Prije tjedan dana američko Ministarstvo obrane bez velike pompe objavilo je novu Nacionalnu strategiju obrane (NDS). Nakon tjedna velikih previranja u američkoj vanjskoj politici, koji je zaokupio pažnju američke i svjetske javnosti, ovaj ključni dokument privukao je relativno malo pažnje, no treba ga još jednom razmotriti - ako ništa drugo, a ono kao uvid u prazninu i kratkovidnost pristupa nacionalnoj sigurnosti administracije Donalda Trumpa, navode oštro i kritički već na samom početku svoje analize koju su objavili u Foreign Policy Josh Busby sa Sveučilišta Texas u Austinu, bivši viši savjetnik za klimatska pitanja u američkom Ministarstvu obrane, te Greg Pollock, profesor na Školi za strane službe Sveučilišta Georgetown, koji je također bio angažiran u Ministarstvu obrane.
Kao što se moglo očekivati, dokument je prepun Trumpovih fraza, poput "America First", "Make America Great Again" i obnavljanja "ratničkog etosa", a nenamjerna komičnost dodatno je pojačana korištenjem nerazumljivih izraza poput "fleksibilni realizam", kao i čestom laskavom pohvalom predsjedniku Donaldu Trumpu zbog njegova "vizionarskog i realističnog pristupa diplomaciji".
Što je još više zabrinjavajuće, kako navode autori, strategija polazi od posve netočnih tvrdnji, kao kada se sugerira da je svijet prije samo godinu dana bio na "rubu svjetskog rata" ili se tvrdi da je "pristup SAD-a ključnim teritorijima poput Panamskog kanala i Grenlanda bio sve više upitan". Osim očito netočnih tvrdnji, dokument sadrži i sumnjive, snažno politizirane tvrdnje, poput one koja ilegalnu imigraciju stavlja na razinu strateške vojne prijetnje. Manje kontroverzan jest naglasak na odvraćanju Kine u Indo-Pacifiku i povećanju angažmana dijeljenja tereta od strane saveznika i partnera, osobito europskih.
No, kada se ostave po strani sve netočnosti, karikaturalna retorika i slično, glavna zabrinutost vezana uz ovu novu NDS jest njezina uska definicija izazova s kojima se Pentagon suočava. Za razliku od strategije iz 2022. godine, novi dokument potpuno ignorira jedan od ključnih čimbenika globalne sigurnosti - klimatske promjene (u koje, spomenimo ovdje, Trump uopće ne vjeruje u smislu procesa za koji je odgovoran i čovjek, op. a.). Također, ne govori ništa o energetskim logističkim pitanjima, koja su ključna prepreka sposobnosti američke vojske da projicira moć diljem svijeta, posebno u golemoj regiji Indo-Pacifika.
Nije tema
Autori ističu da su bili angažirani, između ostaloga, i u nedavno ukinutom Uredu za Arktik i globalnu otpornost, koji je bio odgovoran za probleme utjecaja klimatskih promjena i globalne energetske tranzicije na planove ministarstva. Ističu da su jedna od ključnih prijetnji za sigurnost SAD-a, kako u smislu zaštite civilnog stanovništva, tako i kontinuiteta rada ključnih vojnih objekata, upravo klimatske promjene.
Dugogodišnja, dvostranačka zabrinutost Pentagona za pitanja vezana uz klimu i energiju temeljila se na promišljenom sagledavanju strateških rizika, što je i svrha smjernica poput strategije. Uključivanje klime i energije u NDS iz 2022. bilo je namjerno i predstavljalo je rezultat zajedničkog rada tima časnika i analitičara iz cijelog ministarstva, koji su razumjeli da se ova pitanja više ne mogu umanjivati ako se želi održati sposobnost vojnih snaga i shvatiti rastuće prijetnje globalnoj stabilnosti.
Razorni uragani 2018. i 2019. godine, navode autori dalje, nanijeli su štetu u iznosu od više desetaka milijardi dolara u zrakoplovnoj bazi Tyndall, vojnom kampu Lejeune i zrakoplovnoj bazi Offutt, a požari tijekom cijele godine povećali su zahtjeve Nacionalne garde da podrži civilne vlasti za gotovo 1200 posto između 2016. i 2021. Samo 2025. godine američke su snage unutar zemlje raspoređene 50 puta zbog opasnosti povezanih s klimom, uključujući aktivaciju više od 1800 ljudi za gašenje požara u Kaliforniji.
S obzirom na to da je Trumpova administracija u bitnome razgradila Federalnu agenciju za upravljanje hitnim situacijama, zahtjevi da vojska bude "potpora civilnim vlastima" nastavit će rasti. No, to se nigdje ne spominje u ovoj strategiji, koja uopće ne tematizira to pitanje, navode autori.
Klimatske promjene također su jedan od ključnih pokretača rasta migracija zbog kojih je Trumpova administracija toliko zabrinuta. Sušniji i topliji uvjeti od uobičajenih, ističu autori, u Srednjoj Americi tijekom 2010-ih bili su ključan uzrok migracija u Sjedinjene Države. No, priznavanje te činjenice zahtijevalo bi da dokument izađe iz okvira umirujućih fraza poput "vođenja naše nacije u novu zlatnu eru" i da se prizna da se ne može svaka prijetnja riješiti bombardiranjem.
Zanemarivanje klimatskih promjena prelijeva se i na druge dijelove strategije. Nacionalna strategija za 2026. zauzima oprezniji stav prema Kini nego prethodne, više ne definirajući tu zemlju kao ključnu stratešku prijetnju, iako i dalje ispravno prioritet daje odvraćanju Kine od dominacije u Indo-Pacifiku. Međutim, dokument ne spominje da je jedna od ključnih prijetnji u regiji - zapravo prijetnja koja najviše zabrinjava potencijalne američke partnere - klimatske promjene.
