Ratna igra Pentagona u proljeće 2018. godine simulirala je kinesko nastojanje da preuzme kontrolu nad Južnim kineskim morem. Igra ide ovako: časnik zračnih snaga saznaje da su se kineske, dobro opremljene snage, obrušile na američke baze i luke pretvarajući borbene zrakoplove i logističke hangare u tinjajuće ruševine. Časnik, Clint Hinote, tvorac te ratne igre danas je američki general pukovnik. U kontekstu ratne igre koje je osmislio, počeo je lijepiti žute samoljepive bilješke na zidove svog ureda u Pentagonu, nabrajajući pritom probleme koje bi Ministarstvo obrane trebalo riješiti kako bi spriječilo potencijalni napad iz Kine.
"Nisam imao nikakvu ideju kako ih riješiti", priznaje za Wall Street Journal. "Bio sam iznenađen koliko je Kina brzo napredovala i kako su naše doktrine o ratovanju postale zastarjele."
Prije pet godina, nakon desetljeća borbe protiv pobuna na Bliskom istoku i u središnjoj Aziji, SAD je krenuo u novu eru natjecanja s Kinom i Rusijom. Unatoč godišnjem obrambenom proračunu koji je porastao na više od 800 milijardi dolara, doktrinske promjene o kojima priča Hinote - nisu uslijedile. Korporativna konsolidacija diljem obrambene industrije naglasila je nesposobnost američkih tvrtki za proizvodnju oružja u smislu obnove vojnih zaliha. Brodogradilišta se bore s proizvodnjom podmornica za koje mornarica tvrdi kako su im potrebne za suprotstavljanje sve većoj kineskoj pomorskoj floti. Dizajneri oružja žure sustići Kinu i Rusiju u razvoju hipersoničnih projektila.
Rat na dva fronta
Kada je washingtonski think tank Centar za strateške i međunarodne studije prošle godine pokrenuo ratnu igru koja je simulirala kineski amfibijski napad na Tajvan, američkoj strani je u roku od tjedan dana ponestalo protubrodskih krstarećih projektila dugog dometa. Vojska se bori da ispuni ciljeve novačenja, a Amerikance su odvratili dugi sukobi u Iraku i Afganistanu, zbog čega bi dobrovoljačke snage potencijalno mogle ostati bez ljudstva. Uspjeh američke vojske na Bliskom istoku i u Afganistanu dijelom je proizašao iz zračne nadmoći, slabije opremljenog neprijatelja i sposobnosti kontroliranja početka rata. Sukob s Kinom bio bi sasvim drugačiji. SAD bi se borile s napadnutim azijskim bazama i lukama i morale bi podržati svoje snage na dugim i potencijalno ranjivim opskrbnim rutama. Za pretpostaviti je da bi sukob Kine i SAD-a dao Rusiji elana za daljnje akcije u istočnoj Europi, pa bi SAD i saveznici morali voditi rat na dva fronta. Akcija bi se mogla proširiti i na Arktik, gdje SAD debelo zaostaje za Rusijom u broju ledolomaca i luka.
Američka vojska još je uvijek sposobnija od svojih glavnih protivnika. Kinezi imaju svojih problema u kontekstu razvoja sposobnosti za izvođenje amfibijskog napada velikih razmjera, dok su slabosti ruske vojske razotkrivene u Ukrajini. No, primjerice, obrana Tajvana zahtijevala bi američke snage - a koje imaju i zadatak odvraćanja od sukoba u Europi i na Bliskom istoku - da djeluju na golemim udaljenostima i u dometu kineske vatrene moći.
Prijetnja raste, piše Wall Street Journal. Peking posljednjih godina radikalno mijenja sigurnosni teren. Izgradili su umjetne otoke u Južnom kineskom moru i utvrdili ih vojnim instalacijama kako bi uspostavili kontrolu nad strateškim plovnim putovima i uskratila američkoj mornarici slobodu kretanja.
Desetljeće rasta vojnog proračuna, uključujući i povećanje potrošnje od 7 posto ove godine, poboljšalo je ubojitost kineskih zračnih snaga, projektila i podmornica, a bolja obuka stvorila je modernije snage od onoga što je nekoć bila vojska novaka iz ruralnih područja. Kina razvija i oružje za uništavanje protivničkih satelita, kaže Pentagon, a legije hakera predstavljaju prijetnju čitavoj cyber infrastrukturi.
Rok za invaziju
CIA je navela da je Xi Jinping postavio 2027. godinu kao rok za kinesku invaziju na Tajvan. Doduše, spominju i da sumnjaju da će Peking biti spreman za takav pothvat. Kina koja bi kontrolirala Južno kinesko more i Tajvan držala bi vlast nad vodama kroz koje svake godine prolaze bilijuni dolara. Kontrolirao bi i zalihe naprednih tajvanskih poluvodiča, ugrozio sigurnost američkih saveznika - ponajviše Japana - i doveo u pitanje američku nadmoć u dijelu svijeta kojim Washington dominira od Drugog svjetskog rata.
