Nakon što je cijela Italija nedavno pretvorena u veliku karantenu život se baš svima u potpunosti promijenio, pa tako i Nataliji Carraresi, marketinškoj menadžerici LVMH, francuskog koncerna luksuznih marki, koja živi i radi u Firenci.
Odgode putovanja, rad od kuće, prazni kafići i restorani, opustjele ulice nešto je, kako sama kaže, što je teško zamisliti i na fotomontaži. Dokaz je i njezin jednodnevni zapis jučerašnjeg dana u kojem su uobičajena “uzbuđenja” potpuno izostala.
Podjela posla
“Krenula sam na posao zapravo kasnije nego inače, a stigla za manje od dvadeset minuta. Još nedavno to je bilo nemoguće. No, cesta je prazna, gužvama nema ni traga. Treba mi uglavnom oko 45 minuta da bih stigla do 9 na posao, a danas tek dvadesetak. Naime, danas je moj radni dan u tvrtki jer otkako smo ‘karantenizirani’, podijeljeni smo u dvije grupe.
Tako svaki drugi dan dolazim u tvrtku da bih sljedeći ostala kod kuće. U tvrtki kažu da će se tako prepoloviti mogućnost zaraze jer se druže uvijek iste osobe u grupi. Moglo bi se reći da radimo po principu ‘par-nepar’, a koliko čujem, dio je tvrtki odlučio poslati svoje zaposlenike na godišnji dok ne prođe opasnost.
Grad duhova
Usput, dok dolazim u tvrtku, gledam kafiće. Na šanku su označena mjesta gdje treba sjesti, a to znači da su gosti udaljeni barem metar i pol do dva. U restoranima je također ograničen broj gostiju. Nema šetnje po restoranu, sjediš, pojedeš i odeš. U obližnjoj pekarnici također neuobičajena slika. Ulazi jedan po jedan kupac, odnosno ne može ih istodobno u pekarnici biti više, nego samo jedan. Vrata su, dakako, otvorena. Osim toga na svim kafićima osvanule su i obavijesti - zatvaramo u 18 sati. Mislim si i ne treba dulje jer su u proteklih nekoliko dana ulice Firence nakon tog doba potpuno prazne. Sablasno. Moglo bi se reći da sve nalikuje na grad duhova.
Uskoro će 9, ulazim u firmu, a recepcionarka sjedi ‘odjevena’ po pravilima službe. Rukavice i maska, a dispenzeri s antibakterijskim sredstvom na svakom koraku. Gledam ruke i mislim si kako ću, nastavi li se ova epidemija, ostati bez kože od silnog alkohola... Istina, baš su ta antibakterijska sredstva prva nestala iz ljekarni i dućana. No, sad je krenula galenska proizvodnja, odnosno same ljekarne proizvode ta sredstva. Jutros sam kupila jedno malo pakiranje. Cijena je očekivano paprena - 9 eura. Kao da je Chanel. Šalimo se da, zapravo, otkako se pojavila korona cijeli grad smrdi kao bolnički WC. Maske na svakom koraku, pa nismo daleko od ‘plesa pod maskama’.
Dok idem prema svom uredu, pored mene prolaze i ‘čistači’, odnosno ljudi koji čiste čak četiri puta dnevno cijeli prostor. Ne s metlama i hamperom, već se maksimalno sve dezinficira, lufta... Riječ je o posebno unajmljenoj tvrtki koja to radi vrlo temeljito. Koliko smo svi opterećeni koronom svjedoči i dispenzer kojem su kolege koji rade na razvoju novih proizvoda ‘udahnuli’ dizajnerski štih. Valjda sve ne bi li na kratko zaboravili na ‘miris alkohola i aloje vere’. Parfemi su izgubili bitku s koronom.
Kontrole
Razmišljam da ću ovih dana morati u spizu. Učinit ću to, kao obično, online, ali bojim se da možda imaju gužvu. No, mogla bih samo online naručiti i doći u dućan po paket. Mislim da će biti upravo tako. Ako ne, naručit ću preko malih dućana koji ovih dana šalju mailove da su voljni dostavljati hranu na kućni prag. Naime, trenutno i nije baš pametno ulaziti u dućane. Dulje se čeka s obzirom na to da istodobno u njima ne smije biti puno ljudi, a i razmak između kolica mora biti veći od metar i pol.
Izlazim iz ureda. Policija na ulici. Provjeravam imam li tzv. autocertifikat potreban u slučaju da nas zaustavi policija. Na licu mjesta, kažu, mora se ispuniti taj papir, a to znači da u njemu uz sve moje podatke mora pisati gdje sam bila, kuda idem...
Baš danas mi je stigla i poruka sinove zubarice. Odgađa se pregled ako baš nije hitno. Sama sam jučer odgodila kozmetičarku. Na fitness ne idem danima... Dok idem prema kući stiže i obavijest iz Air Francea da su mi poništili kartu iz Lyona do Bologne jer sam u petak s prijateljicama htjela otići na kratki izlet. Ništa od toga, ali se čudim da mi nisu poništili kartu za Lyon. Čini se da bih mogla, unatoč koroni, u Francusku, ali iz nje nikako!? Ostat će nam taj izlet za neka druga vremena, ona bez korone.
Dobra strana
Stižem kući. Čeka me Matteo. On nema škole pa je vrlo sretan što ću sutra raditi od kuće. Mama, imat ćemo zajednički ured, kaže. Razmišljam, totalno nam se promijenio život. Ulice su prazne. Nakon 18 sati grad izgleda kao da je zamračenje. Život se potpuno vratio u kuću. Nema posjeta, nema druženja...
Ipak, ima i nečega dobrog. Korona je oživila neka zaboravljena obiteljska druženja, društvene igre, a i razgovaramo puno više jer smo više zajedno. Sjetila sam se da se nas četiri prijateljice, kojima je propao izlet u Lyon, sad češće družimo preko društvenih mreža. U subotu smo organizirale ‘aperitivo online’. Razgovarale smo preko WhatsAppa, družile se, vidjele i na kraju popile piće. Bilo je zapravo neloše. Mislim da ćemo to uskoro ponoviti. Što da radimo? U život ‘u doba korone’ nastojimo unijeti ipak malo veselja. Zasad uspijevamo!”