Ugroženi saveznici, ugroženi američki resursi
Mnoge američke vojne baze nalaze se na niskim i ranjivim otocima pa klimatske promjene ugrožavaju vojnu poziciju diljem Indo-Pacifika. Američke vojne instalacije na Guamu i atolima Kwajalein pretrpjele su štetu od milijarde dolara zbog tajfuna i ekstremnih valova 2023. i 2024. godine. Posljedice klimatskih promjena također predstavljaju egzistencijalne rizike za nekoliko otočnih država u Tihom oceanu. Za zemlje poput Maršalovih Otoka, koje su domaćini ključnih američkih objekata za testiranje proturaketne obrane i satelitski nadzor u skladu s ugovorom sa Sjedinjenim Državama, porast razine mora predstavlja znatno veću prijetnju od Kine.
Dok su služili u ministarstvu, autori su, kako navode, zagovarali da SAD treba više podržavati svoje saveznike i partnere u jačanju kapaciteta za otpornost na klimatske prijetnje, s argumentom da će ih to učiniti spremnijima i sposobnijima surađivati sa SAD-om po pitanjima koja su Washingtonu prioritetna, a to je prvenstveno suzbijanje kineskih nastojanja da regiju pretvori u vlastitu sferu utjecaja. No, jedan od prvih poteza ministra obrane Petea Hegsetha bio je ukidanje inicijative koju je Kongres propisao - programa Međunarodne suradnje za operativnu otpornost obrane (Defense Operational Resilience International Cooperation) - a koji je bio namijenjen postupnom jačanju američke podrške otpornosti saveznika i partnera.
Još čudnije od izostavljanja prijetnji povezanih s klimom jest potpuni izostanak spomena energetike u NDS-u za 2026. Dokument naglašava obnovu obrambene industrijske baze, ali ne spominje izazove povezane s jačanjem energetske otpornosti, pristupom i preradom ključnih minerala potrebnih za moderne obrambene platforme, niti ulaganje u skladišta energenata koja bi smanjila ranjivost opskrbnih lanaca tijekom eventualnog sukoba u Tihom oceanu. Za razliku od Afganistana i Iraka, gdje se gorivo moglo dopremiti kopnenim putem - iako uz goleme financijske i ljudske troškove - vojni sukob u Pacifiku zahtijevao bi učinkovitije korištenje operativne energije, uključujući masovnu upotrebu dronova i hibridnih vozila.
Dok Trumpova administracija ulaže u domaću proizvodnju minerala, pa čak i stječe udjele u američkim rudarskim tvrtkama, njezin opći pristup osiguravanju opskrbnog lanca baterija neusklađen je. Ministarstvo obrane ranije je pokušalo uskladiti svoje zahtjeve za baterijama s civilnim sektorom proizvodnje, gdje potražnja čini više od 99 posto ukupne potrošnje baterija, no administracija uništava domaću potražnju zbog protivljenja električnim vozilima, što je američki automobilski sektor koštalo više od 25 milijardi dolara, tvrde autori.
Ideologija i ignorancija
Ovi potezi potkopali su ključni pokretač američke industrijske otpornosti i umanjili potencijal za razvoj domaćih izvora komponenti za baterije koje vojni sektor zahtijeva. Takav pristup ponovno stavlja SAD u položaj ovisnosti o Pekingu, koji pak neće oklijevati iskoristiti tu polugu u slučaju rastućih napetosti.
Nepriznavanje sigurnosnih implikacija klimatskih promjena, navodi se dalje, posebno je iracionalno kada je riječ o Arktiku. Administracija Donalda Trumpa udaljila je od sebe dugogodišnje saveznike prijeteći aneksijom Grenlanda i Kanade, navodno zbog zabrinutosti oko arktičke sigurnosti. No, ono što NDS ne spominje jest to da rastuća strateška važnost Grenlanda proizlazi iz klimatskih promjena, zbog kojih se topi morski led na Arktiku, što pretvara tu regiju u zonu sve veće konkurencije, pri čemu se Rusija i Kina sve snažnije natječu za pristup novodostupnim pomorskim putovima i resursima.
U novoj obrambenoj strategiji poziva se američke europske saveznike i partnere da sami više sudjeluju u vlastitoj obrani, iako ih Trumpova administracija istovremeno pritišće da odustanu od klimatskih i energetskih obveza koje bi na višu razinu podignule njihovu sigurnost i samostalnost. Primjerice, s obzirom na to da je Europa sada ovisna o američkom ukapljenom prirodnom plinu (LNG), europski je kontinent zamijenio ovisnost o Rusiji ovisnošću o SAD-u.
Razmišljanje administracije u Bijeloj kući, iskazano, primjerice, tvrdolinijaškim izjavama Trumpova bliskog suradnika Stephena Millera o američkoj moći, jest da američki saveznici nemaju drugu opciju nego pokoriti se volji Washingtona i prihvatiti sve što im se nalaže. Nacionalna obrambena strategija, ističu autori, potvrđuje ovu poruku. Povijesno gledano, saveznici i partneri stajali su spremno uz SAD zbog zajedničkih percepcija prijetnji i interesa, a ova strategija nudi malo zajedničke vizije kolektivne obrane i mogla bi, kako se upozorava, mnoge od njih, kao rezultat, približiti Kini.
U novoj američkoj Nacionalnoj strategiji obrane tvrdi se da se sve svodi na "nemilosrdnu realnost". No, ako vas ideologija tjera da ignorirate ključne prijetnje vašim ciljevima, vaša se strategija svodi na popis želja, a kao što se često čuje u vojnim redovima, nada nije strategija, zaključuju Busby i Pollock u analizi za Foreign Policy.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....