S druge strane, Pentagonov godišnji proračun za istraživanje i razvoj povećan je na 140 milijardi dolara - što je povijesni rekord. Vojska radi na vrhunskoj tehnologiji za koju se nada da će službama pod njenim ravnanjem omogućiti trenutnu razmjenu podataka o ciljanju neprijateljskih meta i objekata - a sve kako bi američke zračne, kopnene i pomorske snage, koje djeluju na tisućama kilometara udaljenosti, mogle djelovati koordinirano.
No, mnogi vrhunski sustavi naoružanja za koje Pentagon vjeruje da će preokrenuti vojne trendove neće biti spremni do 2030-ih, što povećava rizik od toga da bi Peking mogao pasti u invazijsko iskušenje prije nego što napori SAD-a urode plodom.
Sukob u zapadnom Pacifiku također bi trebao dati samopouzdanja ruskoj vojsci da provede Putinove ciljeve o uskrsnuću ruske moći u srednjoj i istočnoj Europi.
"Ovo je golemi problem iz kojeg se nekako trebamo iskopati", kaže Eric Wesley, umirovljeni general-pukovnik vojske SAD-a. "Nalazimo se u ranjivom razdoblju u kojem težimo sposobnosti odvraćanja, a vrijeme istječe."
Chris Meagher, viši glasnogovornik Pentagona, naveo je da ministar obrane Lloyd Austin izravno nadzire provedbu američke obrambene strategije za suprotstavljanje Kini i da će nadolazeći povećani budžet unaprijediti napore. "Izazov koji predstavlja Kina je stvaran, ali ovaj Odjel se s istim suočava hitno i na način koji nema povijesnog presedana", poručio je Meagher.
Novi svijet
Prije nešto više od jedne generacije, SAD su izgledale nepobjedivo. Raspad Sovjetskog Saveza i brzi uspjeh Pustinjske oluje pokazali su sposobnost Washingtona da vodi novu vrstu rasta, koristeći precizno navođeno streljivo i naprednu "stealth" tehnologiju. Otprilike u isto vrijeme, 1995. Peking je započeo seriju agresivnih vojnih vježbi u blizini Tajvana kako bi demonstrirao protivljenje naumu tajvanskog predsjednika da posjeti SAD. Posjet se najzad dogodio, a Clintonova je administracija odgovorila najvećim prikazom američke vojne moći u Aziji od Vijetnamskog rata, slanjem armade kroz Tajvanski tjesnac i regionalnim pozicioniranjem dvije borbene grupe nosača zrakoplova odmah sljedeće godine. Usporedite reakciju iz 1995. godine s reakcijom SAD-a nakon posjeta Nancy Pelosi Tajvanu, u kolovozu 2022. godine. Nismo vidjeli ništa ni približno slično, a Peking je bio taj koji je u tjesnacu i oko otoka priredio najveće vojne vježbe u recentnijoj povijesti.
Godine 2018. Pentagon je objavio Nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj se navodi da se SAD-u valja pripremiti za novi svijet u kojem dominira "natjecanje velikih sila".
Glavni izazov: odvratiti Kinu od invazije na Tajvan. Dopustiti Kini da zauzme Tajvan, samo 160 kilometara od kineskog kopna, a zatim ga pokušati preoteti, zaključili su dužnosnici Pentagona, uključilo bi SAD u dugotrajnu borbu i eventualno potaknulo Peking u smjeru nuklearne eskalacije. Spomenuti general Hinote, 2019. godine, koristeći nove ovlasti u ratnom uredu Zračnih snaga, organizirao je još jednu povjerljivu ratnu igru. Simulacija je pretpostavila kineski napad na Tajvan i nastojala je procijeniti kako bi dvije američke snage prošle u suprotstavljanju Pekingu: prvo, "vanjska sila", sastavljena isključivo od američkih bombardera i projektila dugog dometa i "unutarnja sila" sastavljena od zrakoplova, brodova i trupa koje bi se borile u dometu kineskih aviona i projektila.
Zaključaj je bio da niti jedan pristup ne bi uspio sam za sebe. Nedavna ratna igra koju je vodio Pentagonov združeni stožer pokazala je da bi SAD mogle spriječiti kinesku invaziju na Tajvan, i dovesti slučaj do pat pozicije, ako bi se sukob vodio kasnije u ovom desetljeću - iako bi i to rezultiralo ogromnim gubicima na obje strane. Ta je simulacija pretpostavljala da će SAD imati koristi od novog oružja, taktike i novog vojnog planiranja koje se upravo sprema u Pentagonu.