težnje za regionalnom hegemonijom nisu izblijedjele i da će sve militariziraniji i ratoborniji Kremlj krenuti u obračun na Kavkazu - i drugdje - nakon što njegove snage budu oslobođene borbi u Ukrajini.
Moskva je posljednjih mjeseci vodila verbalni rat s Bakuom nakon što je ruska protuzračna obrana krajem prošle godine srušila let zrakoplova Azerbaijan Airlinesa, pri čemu je poginulo 38 ljudi. U međuvremenu, pristaše Nikola Pašinjana optužuju Moskvu da je umiješana u planove za rušenje armenskog premijera. Rusija k tome i dalje drži druge poluge utjecaja u Armeniji, uključujući dominantnu poziciju u gospodarstvu te zemlje, kontrolu nad ključnom infrastrukturom - kao što je jedina nuklearna elektrana u zemlji - i mreže utjecaja u Armenskoj apostolskoj crkvi.
Bijela kuća se, pak, nada da će kombinacija američkih poslovnih nastojanja i pojačane sigurnosne suradnje na korist Bakua i Erevana pružiti dovoljno odvraćanja kako bi se spriječilo Moskvu ili Teheran da osporavaju novi oblik uređenja regije. Taj rizik bi se, navodi autor, mogao isplatiti - a ako ne, ostaje otvoreno pitanje hoće li Washington riskirati sukob s Rusijom ili Iranom na Kavkazu.
Unatoč tim zabrinutostima, okvirni sporazum između Armenije i Azerbajdžana značajan je korak prema okončanju jednog od najgorih sukoba u regiji. Dolazak do ove točke zahtijevao je političku hrabrost u Bakuu i Erevanu, kao i upornost i kreativnost Sjedinjenih Država – ali i Francuske, što je pomoglo ublažiti armenske sigurnosne probleme tijekom cijelog procesa. Na ovaj ili onaj način, sporazum označava početak novog doba na Južnom Kavkazu, zaključuje Jeffrey Mankoff u svojoj analizi za Foreign Policy.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....